Kažu da je sve na principu „uzimala-davala“. Ako ti neko nešto da, i ti moraš pružit uzvratnu. Svako davanje dođe na naplatu. Nema ništa džaba. Ovom našem profesoru iz Ključa, jedan uglednik i duhovnjak dao poso, a triput naplatio… Jednom tamte, triput vamte
On je odličan momak. Ne može mu se naći ni da se mikroskopom traži nikakva zeznuta osobina, loša narav niti fizička mahana. Stasit, naočit, vitalan i sa željom da pošteno živi i isto tako pošteno zarađuje. Iz Ključa se uputio za Sarajevo da studira bosanski jezik i književnost, jer se u tome vidio.
Majka i otac ga odgovarali:
– Ko je dijete vidio da ćeš se od toga kruha najesti?!
Ali, on i jeste bio pomalo idealist, materijalnom nije pridavao neki veći značaj. Daleko od toga da je teški sanjar, nego je volio čitati i pisati, odgonetati neke jezičke zagonetke i, ono što je posebno želio, bilo je da predaje djeci u školi.
– Djeca su najveća razbibriga dok su još mali – govorio je, stavljajući akcent na to „mali“, jer ha uđu u pubertet tu su lomovi i već se preobražavaju u ljude. A ljudi, znamo, ima svakakvih.
Taib, u raji Tale, tako je u Sarajevu savladao norme bosanskog jezika i to vrlo uspješno. Bio je super student i mogao je čak i ostati na fakultetu kao asistent, ali nije pokazivao neku posebnu zainteresiranost.
– Volim ja svoj Ključ, ono nebo i onu pitominu, a poželio sam roditelje i braću. Njima će biti zabremedet da se kući s profesorskom diplomom vratim.
Njegove riječi u glavama kolega s faksa odzvanjale su kao sumanute.
– Đeš se vratit. Štaš tamo. Šta se imaš vraćat, niko se ne vraća. Ko se jednom dočepa velikog centra taj se ne vraća. Jesi li zdrave glave!? – čudio se jedan kolega na gramatički „pravilnom“ bosanskom.
On se nije dao smesti.
– Tamo gdje su moji tamo je i moje srce i moja nafaka.
I vratio se. Prvih mjeseci su ga vodali prijatelji po kafanama, šepurili se svi zajedno i fotografisali s diplomom, a onda je postalo guravo. Valjalo je naći posao, a posla nema. Ni u jednoj školi u Ključu. Sve popunjeno. Došlo je to s raznim diplomama, i zasjelo. Ne može im niko ništa jači su od sudbine. A on nije imao nikog važnog da to malo pogura.
Obleto je i manja mjesta i sela u blizini grada samo da radi. Ali sve zalud. Kaže sebi bit će posla, dragi Tale, hajd se ti oženi pa će udvoje biti i ljepše i lakše.
Oženio se za dugogodišnju djevojku, s kojom se znao cijeli život, jer su živjeli vrata do vrata.
Ona je završila medicinsku i nešto je raduckala u domu zdravlja, ali ne zastalno.
Njemu su svi tražili poso. Kad mu jedan dan otac kaže:
– Idi do našeg efendije, ako ti iko može pomoći, može on.
I ode Tale.
– Selam alejkum.
– Alejkumu selam.
– Sjedi sine Tale. Čuo sam šta je problem. Sve se da riješiti uz Allahovu pomoć. Ti si čestito stvorenje, pošten i marljiv. Naći će se i poso. Ja sam se već raspito. U ovoj našoj osnovnoj ova hanuma jedna što radi kao profesorica bosanskog ode vani, muž joj radi u Švicarskoj, pa će se spojiti na hajr. I eto oslobodit će se to mjesto, pa ćemo tebe tu smjestiti. Ne može biti boljeg od tebe. A čuo sam ako bi ti prifalilo za norme i u Sanici u školi ode nastavnik na bolovanje pa ga ti odmijeni. Eto, pa smo te riješili da si osiguran, da nam ostaneš u svom gradu.
Tale od sreće pritrčo da ga u ruku poljubi, a efendija ga blago spriječi:
– Ne dajem ja nego Allah!
