On je čudna zvjerka. Taj otima od bogatih, i sve spiska. On je neka naša verzija Rubina Huda s falinkom. Taj ne daje siromašnim, a i mnogo laže. Raja su ga prozvala Robin Hudi
On kad priča laže. On povjereno pronevjeri. On što obeća iznevjeri. I stalno je pod pipom.
Njegov život je za šest nastavaka holivudskog blokbastera. Gospodar prstenova, Hobit i Narnija i još koji, samo su maštom siromašni „brejk“ od priča ove Grande Face. Sve-sve, ali s njim nikad dosadno nije. Taj živi trista na sat i mahnita ko kakav dvadesetogodišnjak, a već je dobrano načeo šezdesetu. Oduvijek je bio u ovim estrada krugovima gdje se laže i vara, ali pođahkad i dobro učini da se ima o čemu mahalati. Sve je u opticaju kad je veliki son u igri.
On nema šta nije radio i gdje sve nije bio. Kad ga vidim, prvo mi padne na pamet ona replika malog zeca iz Duška Dugouška kada dječarac zeko nakon minhauzenskih priča svoga ujaka, razrogači svoje nevine očice i uputi mu začuđujući pogled uz djetinje uzbuđenje:
– Pa ujka Duško, ti još samo nisi bio na Mjesecu!
– E, bio sam ja i tamo… – ne da se smesti ovaj svjetska baraba.
Naravno, zečić u to nije nikako mogao povjerovati ma kako malehan i naivan bio. Zato ga je Duldulence stao uvjeravat, zaklinjući se:
-Ako nisam, dabogda me odmah tramvaj pregazio!
I onda i nebo umorno od ovolike količine laži spusti tramvaj na tračnicama u dnevni boravak gdje se odvija ova šarena laža, i pregazi dugouhog maslatora.
U tom folu se odvija saga i o ovom našem stvarnom junaku.
On je čudna zvjerka. Taj otima od bogatih, i sve spiska. On je neka naša verzija Rubina Huda s falinkom. Taj ne daje siromašnim. Raja su ga prozvala Robin Hudi. Hudi zato jer se toliko zanese da na kraju ostane jadan hud sa svojim lažima.
Robin Hudi se bavi svim i svačim. On menadžeriše ovim estradnjacima, kocka gdje stigne, od onih prćvara s jednim automatom gdje djeca zastanu kad krenu materi u granap do grandioznih veleljepnih kazina širom svijeta. Jednom je u Las Vegas svratio kad je vodo ove zvijezde narodnog melosa, i ošišo kazino za sto hiljada dolara. Uzeo fino lovu i izišo ko big boss iz kazina, za njim ovi iz uprave:
– Pa gospodine, hvala Vam. Dolazite li večeras opet?
On samo procijedio „no“ kroz skupljene usne i ispalio se u Los Anđeles do nekog ultra premium giga supersoničnog hotela gdje je noćenje deset-dvaest hiljada. Smislio je da se samo tu malo izbanja, jer je direktor hotela neki naš Bosanac što se dobro skućio u obećanoj Americi.
I ovaj ga dočeko vantako. A u tom se hotelu samo holivudska žgadija okuplja, imaju i ptičijeg mlijeka. Ne zna Hudi ko je ko u Americi, zna samo ko je ko od glumaca, pjevača i političara na Balkanu. To njega zanima. Jer on presvlači koga stigne. Ha se nađe u nekom društvu i prvi put vidi čovjeka, on je s njim prisan ko s bratom.
– Hudi, ovo ti je naš Meme, on ti je velika fora u Vijeću ministara. A Hudi ti je opet Meme velika fora u ovim našim kulturnim krugovima. Ako ti bude trebalo zapjevat na kakvoj godišnjici, dovest bilo koga od Čole do Brege, od Zorice do Madone, sve ove kuce, mace, pice lutalice – on drži na svom lancu. Nema zime, on je majstor da ti srce ugrije.
I Hudi odmah tu starta sa svojom strategijom dodvoravanja koja urodi novčanim presvlačenjem. I ako je deset minuta iza njega prišo kafanskom hastalu neko koga pozna, s pika ga on sa ovim Memetom upoznaje:
– Fele, ovo je moj prijatelj Meme. Meme ti je tata-mata u Vijeću ministara.
