Ovo je priča o dvije romske porodice, jednoj čergarskoj koja bi „pala“ na neko mjesto nekolke dane i krenula dalje gdje ih put nosi. I drugoj, koja se smatrala domaćom, jer je imala boravište, kuću i topli dom. Obje su se bavile poštenim poslom, doduše s malom dozom muljaže, i većom dozom igre i pjesme
Kadrija i Behara bili su Romi iz Švrakina sela koji su kao i svak običan svijet živjeli na periferiji i vodili neki svoj normalan život. Dobili su od općine na korištenje jednu dupleks kuću, što se davala radnicima koji su bili česta pojava u ovom naselju koje je od seoceta na kraju grada malo-pomalo postajalo urbana zona. U jednoj kući rođak Ibro sa svojom čeljadi, a u drugoj Kadrija i Behara, likovi ko iz „Doma za vješanje“. Kadrija je vazda izlazio iz kuće u crnom odijelu koje je kontrastirala bijela košulja, dok mu je glavu resio crni šešir obrubljen crno-bijelom mašnom. Ko se sjeća TV spota „Bijelog dugmeta i albuma s Tifom, znat će o kakvom šeširu govorim, jer ga je nosio Brega simpatično nakošenog, à la Cigano.
Doduše, Kadrija je više nalikovo na Bogarta u njegovoj „Kazablanka“ fazi, grubljih crta lica i velikih tugaljivih očiju koje bi se razvedrile kada bi iz debelih usana provirila zlatna trica. Uvijek je bio zapojasan s dvije važne stvari: cigarom, koju bi pušio bez vidljivih pokreta rukom, i kuburom, koju je vadio samo u posebnim prilikama, kad je trebalo fascinirat neku nevjernu pridošlicu.
A njegova žena Behara je bila pljunuta „Ani četiri pištolja“. Prepoznatljiva iz aviona sa svojom crvenkastom maramom koju je nekad vezala gusarski na pola čela, a nekad je nosila ko jameniju. Uvijek u dugim suknjama s pregačom preko, oklagije nije ispuštala iz desnice ako bi trebalo zaganjat koje od djece, da ne bi gubila vrijeme na traženje pogodnog rekvizita. U vilici je imala samo jedan zub i on je bio zlatni. Njeno lice je nosilo duboke bore kao brazde iskustva, ali i nemara prema samoj sebi. Behara je pušila cigare na dugoj muštikli, i doimala se baš filmski. Imali su sedmero djece i barem toliko unučadi. Pričali su i kući, među sobom, naš, s rijetkim upadicama na romskom, jer su se odomaćili ovdje već treće koljeno. Djeci su davali imena po čuvenju, pa su imali sinove Tarzana, Nehrua, Tita, Vejna, kćerke Indiru, Žaklinu, Esmeraldu.
Vozili su kombi Ford i limuzinu Forda Taunusa, koji je u to vrijeme, auto ko slika u nebesko plavoj nijansi, jezdio novim sarajevskim naseljima.
– Auto vam je prva liga – govorile su komšije. – Koja je to marka?
Kadrija bi se isprsio, samo što mu ne popucaju dugmadi na košulji, i ponosno odgovaro:
– Ford „Tananus“.
Taunus im je bio za šepurenje po gradu, a kombi za sakupljanje sekundarnih sirovina. Na kombiju su ugradili između farova, naprijed gdje je karambolka, dvije plastične vjetrenjače, kad se auto kreće da se vjetrenjače vrte. Sve je kod njih bilo cakum-pakum, auta ko biljur čista, registracije poplaćane, zimska oprema i vozačke dozvole uredne. Uz sve dogodovštine romskog načina života, bili su priznati u gradu kao savjesni sakupljači sekundarnih sirovina.
Sakupljali su željezo, bakar, aluminij i tako čistili grad od korozivnog otpada, dorađivali i prodavali ili mijenjali za nešto što im treba.
Kad Kadrija naplati željezo, domogne se kafane i salije koju pivkaru u sebe, ha sjedne u svoga „Tananusa“ spašavaj se ko može… Ako ti je bicikl slučajno ostao na cesti, ti se s njim poselami. Najbolje što ti se može desit – kupuj novu gumu.
Bili su prave komšije, nisu pravili zuluma, a grad Sarajevo ih je odlikovao i plaketom za doprinos očuvanju životne okoline. Pred sam rat namirisali su belaj, i svi đuture pobjegli u Italiju.
xxx
Ako te odvedu Cigani Čergari, i u Čolinoj pjesmi su optuživani ovi ljudi drukčije rase da otimaju djevojke, odvode djecu s ulice, i čaraju-baraju.
Imala sam sedam-osam godina, i negdje na putu Pale-Prača, opazila sam kraj rječice Gračanica, pored mjesta zvanog Drum, prostranu livadu načičkanu stećcima. To je bilo mjesto gdje su nomadi čergari „padali“, što znači da su tu odsjedali po nekoliko dana… Dolazili su uvijek u kombinaciji motorizovana vozila – zaprežna vozila s neizostavnom mečkom koja pleše i čitavim ostalim asortimanom: kalaisanje, gatanje u dlan, popravljanje kišobrana. Tad sam vidjela prave nomade čergare u zalasku. Razvukli su šator za one koji se nisu mogli u kombi potrpat. Mečka je noćivala u kočiji, a stariji su sijelili do kasno u noć pored logorske vatre i gledali u zvijezde. Kupali su se u hladnoj vodi, a gologuza djeca su coktala od zime i neke neobjašnjive vedrine.
Bili su to miroljubivi ljudi. Dolazili su odsvakle. Kad bi dođi kod nas, pitali bi ih lokalci:
-O, džambasi, đe ste pali? Đe vam je padalište?
-Tu smo u ovaj Drum – odgovorio bi ceribaša.
Zapamtile su ih bosanske mahale. Prođu pored kuća i ponude svoju usluge za naturu ili pare.
-Popravljamo kišobrane!!!!! – orilo se ulicom.
Kalaisali su starim ženama tepsije, ibrike, posuđe… Zauzvrat bi im platili neki sitniš, ili bi se usluga kompenzirala u orasima, jajima, brašnu, ulju, voću…
Ničim se ne može platiti sijelo kod čergara. Tu se razviju eglen i pjesma, i sve izgleda magično.
-Daj da ti gledam u dlan – žena bi ženi u očima gledala dušu.
Mečka bi se propela i igrala na zapovijed svoga patrona.
-Podaj mu nešto, sevap ti je… – očekivala se naknada.
Čergari su obično držali štek ispod vatre, tamo gdje ga ne bi tražili ni iskusni pljačkaši. Smatralo se da su ispod ognjišta i ukopavali svoje mrtve.
Nisu krali i šta loše uradili. Kad hoće da ih ne čuješ, oni bi pričali romski.
Kad neko od njih hoće da ti učini uslugu, navede te da se cjenkaš. A ako pretjeraš, prihvate to tvoje sa šalom:
– Ti si veći Cigan od nas Cigana!
Onda se u neka doba podignu i nastave dalje. Iza njih ostane samo trag guma od kombija, pepeo od vatre i miris proljeća u zraku.
A iz daljine kao da dopire glas Ederlezi, Ederlezi, Sa o Roma daje.