I zaposli se sav ushićen, procvjeto on, a živnuli i učenici. Kad neko zna prenijeti znanje, to je neopisiva blagodat. I porodica se proširila na blizance, i to miješane, dječak i djevojčica. On jednom uplatio, a dobio dva binga. I sve fino dok ga efendija ne zovnu da ga malo obiđe.
– E, vidim da si se fino snašo, i da ti je sve potaman. Hoće to ko drži do finog ponašanja. Edeb je ključ.
– Hvala, efendija, bogami bez tvoga zalaganja ništa.
– Nije to ništa, eto, otvorilo se tebi, ti si u Božijoj milosti. Nego sam te mislio priupitat bil mi nešto učinio?
– Bih, efendija, kako ne bih.
– Znaš ti da ja imam kćer, i ona ti studira to nešto jezik, pravopis… Ko žensko, misli nas ispravljat (tu se malko efendija šeretski nasmiješi). I evo dotjerala do diplome, jedan ispit joj osto, ali nikako nešto da svari. Ne ide joj pa mi se sirotica sekira, plače, sva je ublijedila. Bi li joj ti kako mogo pomoći da to izgura?
– Ne beri brige, efendija. Ja ću njoj sve pomoći.
I pomogo joj je. Napiso joj te seminare i pripremio joj sve pismene za ispit, i toj maloj duduleji koja ne zna šta je „sininim“ izradio i diplomski. Ova ga je slunta jedva odbranila jer on nije mogao napravit „supstituciju“.
Prođe to sve, kad jedno veče kuca neko na vrata. On i žena taman postavili sto da večeraju. Otvori on vrata kad efendija:
– Akšamhajrullah, halali, vidim da nije u dobar vakt. Htio sam te nešto priupitat.
– Ma što nije, jeste, bujrum, mi postavili da večeramo, pa se pridruži.
Ne bi mu mrsko pa se i on prisloni, i za kafom će:
– Tale moj čestiti, ti znaš da je ona moja završila fakultet, ali šta će bez prakse. Sve sam obigro ali nema gdje. Mogu li te ko sina zamolit da joj daš nekolke časove da se nauči poslu. Ne bih te ovo molio, ali ne mogu je gledat onako tužnu i nesretnu, a valja joj negdje kruha zaradit.
Tale se nađe u neobranom grožđu, ako njoj da od svojih časova, on nema normu, i na kraju će mu se plata prepolovit, ali za efendijin hater jer mu je valjo kad mu je bilo najpotrebnije opet mu udovolji.
– Hoću efendija, pomoći ću joj ja sve što treba kao što sam i za diplomu pomogao. Nemoj se ti ništa sekirat. Dat ću joj ja od svojih časova.
Nije se efendija nimalo štrocno na ono „diplomu“ jer time je svoj „dug“ Tale već odužio. Tamte za vamte.
Došla je efendijina mezimica, ovaj je radio za nju, a ona se „učila“. Taman kad je istekla nastavna godina i kad je njena praksa bila završena, pomoli se efendija u školi.
– Tebe tražim, dragi Tale. Kako si mi? Kakva je bila moja mezimica, babina profesorica?
– Dobra efendija, hoće da uči.
– E, da mi je nju riješit, ko da bih se rodio.
– Što efendija? Šta imaš riješavat, ide sve kako treba.
– Moram je zaposlit. Ne može ona bez posla, a nema ni čojeka… Znam da me ti razumiješ. Eto i ti imaš žensko dijete pa ćeš vidjet kad odraste kolka je to briga. Bi li ti prepustio svoj poso mojoj Merimi? Ti si muško, ti ćeš se već snaći. A šta će ona sirotica?! Hajde, dedera, učini meni za hater. Allah daje nafaku a ne ljudi.
A on s dvoje malodobne djece i ženom neka gleda odakle je vedro.
Tale je ovo vidio kao nema dalje. Pribijen je bio uza zid i nije imo kud. Prepustio je poso efendijinoj mezimici. I osto na ledini.
xxx
Efendija jednom dade, a triput uze. Jednom tamte triput vamte.