Već sutra Meme je njegov veliki jaran koga više ne zove prijatelju nego ljubavi.
U tom holivudskom hotelu, spanđo se s nekim glumcem, pričo poslije raji:
– Tamo kod Zoke u onom njegovom zlatnom hotelu, vidim frajera s nakim trebicama na bazenu, piju koktele. Ja s njim u neku priču, bacim malo ovog engleskog, vidim fin čovjek, kulturan, s velikom ćukom na ruci, odmah me pita šta ću popit. Udarimo mi po Đoni Vokeru, šu-ša. Pozovem ga na koncert ovih naših starova:
– Du ju lajk a mjuzik – pitam ga…. Jes, bro… – žeka on meni. – Hajde, rekoh, kamenzi bite na naše starove iz Sarajeva… Vidim frajer galantan, lijep ko glumac. Časti čovjek, meni fino, zovno sam i ovu jednu našu umjetnicu da mi pravi društvo. Ma, rekoh, nije beg cicija i ja ću častit šta fali. – Enader tur, ic okej, for ju, maj bro? – O jes – vidim drago mu. Kako se zoveš, u neka doba ga priupitom – ju, jor nejm?
Denzel, odgovori mi. – Dobar si, skroz. – Šta radiš, Denza? Ju. Vot ju vork?
Kaže nešto kao „ekting“. Haj, reko’, dobro. I ja to isto, ekting tu… I tako se zezali, pili, saunali… Kad dođe konobar da potpišem ovu rundu. Umalo se na glavu nisam izvrnuo. Trideset hiljada dolara!!! Dobro je da sam zavrnuo kazino. Šta ću, platim. Odem na ručak, tu se još izvrnem trideset hiljada. Dao mi ovaj Denzel adresu da dođem po njega da idemo zajedno na moj koncert, kad sam prišo kući – to zdanje ko dvorac Luja Šesnaestog, a ja baš ko Hudi u taksiju. Sve na dugme, svakih sto metara ona velika željezna kapija. Hajde de dođem nekako po njega, čovjek se skocko, čeka me, sve po dogovoru. Da dalje ne pričam, kaže on mojim ćemo autom. Isplatim taksistu, kad se stvori ispred nas karavela – to limuzina, vozač baš ko iz neke moderne bajke. I mi tako do sale, smije se frajer, to blistav osmijeh kao niska bisera, ističe se, kako neće, kad je on crn čovjek. Izađemo, ja s njim pored onog sekjuritija, vidim oni momci se nešto gurkaju. Kad Zoka odnekud iskoči, izljubi se s Denzom našim finim.
– Vidim vas dvojica se već upoznali?
– Pa kod tebe jučer…
– Nek si ga vala doveo, da čuje pravu ziku, a ne ove američke repere glavonje.
Jooj, kakav smo dernek napravili. Ja mu u neka doba pokazo kako se kod nas muzika kiti. Kad je Denza stao ubacivat stotke u harmoniku, ma bila noć za pamćenje. Nas smo se trojica u alkoholnom deliriju našli do sabaha. Kad sam odmahmuro, kažem Zoki:
– Eto hvala ti, buraz, baš nam fino bi. Sve sam pare proćerdo, al nije mi žao. I dobrog Denzu upozno, al ne skontah šta on bogati radi. Nešto kao „ekting“ – valjda oko nekretnina. Konto sam da mu izbijem kakvu nekretninu ovdje u L.A.-u da se skrasim.
E, kad se Zoka stade smijat:
– Fakat ne znaš ko je Denzel?!
– Znam, moj prijatelj, bro moj lijepi… Vidim da ima love ko pljeve…
– Hudi, Hudi, baš si hud. Pa to ti je Denzel Vošington, slavni holivudski glumac, oskarovac, gospodin-faca.
– Ma, da je moja mater Šefika, goni ga tamo, ni ulaz na koncert nije platio. Ni u kuću me nije pozvo! Kakav Denza! Stipsa obična! Ja mu ručak plaćam!
(Možda se i nastavi)