Kolumna: Deset deka kafe

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Ima djece, prošvercaju se kod roditelja ko migrant u kombiju duplog dna i nikad ništa nit urade nit se pozahmete nit pritrče kad je u kući guravo, a roditelj u njih gledaju ko u sunce. Dok drugi, nosaju cekere, donose, lete, plaćaju račune, vodaju po doktorima – i opet ne valjaju. Kako?!

Roditelji imaju neke svoje aršine i za njih nemaju objašnjenja, ali se oni njima rukovode kad se s djecom razgovore. Šta se događa u njihovim glavama, to ni oni sami ne znaju, ali da će ti na pitanje koje ti je dijete draže iz ćusteka odgovorit: „Svako volim jednako“, to je nepisani kodeks.

A nije tako. Ili jeste, ali urijetko. I jeste, ako roditelj nije objektivan prema sebi i svojim osjećanjima.

Imaju i roditelji svoje favorite među djecom.

Džaba sva priča, ljubav je, pa i roditeljska, kao neka egzotična biljka s kojom se na prvi pogled oduševiš, a onda i njoj kao i toj rajskoj biljci nađeš da su joj listovi požutjeli ili cvijet više ne miriše kao prije.

Čujem nekidan dvoje pravo se zapričali u jednoj našoj ovdašnjoj ljetnoj bašti o razlikama koje roditelji prave prema svojoj djeci. Oni su prijatelji, zreli ljudi, imaju više od četrdeset, on i ona, i dijele svoja istovjeta iskustva s roditeljima.

– Uvijek sam bio svjestan da su oni Mukija više gotivili od mene. Ja sam stariji, i samo sam gledo kako da se što prije osamostalim, a on mamin mezimac. Nije ga iz kuće dala ni kad se oženio. Nek je on tu njoj na oku, slaba na njega bila vazda. A i stari isto. Mene su nogom nabili čim sam reko: Ja bih sad kad sam se zaposlio da odem od vas, da vam nisam više na teretu“. Niko mi nije reko: „Nisi ti sine nama na teretu, šta fali, gdje ima mjesta za troje ima i za četvero“, nego me napenalili bez milosti. I jest tako. Svoj si čovjek, skući se, ženi se, a i nas nemoj zapostavit. Tu sam poruku doslovno shvatio. Iako nisam s njima živio, pola im plate davo, tegario, noso ko hamal Samuel, sav se u hizmećara pretvorio da im ugodim. A oni onaj moj ceker iza vrata i o Mukiju se besjedi. Eto Muki se, duša draga, umorio, mama ga poslala da joj odnese mlin na popravku. Eto u mlinu deset kila!!! Ma ne možeš vjerovat. Preda mnom to priča, a ja u golom znoju, dok sam uz ovaj naš piklić iznio dva cekera i naku sliku što sam im kupio. Htjela mama mrtvu prirodu i ja se cjenko na Čaršiji sa slikarom i čovjek mi je s okvirom dade za dvije stoje. A, kad je vidjela, kaže: „E baš fino. Imam u hodniku lijepo mjestro za nju kod vješalice!“ Čuj kod vješalice!!! Kažem joj: „Mogla si je u špajz stavit, tamo ti najbolje paše ova mrtva priroda na njoj čontra s voćem, pa da te podsjeti da nam staviš koju jabuku na sto!“

– Bezbeli joj nije bilo pravo kad si je tako protreso – drugarica se ubaci. A i kod mene ti je isto, nas je troje, sestra, brat i ja. Ja sam zadnja rupa na svirali. Kao, pusti Belmu – luda Belma, ona nikog ne sluša, sve po svome, a Mikica je druga priča. Nježnica, puna ljubavi prema svima, koliko se samo ona sažali na tuđu nesreću, pa dođe ti da je samo tješiš i paziš. Ne znam jesu li me ikad pomilovali po glavi i izljubili, osim kad su rođendani i praznici. A nju ko malo vode na dlanu paze, grle, ljube… šta ljube, cmaču. Ni moje ti se isto nikako ne pika. Samo primijete kad ništa ne donesem. Rafalno me oboje, i mama i tata, uhvate u pilanu: „A pa ja, vidi ti sestre, a ti mašući rukama!“

– Šta vidi mi sestre- malo se zakočoperim, jer znam da ta nije kilu kafe za cijeli život unijela u kuću.

– Pa donijela deset deka kafe i kocku, ja…. a ti došla na sijelo!

Sve tako. To ne možeš vjerovati. Onda se počnem naduravat, a kad sam ja jučer, pa prekjučer, pa…. A oni samo odmahnu rukom, ko biva šta ho'š i trebaš.

Ne znam jesu li to oni možda podsvjesno slabi na djecu koja su mlađa, ili na one za koje su procijenili da su slabiji i nespremniji za opstanak. Ali, prije bogme da su svoje miljenike razmazili. Pa ovaj moj brat, on koristi mater za sve. Evo i oženio se, ali to nema veze. On se s materom čuje pet puta dnevno, a žive u istoj kući. Na poslu ga prozvali „materina maza“. Nazove ti on nju pa oni ćumuraju o vremenu, ručku, pijaci, bolestima… A samo ćumuraju, kad se treba na djelu pokazat:

– Haj ti Irfane, haj sokole!

Šta sam se ja majci masažera za tijelo nadonosio da joj mišići ne arofiraju, šta sam joj doktora zovnuo i lijekova nabavio, a sve:

– Haj ti, ne bilo ti zapoviđeno, nemoj da Muki on ima puno obaveza.

Eto, ja nemam – ja visim ko majmun s drveća, ne znam šta bih od dosade!

– Možda je to stvarno  samo roditeljska šuhva, da treba pomazit slabije dijete!

– Kakva šuhva! I roditelj vidi koga možeš zauzdat, a kome treba lastiku popustit! Ja sam sto posto siguran da Mukija više vole. Pa ko malom njemu sve nova garderoba, a meni može od rođaka iznosana, ili iz secondhanda. A ja stariji!!! Ma kakva slabost. To je normalno. Vole oni mene, ali njega malo više!

I nasmija se čovjek bez gorčine.

– Meni to nije nikad smetalo, neka vole, neću kilu fasovat. Samo nemoj da ti je moje manje vrijedno nego njegovo. On jednom u godini deset deka kafe i himber na razgađanje, a ja svaki dan cekere, i njegovo veće. S tim se kite i uzdižu. Pa nemoj barem dok sam ja tu. Kad odem pa se hvalite međusobno. Eto vidio sam, eto rekli ste – eto sve jasno ko dan. Ne mogu slušat tu istu besjedu o deset deka kafe svaki bogovetni dan. Popustite me, osjećam se kriv što sam živ.

– Ma ja, verglaju li verglaju, ko će ti ga znati zašto. Ja sve mislim da to nije do ljubavi, da nas oni sve isto vole, ali najbolje znaju ko je kakav pa onda hvale one kojima je potrebna hvala…

– E, jest aha… Pa što onda nas kude!? – Irfan se brecnu, napravi klovnovsku facu i oboje se nasmijaše.

Fakat, što je to tako ako je to tako?

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti