Da ih tenkom tjeraš iz Švecccki i Amerika, žene neće nazad. Žene neće, a muški bi se vratili iz istih stopa. Zašto? Zato jer je žena ovdje ropkinja tamo prodisala. Kod sebe nije nikad došla do sebe. U svojoj kući nikad nije bila svoja. E, tamo jest, ima svoje pare i čo’ek joj ništa ne može
U svojoj predstavi „Ja, Bosanac“ problematiziram pitanja ženski(ji)h prava kod njih u Evropi i kod nas u Bosni na trnovitom Balkanu. Žena bi u Evropu, a Bosanac neće. Ona bi, on ne da. Ona mazno ženski otpočne:
– I ja bih u Evropu. Tamo je sve u onijem duginim bojama. A on je prekine: – Ti možeš samo u BiH. Kad se ona na to rasprdenca, nastavi: – Pa da i ja tebi spržim jednu šamarčinu sve u ime onijeh ženskijeh prava! Vrli Bosanac sablažnjen njenom odlučnošću prekrati i želju i priču tako što joj se prijeteći unese u lice: – Nemoj da ti ja opalim jedan bekend ko Džumhur da ti sve te dugine boje na nos izađu!
E, otprilike sa ženski(je)m pravima i danas stojimo kao i jučer, manje-više sve je u pet deka, pogotovo kad se od većih gradova udaljiš koji kilometar. Problem nastaje tamo gdje se ženska djeca nisu davala na velike škole, a bogme počesto ni na kakve, i gdje je mati vrijedila ko metla iza vrata.
Pogled mi ponekad padne na neku domaću emisiju tipa „Bosnom kroz sela i pustopoljine“ i tu sva “ženskija“ prava počinju i završavaju s kutljačom. Kutljača, oklagija, sito – na jednu stranu, a trnokop, grablje i vile – na drugu stranu. Dok to fercera kod žene, može se s muškom živjeti u „slozi“ i šutnji, u „poštovanju“ i bez ljubavi, s nelagodom i trpnjom.
Zato je sad jasno da ne može biti jasnije što se žene koje su prošle tu torturu i završile silom prilika van Bosne i ovog ludog Balkana neće da vrate. Da ih tenkom tjeraš iz Šveccckih i Amerika, one neće pa neće. Žene neće, a muški bi se vratili iz istih stopa.
Ženama je tamo potaman. Žena ropkinja je tamo prodisala. Kod sebe nije nikad došla do sebe. U svojoj kući nikad nije bila svoja. Vazda hrmpačila i vazda služila, s manje ili bogdu više naklonosti svoga suđenoga.
Sad kad je vidjela svijeta, kad je skontala da je u tom dalekom Helsingborgu svoja na svome, ona se ne miče odatle. Ni pod prijetnjom. Ali na svu sreću njenu, svaku prijetnju može da prijavi i da njen krvopija završi pod ključem ili spengan ko rascopana vreća u zatvor.
Čula sam priču da je tako jedna otresita svoga tlačitelja muža zanavijek uklonila iz svog života.
Oboje su od Nevesinja, gdje se drži do ženska samo ako je žensko Stara Majka koja je nadživjela nekim čudom prirode svoga čo’eka. Dešava se i to hvala Bogu pa bude i žena koje po stare dane prodišu, ali pošto su mučene cijelog života, onda se i one ne htijući postave u ulogu mučitelja. Teško da podjarmljen čovjek može kad mu se skine jaram zaboravit na njega. On ga drugom stavlja da se i taj drugi makar malkice napati kao on.
E tako i ove svekrve svoje snahe ćeraju pod jaram. – Ako sam ja morala trpit, trpi i ti, bogme, snaho, šta ti fali!
To su te majke ne do Bog nikome!
E ova je naša Nevesinjka imala takvu „poklonjenu“ majku koja je svom sinu pomagala da bude grublji i opakiji nego što on defakto i jest. Kako se sinu otvorio neki posao u Sarajevu, sa ženom, djecom i majkom dabome dođe u Sarajevo. Tu se nastavila tortura malo blažim tempom. Što znači da je urijedio sa šaketanjem, a učesto s verbalnim zlostavljanjem. Starica Majka je snahi govorila da je to sama tražila. I „svjetovala“ je da na prstima hoda kad je on tu. A i ova je to tako u svoj familiji vidjela. U njenoj pak familiji zabilježen je slučaj identičan onom u filmu „Ljepota poroka“. Njen strikan je svoju ženu, njenu prastrinu, kamenovo na očigled svijeta, jer je sumnjo da se ona u toj pustahiji s nekim valjala po kamenjaru.
Uglavnom, ispadne ovom njenom neki biznis u partnerstvu sa rođom u Švedskoj i oni svi đuture, sa Staricom Majkom, pa u Linčeping. Tamo čim je prvi vrisak pustila, stvoriše se policajci, socijalni radnik, advokat. Komšije su im uredno govorili „dobar dan“, ali čim je prva frka nastala okrenuli su urgentni broj.
Prvi put ona ga je odbranila jer joj je otvoreno prijetio pred policijom:
– U grob ću te smjestit! Kome ti policiju zoveš!?
Drugi put se s njegovom materom počupala i socijalna služba ih je razdvojila, a ona je dobro uferčila svu vrijednost advokata.
– Advokat zlata vrijedi, poslije je pričala svojim rodicama. U Bosni bi svaka žena trebala imati svog ličnog advokata, i to da ti ga država obezbijedi ko u Švedskoj!
Treći put, kad ju je uhvatio na ulici i odvuko u neki mračni tunel i fljasno je punim, ona se drala ko pivara, jedva se iskobeljala, a on krenuo da bježi ha je čuo sirene, ali je policija bila brža.
Sve je zakonski uradila da ga deportuju u Nevesinje direkt, tamo gdje su ga upisali u rodni list. Tamo gdje žensko ne smije sjest s muškim u kafić.
– Ja se našo sa svojom školskom drugaricom da mi neke papire u opštini završi, nismo u kafić smjeli sjest jer vlada mišljenje: Šta ti imaš sjediti nasamo s tuđom ženom!!! Ako te vide, ide priča da sve glava zaboli. Ženi bih ni krivoj ni dužnoj odmah belaj svezo.
E, ova je sebi belaj skinula s grbače. Rampa je katilu za Švedsku. A i Starica Majka se pokupila sa sinom u Nevesinje. Rastavila se brzopotezno, djeca joj naravski pripala. Zaposlila se u centru za pomoć ženama doseljenicama. I živi slobodno.
Ne pada joj na pamet Balkan cijeli, a kamoli Nevesinje.
– Dobra ova ženska prava. Kad samo pomislim šta bi sa mnom i sa curicama bilo da smo u Nevesinju ostale. Hvala Bogu pa onaj hajvan prihvati poso u Švedskoj. Tu mu je bio i kraj – nasmijala se slatko, sretna što je osvojila svoju slobodu.