Kakva razlika! Drastična! Djeca socijalizma rođena prije pedesetak godina, i ova danas, za neprepoznat! A tek ona otprije, prije ere indiga kad nije bilo ni mastila, kad se hodalo boso, a ne u Cicibanu! Razlika je fakat drastična, u svemu
Ova su današnja djeca sretna kolko su teška. Naravno, šta zna dijete, njemu se sreća podrazumijeva. Ali znamo mi, koji kad vidimo sav ovaj današnji bonluk u kojem se živi ako se živi, ali se ipak živi. Ima brate izbora. Svaki original ima more kopija. Takvih da je prostim okom nevidljiva razlika.
Kome je do originala, eto mu. Ko ne može priuštit, ima i lažnjak. Nekad zna lažnjak premašit original. Vazda se sjetim one Samante iz „Seks i grada“ kad je u nekom sumnjivom kvartu u gepeku švercerskog auta oduševljeno prebirala po Diorovim tašnicama. Kasnije joj se obilo o glavu, jer se ne može u visoko društvo s fejk-robom, ali nebitno, ne može svako bit džet-set, ali može džep-set, nanosat se finih stvari kolko mu džep priušti. Hoću reći – ima danas za svačiji džep svakojake robe i zahire.
Samo kad se sjetim kako je to prije bilo.
Djeca rođena iza onoga rata trčala su bosa ili u gumenjacima, ušivenih hlača sa zakrpama, ganjali loptu i doručkovali i ručali i užinali krišku hljeba u najboljem slučaju s maslom i pekmezom. Iza ovog rata djeca ko iz Vogua! To nakih modnih kerefeka milion, to bejbi kolica Čiko, a u njima mali astronaut sa svemirskom tablom, samo što ne izračuna Arhimedov broj! Ne vidiš bebu od silnih dodataka, te visi pet zvončića, te lanci neki, te voki-tokiji, te dekice, medice… U moje vrijeme kad vidiš da mati gura bebu u kolicima, beba se isto nije vidjela, al od cekera s pijace i hape pored glavice!
Zaustavi me nekidan moja školska drugarica i začuđena ovim današnjim materijalizmom, upita:
– Jesil ti bogati nosila tuđe stvari ko maksum?
– Nisam, rekoh, ja nisam imala od koga naslijedit. A da sam imala starijeg brata ili sestru, ili rođaka, sto posto bi u amanet dobila razvaljenu torbu, iscrtane poderane čitanke, rašopljene cipele, razvučene džempere, poluprazne pernice i tako to.
– E, to ti hoću reć, ja sam kod svojih treće dijete, najmlađa. Ja ne pamtim da su mi moji kupili nešto novo do mature. Nisam do osamnaeste znala ni ko sam. Nosila Memetove gojzerice, Minkine sandale, knjige za školu – treća ruka. I Meme i Minka ispisivali svoja imena, šarali-barali, to falilo listova. Jednom me prozvala nastavnica u sedmom osnovne da pročitam novu lekciju, ja tako krenula s Francuskom revolucijom, kao da je sad bilo, sjećam se. Čitam ja: Završili su na giljotini …. I Lenjin i drugovi.
Kad me nastavnica pogleda sa upitnikom iznad glave:
– Gdje to piše, Sabaheta?!
A ja sva potonula u onoj klupi, uvukla se u onu ružnu petrolej kecelju kao da je dva broja veća, samo da ne platim za ovo. Bolje pogledam u udžbenik iz historije, a ono uz rub dvolisnice ostalo malo iskrzanog papira, vidim istrgano nije stranica-dvije nego dvadesetak, fali od 44 do 65. Kako ovo?! Pomislim u sebi, moja Baho, blamiraj se ti sad pred profom radi Memeta ili Minke! Ko zna, možda je Meme istrgo pa Minka kad je preuzela udžbenik nikom ništa nije spomenula… Joj, ko će ti ga sad znat, a ko da je sad i bitno, nego vadi se kako znaš i umiješ pred profom.
– Piše ovdje, drugarice nastavnice – ja onako samo da odgovorim, a ko bulka crvenim, piše, ali na kojoj stranici…..
Kad će profa:
– Daj mi svoj udžbenik, Sabaheta.
Ja joj ga bojažljivo rukom teškom ko olovo dodadoh, a žena će rafalno:
– Fali ti Sabaheta dvadesetak stranica. Istrgnute! Kakav je ovo udžbenik?! Je li tvoj?! Jesi li ti ovo namjerno pokidala?! Ovako se odnositi prema udžbeniku, bruka! Ovo je za direktora. Pričaj, kako se ovo moglo desiti!?
I tako ja, moja ti, smušeno odgovorih da sam treća ruka, da su udžbenik prije mene koristili moj brat Meme i moja sestra Minka, a raja mi se smije. Profa se sjeti Memeta, njemu je predavala. Kaže, od njega se to moglo očekivat, on je jednom atlasom po glavi spuco svoju školsku drugaricu, jer nije imo svoj, a ona mu nije mogla dati svoj jer sjedi do njega u klupi, a profa išla od klupe do klupe i pregledala ko je ponio a ko nije atlas.
Sjećam se ja, nadovezala sam se na tu priču, da je moja prijateljica nosila i jakne i cipele od svog sedam godina starijeg buraza, bez riječi. Nisu oni bili slabijeg imovnog stanja, jok, nego takva kultura bila da se ne baca. Ali vala imalo se šta i ne bacit. Danas sve instant – harlaja-tarlaja. Ima svega – saso mange, ali vrijedi bacanja.
– Ma ja, tad si imo Ciciban i kupiš cipele jednom godišnje na ček i može nosat dvoje djece iza tebe. Odeš u Planiku i ne vidiš je barem tri godine poslije ako ti je noga prestala rast! Kupiš jedno al vrijedno. I slijediš svoju modu dok ne dotraje. I sve tako. A danas, i ovo brendirano krpa-krpa, možeš nosit koji dan i ha si došo do toga da opereš dva-tri puta, slobodno ga pretvori u otarač!
Ali zato, nastavim, djeca su ko s reklame. Mi bismo čuvaj haljinicu, ako je uflekaš, nema nove do sljedeće godine, a ovo danas sve prinčevi i princeze iz bajke. U kafani piju sokove od pet maraka, zanovijetaju, oblače se ko da im je babo knez od Monaka, samo im se nosi, kupuje, sretni bogami kolko su teški.
– Imaju, što jes-jes. A opet nešto kontam, nije ni meni ništa falilo – nadoda Sabaheta.
– Kako, bona ne bila, nije, eto umalo kečinu ne fasova zbog Memetovog prava prvenstva!
– Jest, al daidža Meme oko moje djece sad trčakara, nanosi, voli, pruža ljubav. A to je najvažnije.
– Da ti još nešto kažem, i ovo je definitivno provjereno, današnja djeca dobivaju puno ljubavi. Mnogo više nego mi. Oni su djeca ljubavi. A mi smo bili djeca cvijeća… al zimzelenog.
Uz ovu kolumnu poslušajte zabavnu pjesmicu grupe COD „Ciciban“. Ciciban, ako hoćeš to mi kupi na dar, Ciciban, pa ću sutra da ti kažem dobar dan. Ciciban, ako hoćeš to mi kupi na dar, Ciciban, pa ću sutra s tobom poći ja u bar. Ciciban, najljepši je poklon za moj rođendan!