Tate su nekad mamama pridržavale stolicu i kaput, a sad pridržavaju vrata od auta i sjedilicu za djecu. Nekad su plaćali ženi večere, a sad kuhaju za cijelu porodicu i komšiluk. Nekad su tate bile za brigu oko djece prave smlate, a sad samo što ih rođena djeca ne namlate
Ko kaže da se vremena nisu promijenila?! Kao sve je isto. Ništa bogme više nije isto. Itekako se sve promijenilo. Uloge očeva i majki su se isto tako poremetile i promijenile, i to se dogodilo dok si reko „keks“.
Do prije samo tridesetak godina sve je bilo drugačije. Očevi su u prosječnoj porodici bili zaduženi za nafaku, a sve ostalo je bilo na majci. Raspodjela poslova je bila sve samo ne ravnopravna. I što je nevjerovatno, niko se nije bunio. Nije žena stigla od silnih obaveza šta li, od tog koncepta da se ko biva zna gdje je kome mjesto. Odgoj je bio majčina stvar. Otac je služio za zastrašivanje i čeličenje. A majka za sve drugo.
Ja nikad u svom djetinjstvu u školskom dispanzeru nisam vidjela da je otac doveo sina ili kćerku na ljekarski pregled. Nikad.
Sjećam se tih prizora po ambulantama, čekaonicama, pedijatrima kao da sad to preživljavam, a bilo je prije hejbet godina. Uglavnom se stoji, ko je ugrabio da sjedne sjeo je, djeca su sa svojim materama, tu muška nema za iladža… Majke s bebama u naručju, druge sa školskom djecom, treće s jednim u naručju kojeg ništa ne boli ali ga nema kome ostavit pa ga je povela sa sobom i s ovim bolesnim pod temperaturom… Od muke i dugog čekanja, beba u naručju se rasplače, gladna i žedna. Nije tad bilo spusti bluzu i izvali sisu i budi cool mama, jok. Nego ako odeš gdje da ga podojiš, vraćaš se ali na kraj, izgubi ti red ako su te u međuvremenu s one šube gdje stoje zdravstvene prozvali. A hoće, to ti je zakon od onog Marfija. Sve majke raznih zanimanja stoje il sjede čame čekajući, a tu su dakako i one bez zanimanja jer se kod nas domaćica smatra neradnicom i lezihljebovićkom koja zavisi od muževljeve plate.
Danas žena u dom zdravlja dolazi s mužem, a viđaju se bogme i očevi s djecom bez majki. Današnja je žena profitirala. Ona je uspjela ono što njena mati nije – da privoli muža svoga, oca svoje djece, da i u njemu proradi materinski osjećaj. Da se on navečer budi kad beba plače. Da ne spava snom pravednika. Da dijeli odgovornost i neprospavane sate. Da kasni na poso. Da je nenaspavan i neučinkovit. Da voda djecu u školu, na treninge, na dodatne časove, da ih vraća s muzičkih, likovnih, fizičkih i drugih sekcija, da ih šeta po sendvičarama i slastičarama, da ih voda po šopinzima, po rođendanima, filmovima, dočekuje kući s ručkovima i užinama, da ih pere, kupa, reže nokte, radi zadaće, sluša potrebe, odgovara na pitanja za Ajnštajna i tako to. Današnje tate više ne mlate praznu slamu. Oni su vam druge mame.
Priča mi prijateljica kako joj mala fasovala visoku temperaturu i ona to rekla svom Nedžadu, a on ništa.
„Drvo, drvo… Kažem mu Ada nam gori, evo 38 sa 9 temperatura. Moramo pedijatru, hitno. Kaže on, vodi je, ako misliš. Ti si majka ti najbolje znaš. Šta gledaš u mene. – Bolan ne bio Nedžade, vozi me! Vidiš da nam dijete gori. A on će mrtav-hladan: – Evo ti ključevi, upali škodu i vozi. I nemoj mi panike. Moja Mevlida četvero odgojila, stari se nije ni pomako, ne zna da smo ikad bolesni bili. Eno ti sirćeta i krompira, naribaj i u čarape. Dijete je to, neš je svako malo po doktorima vodat. U tri mjeseca tri ture antibiotika popila. Smiri se više… Zovni mater nek ti kaže!
