Hater kćerke jedinice se pretvorio u osvetu nad rođenim ocem. Toliko mu je haterila što je u njenim očima ispo đubre prema njezinoj majci i svojoj supruzi da mu nikad halalila nije. Eno je već deset godina svoj „hater“ na jednom ihtijaru iskaljuje. I ne vidi da je ona ta koja, ustvari, ima problem
Hater je riječ koja je teško prevodiva na sve poznate jezike pa i s bosanskog na bosanski. Kad ti neko „zahateri“ to bi trebalo da znači da se ljutno na tebe s nekim posebnim računom i razlogom.
- Baš sam mu dobro zahaterio kad mi nije vratio one pare što sam mu pozajmio kad mu niko nije htio.
Obično veliki hater dođe nakon velike ljubavi.
Opet kad se kaže: – Ne hateriši! To bi trebalo da se čita „ne ljuti se bez razloga“, ili „šta se ljutiš na svaku“, „ne zamjeraj tek tako“.
- Ne bih ja to vala ni za kakav hater napravila – tu se sad riječ „hater“ označava „ljubav“. Ne bih ja to ni za čiju, ni za kakvu ljubav napravila!
Negdje te negdje po Bosni i Hercegovini se kaže „hator“ ili „hatur“ – ali se u razgovornom jeziku pretvorilo u „e“ pa se uglavnom prelomi jezik i govori „hater“. To sve da objasnim lijepo da mi jezičari ne haterišu.
A sad evo priče o jednom velikom hateru kćerke jedinice.
On je danas drhtavi starac kojemu je žena umrla ima deset godina u teškim mukama. Bila je, svi kažu, uzorita i požrtvovana, srčana i brižna. Radila je dva posla, kako bi mogla nadomiriti sve što dvije platice nisu mogle. Njegova referentska, a radio je na onom štembiljanju u sudskoj pisarnici, nije mogla čestito na račune pokriti. Tako da se Nafa kao propagandist u jednoj marketinškoj firmi poslije posla fatala posla. Išla od preduzeća do preduzeća u onaj socijalistički vakat i nudila usluge grafičkog dizajna i štampanja kalendara, rokovnika, olovki, upaljača… Znali su je kao sposobnu ženu, koja bi na te poslovne sastanke u popodnevnim satima vodila svoju kćerkicu, plavušicu s kikama, koja bi sjedila u ćošku uz sok, igrajući se svojom lutkom, dok bi mama ugovarala poslove.
Tako je Mina još kao mala ufrštuljila da mati odljepljuje od posla dok se otac provodi. Jer, nije on to osmočasovno radno vrijeme provodio vazda na poslu nego po svojim šemama, ko će ti ga znati. A, ustvari, sve se zna. Pa bi i navečer redovno izlazio. To tada ništa i nije bilo čudno. Sav neumorni radni svijet bi ljuštrio po kafanama. Funkcioneri u onim gala, ovi javni radnici – takozvani službenici, u pristojnijim s dobrom klijentelom, a ona sitna radnička buranija po onim SUR-ovima što su nazive dobijali po voćkama (iliti možda po ženskim imenima koja su opet imena dobijala po voćkama): Jagoda, Višnja, Dunja i tako to…
Njen je Dževdo bio svuđe samo ne u kući, a njene je teško zarađene pare trošio, ali ruku na srce, nije volio čašćavat. Ruka mu vazda zadrhti kad dođe red na njega da plati. Bio je težak na dinaru ko banka na kreditu. Taj bakšiš nije ostavljo, a kusur je do posljednjeg polića uzimo.
Mina s ocem nije ništa vidjela.
- Ne znam jesam li upamtila da nas je dvaput na sok odveo. Mater bi kinjio i prozivo za njene honorarne poslove. Pravio se ljubomoran, a hladno joj ruku u tašnu zavlačio. Sjećam se jednom mati dobro zaradila pred Novu godinu na tim kalendarima i kupi da on ne zna plac na moru da izlijemo temelje i krenemo s gradnjom kakve kućice. On je mene kad je to sazno heftu proganjo da mu otkrijem s kim se mati nalazi. – Mino, reci, gdje ste bili, jesu li čiko i mama ostali sami, šta si tri radila, šta je mama…. Njoj drame pravio. Da bi mama dobila haber koju godinu poslije da je Dževdo vara! Moja Nafa nikad nije prešla granicu, ni nasmijat se nije htjela da neko ne pomisli nešto, a ovaj mufljuz joj nabijo i rogove i svijeće i mrcvario je! Najveća greška je što mi je mama ostala s njim. To ju je u grob i odvelo. Dževdo je bio njen rak.
I to mu je rođena kćerka zahaterila za cijeli život. I vraćala mu na paraćeske, svaki dan pomalo. Mina je završila neke velike škole, otišla u inozemstvo, zaposlila se u jakoj marketinškoj firmi, jer je s majkom hodajući od klijenta do klijenta ispekla amantizaman taj zanat. Kad je vidjela da joj je bolje da sama pokrene biznis, za nekoliko godina firma procvjeta, otvori filijale u nekoliko gradova po Njemačkoj i Austriji. A bolesnog oca ostavi u Sarajevu da se mrcvari sam. Ni ženu koja bi ga pazila mu nije htjela platit.
- Neka ga, može on sam, kad je mogo jasat u mladosti može i u starosti. Nije njemu ništa!
Tako bi govorila kad bi je nazvo neko od rodbine. A kad bi je on nazvao, ona bi mu rekla: – Tatice, ti ćeš doći kod mene i ja ću ti sve obezbijediti. Imat ćeš njegu 24 sata na dan.
Sva njega bi se završavala sa ono „tutu“ nakon prekida poziva.
E kad bi došla kući, bilo bi to samo da provjeri u kakvom su stanju nekretnine. Na vakat ga je odvela kod notara, da mu ne bi palo na pamet da se ženi ili da nekom prepiše stan i kuću na moru.
Zahaterila mu je tolko da se ponaša ko osvetnica.
Teško li se njoj.