Kolumna: Otpravnik domova

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Prozvali su ga Jašin, po čuvenom sovjetskom golmanu, jer je željeznom pesnicom branio svoj gol i izgledao kao Baš-čelik; isklesan, atletski građen, mišićav i odlučan. Kad je došo za upravnika doma kulture na Širokači sve je procvjetalo. A lokalni dripci su ubrzo podvili repove…

O njemu je govoreno da je strah i trepet. Gdje je trebalo dovest u red mjesnu zajednicu, dom kulture, lokalne huligane, on je išo bez pitanja.. Jašin je jednostavno bio neustrašiv. Nije on bio nikakav partijski ambiciozni potrčko nego zdrav momak ko drijen, prepun elana i ideja. Prozvali su ga Jašin, po čuvenom sovjetskom golmanu Lavu Jašinu, jer je željeznom pesnicom branio svoj gol i izgledao kao Baš-čelik; isklesan, atletski građen, mišićav i odlučan.

Treniro je u jednom sarajevskom drugoligašu i nije šuto loptu nego je ko terminator odbijo napucane lopte. Brzo je uvidio da je slaba fajda od toga pa se bacio na knjigu i završio fakultet za sport i tjelesni odgoj. Da ga je završavo u ovo vrijeme bio bi velika politička faca, ali tad je unatoč knjižici komunističke partije doguro samo do upravnika doma kulture po sarajevskim općinama. Rođen je u starogradskoj mahali na Širokači i za razliku od lokalnih dripaca kojima je škola bila preblizu geografski a predaleko mentalno, on je bio totalno iznikten. Ništa piva, ništa granap, ništa brze pare, ništa zijevanje i podbadanje. Vodio uredan sportski život, ali nikad nije bio sterilan i monoton, naprotiv.

Na Širokači su ko u svakoj većoj mahali drugovi iz Sekretarijata za kulturu izgradili dom kulture, kako bi svijet vodio društveno koristan život. Ali, ta mlada japija gore, kojoj nije ništa falilo, ni škola ni ambulanta ni obdanište ni granap, ni trafika ni cesta pa ni kombi, dakle, ništa, nije podnosila da se nešto događa u domu kulture a da oni svoje marifetluke ne provedu.

Pošto je Jašin dolazio u dom kao da vidi šta se dešava, znao je tim lokalnim dripcima u šali priprijetit:

– Da sam vam ja upravnik, kako bih vas sredio, bili biste ko pišta za tri mjeseca!

Jer kojeg bi god upravnika doveli, on bi samo bio na papiru bio upravnik, a domom bi marširala četa mladih razbojnika koji su isprobavali svoje jalijaške metode zastrašivanja. Upravnik nije smio promolit nos iz svoje kancelarije.

Glavni društveni događaj bio  je – belaj. Belaj na igrankama, na kinoprojekcijama, na takmičenjima. Ovi huligani cure ščipaju, mlađe momke šamaraju, izbacuju i lome stolice… Normalan svijet zbog toga presto dolazit u dom kulture.

I kako je bilo po toj nekoj slagalici Saveza komunista, Jašina prvo postave za upravnika na Bjelavama. A kad je njihovu bagru sredio, već se počelo pričat kako je zafrkan i ima specijalne metode za disciplinovanje omladine.

Zatim su ga prebacili na Vratnik da smiri glasne pitare i pojača sport, a onda su ti sekretari za kulturno uzdizanje, došli do zaključka da je stanje kulture na Širokači alarmantno i da se tu ne može ništa napravit.

– Drugovi, kako kojeg upravnika pošaljemo gore, tako nam ljudi bježe. Ne znamo šta da činimo.

Tad se sam Jašin ponudio da ide gore:

– Drugovi, to je moj kraj. Ako ih iko može sredit, mogu ja. Znam kako koji jalijaš gore diše. Samo vi meni izdajte rješenje!