- Šta mi mater ima govorit ko da ne znam da mi dijete treba doktoru. Šta hoćeš ti, kakav si ti otac, treba Ada da nam svisne radi tebe, da groznicu fasuje, da strabizam dobije!?
- Od tri ture antibiotika i jest bolesna. Acisal i sirćetli obloge i po starinski. Kakvi doktori danas, pa to pedijatra nije vidjelo. Kad sam ja bio maksum, pred doktorom Prohićem svi mirno stajali. Čovjek u kućne dolazio. Djeca sva bila ko tambure. A ovo danas, ovo je samo vriska, pometnja, injekcije, antibiotici i krkanje. Nek mi neko kihne u Adinoj blizini, ona se zacrveni ko jastog!
I naljutim se ja na njega, zgrabim one ključeve i Adu onako vruću u naramak i dovezemo se nekako do pedijatra. A tamo ko da se pola grada sjatilo. Kako i neće! Na jedno oba roditelja! Deset pacijenata, a trideset i pet duša sa onim osobljem. Dihat se ne može. A ni mirovat. Neko bebče kenjka, ove majke sa brižnim očevima pocupkuju, pa vade iz ruksaka naku zahiru i bočice, mazalice, maramice i šta još sve ne! Pa onda ove svoje bebisitere od muževa pošalju do prodavnice ili apoteke po nešto što su zaboravile, iako su tovar robe popakovale, vozaju li ih ko oni što vozaju svoje potomke u kolicima. A muški prava potrčka, uživljeni u cjelokupnu situaciju i napeti ko strune, jer su eto oni brižnih i istančanih osjećanja. Samo što nisu rodili! Sve drugo imaju, čak i kontrakcije.
Ih, kako sam samo bila posramljena što moj Nedžad nije sa mnom. Svi muževi sa svojim suprugama, svi očevi sa svojom djecom, preživljavaju te nesnosne patnje skupa sa svojom dječicom, samo moj Nedžad kući sjedi i gleda TV ili spava snom pravednika!!! Za koga sam se ja to udala! Za kakvo drvo! Kakav bešćutnik! U tom momentu mi je došlo da se rastavim. U kojem on vijeku živi?! Muškarci su danas posvećeni očevi, oni na dječiji treptaj skaču ko skakavci i nije im ništa teško. A ovaj moj ko da je s Durmitora, on meni kaže: „Ne drami“, a dijete nam samo što nije palo u nesvijest od temperature. On nas ne voli. Samoživi idiot.
Tako sam ja sve u sebi nabrajala dok nisam tate i mame malo bolje promotrila. Svi su mi izgledali skrušeno i bezmirisno. Kao da su na nekoj nevidljivoj uzici i te žene s njima upravljaju, a oni samo igraju ulogu požrtvovanih očeva.
I iscrpljeni su, vidi se da ne spavaju. Ha on zaspi, žena ga mlatne da ustane jer dijete pokazuje simptome prehlade. Ne može sekunda djetetova života proći a da je on nije registrovo. I samo što stojeći ne zaspu. Treba tate opteretiti, to stoji.
Ali mnogo im je, nije to ta japija. Bolje naizmjenice. Jednom mati voda po dispanzerima, jednom otac. Jednom ja, jednom moj Nedžad. A ovoga puta je bio u pravu, čekala sam haman tri sata i opet antibiotici. E, rekoh, nećeš, probat ću ja po Nedžadovoj narodnoj medicini. Zateknem ga da kunja pred TV-om. Povalim dijete, narendam krompir pa u čarape sa sirćetom, obloge na čelo… I lagano….
Kad se probudio, Ada ko čigra.
- Šta sam ti reko?!