I oni mu dadoše Dom kulture Širokača na upravu. Kad se Jašin ukazo među svojima, tako je cijela mjesna zajednica prosvirala. Odmah je napravio „perestrojku“, pokrenuo društveni život. Krenuli prvi pop-rok koncerti. Sve što je bilo sarajevsko i napravilo urnebes u bivšoj Jugi, prvo je zasviralo kod Jašina na Širokači. Imo je hejbet ideja i svaku je proveo u djelo. Škole plesa, folklora, gitare, matineje, soareje, plesne večeri, kvizovi, radne akcije, međunarodno trkanje na rodlama, projekcije crtanih filmova za djecu, čuveni disko subotom navečer, a nedjeljom nenadmašni Pionirski dan.

Sjećam se da su mogle i ćuskije padat, ali smo se mi mahalska djeca morali nacrtati kod Jašina na Pionirskom danu, jer se prvo sa šuškavim smokijima mačujemo i ispoljevamo „Fructal C“ sokovima, a onda u mrklom mraku netremice promatramo bitku Brus Lija sa nun-čakama na velikom ekranu dok nam pod cipelama hrušte nepojedeni smokiji.

Međutim, uporedo s usađivanjem nove pop kulture u „eurokrem generaciju koja raste“,  stasavala je i ona koja nije trpjela disciplinu, a ni na puškomet ih nisi mogo približit školi. E, te je Jašin postrojavo. Kad bi se taj našo da se iživljava na nekom dječarcu, on bi se bešumno kao puma prišunjao dotičnom belajsuzu i zavrnuo mu ruku u laktu, i očito mu befel:

– Ti si jedan fini dečko. Nemaš ni četiri razreda. Jako si inteligentan i pametan. Šta će ti škola?! Ti sve znaš. Znam ti oca i majku, svi ste fini. Ti, koliko si pametan, da si nastavio školu, bio bi astronaut. Ali zbog ovoga što si sad uradio dobijaš tarabu. Ne smiješ prići domu ni na sto metara dva mjeseca. Jesi upamtio?! (pritezo mu je ruku dok ovom čelo ne bi od bola zarosilo). Još si dobro prošo. Ako bi slučajno prekršio ovaj naš džentlmenski dogovor, onda zovemo muriju. Murija ti dolazi na vrata. Prišit ću ti sve što znam, a znam puno. I onda ćeš se hladiti u kazneno-popravnom domu. A sad „taraba“!

Kasnije mu neko predložio da ne daje tarabe nego crvene kartone jer je to primjerenije njegovom nadimku.

– Evo ti crveni karton! Izlazi. – prihvatio je Jašin.

Tako ih je Jašin prevaspitavo. I doprinio da neki ne krenu stranputicom. Danas kad su omudrali, sjećaju ga se i znaju sjetno:

– E, znao nam je žicu. Nikad nikog nije izmlatio, a imo je tešku ruku. Kako mu je to uspijevalo ne znam.

– Sjećate li se kad je pokrenuo amatersko pozorište? – upito je jedan od jedanaestorice braće Škemba, koji su bili problematični ali ih je Jašinov odgoj odveo na pravu stranu.

– Sjećam, kako ne sjećam. A najviše se sjećam kad mu se u domu pojavila Šiketova mati, zaprepaštena:

– Dragi Jašine, šta si mi ono uradio od djeteta?  Po čitav dan se krebelji pred ogledalom.

On im reko da prave grimase i da se krevelje pred ogledalom, tako će najbolje da vježbaju za glumca.

– Jooj, kad se sjetim, samo sam gledo da nešto ne pogriješim, da mi Jašin ne pokaže crveni karton. Šta bi radio dva mjeseca bez doma, raje, zeze. Pa dom je nama bio i igra i televizija, i sport i zabava, i izlazak, i mjesto za prve simpatije, nostalgično će Škembe.

– On je podigo kulturu na Širokači – zaključi Afrika.

Širokača je tad bila hopa u mnogo čemu, ali njegova prodornost i elan u kombinaciji s mrkva-štap taktikom, znala je itekako uroditi plodom.

Kad je rat počeo, znali su mu ti isti koje je disciplinovao, u šali dobacit:

– Haj mi bogati sad daj tarabu da ne smijem dva mjeseca na liniju!

***

Danas su ti domovi kulture zamrli. Nema više jašinā, a nema više ni našeg druga Jašina.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti