Muškobara

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Nije muškobara ona što joj brkovi rastu i dlake izbijaju bilesi i na peti, jok. Nije muškobara ni ona što u kamenolomu radi. Nije ni ona što bi onu žensku stvar zamijenila za mušku. Jok. Muškobara je ona koja se hvata u koštac s nasilnikom bez pardona

 

Ona je prava muškobara, govorile su nam majke, ne igrajte se s njom! Eno je samo se s muškim druži.

Bilo je muškobara oduvijek. Ali mi se nekako čini da su posebno bile vidljive u prošlom sistemu koji je podupiro žensku emancipaciju. Drug Tito je rekao da su žene radnice i proizvođačice čelična pesnica mladog socijalističkog poretka. I bile su radnice prve klase! Bile su i prvoudarnice! Krampu u ruke pa ožeži po kamenjaru i tvrdoj crnici zemlji i kopaj za novu prugu, cestu, tvornicu, rudnik i tako dalje. To udarništvo i sloga ženu je podiglo u očima drugog spola. Na selu su žene ionako teglile ko marva, a sad i u gradu, i to na dva razboja – i na poslu i u kući. A bilo je i onih drugarica koje su se lomile na tri fronta: pobjegle sa sela u grad i zaposlile se, ali su svakog vikenda od proljeća do kasne jeseni odlazile na selo i sijale, okopavale, žnjele, brale i prodavale svoje domaće proizvode.

To su sve radile žene, a ne muškobare. Muškobare su bile privilegovane. One su bile zeznute ko Rambo, a u duši mehke ko pamuk. Izgleda kao šala, kako može biti opasna i dobra istovremeno, ali može itekako. Muškobare su to dokazivale svojim životima svakodnevno.

Za razliku od prosječne žene prava muškobara je samu sebe od djetinjstva pripremala na surovi svijet u kojem muškarci vladaju pa se fino i na vakat počela prilagođavat. Jest da je ona morala u genima nosit malo više testosterona ili manje estrogena, ali da je muškobara živjela negdje gdje je lahko biti žensko nikad ona ne bi aktivirala taj muški hormon. Ovako, ha prokmečiš svako te šuta, jal verbalno, jal fizički, jal svakako. Pa se muškobara s tim nosi na svoj način.

Nije muškobara ona što joj brkovi rastu, izbijaju dlake čak i na peti, jok. Nije muškobara ona što se ne zna kulturno pozdravit i osmijehnut, jok. Nije muškobara ni ona što u kamenolomu radi. Nije ni ona što bi onu žensku stvar zamijenila za mušku. Jok. Muškobara je ona koja se hvata u koštac sa nasilnikom bez pardona. Muškobara je ona kojoj život ne visi o koncu koji joj je jal babo, jal brat, jal šef, jal muž, jal kakav nikogović nakalemio za vrat. Muškobara sama rješava svoja pitanja. Njoj ne treba muška zaštita. Njoj ne treba državni aparat. Ona još od rane mladosti zna da svoj život drži u svojim rukama. I nema te sile kojoj se ona treba moljakat za pomoć. A da ne bi neko pomislio da je slaba, krhka ili ne daj Bože, nemoćna, muškobara se oblači ko muško. Ne šminka se. Možda urijetko kad se pojavi na nekom slavlju pa iznenadi sve živo, od malog djeteta, mlade i mladoženje, do prisutrnih kumova i svih svata.

Muškobara se zato od davnina laća ulične škole. Bilda se, boksa i karatiše. Tuče s dječacima i redovno im razbija glavu. Postaje s vremenom respektabilan faktor od koje i muški zaziru. Nekad možda i previše silna pa joj ova emotivna ženska strana strada jer nerijetko ne formira porodicu i ne rodi djecu. Ali zato kotira i kod najvećih mangupa kao „žena s m..ima“.

Sjećam se jedne muškobare iz druge mahale koja je bila lijepa ko Monika Beluči. To glava ko da ju je Mikelanđelo vaj’o. Čeljust čvrstog trokuta, obrve kao pijavice, duge i počešljane, nos pravilan, oči tamne a staklaste, osmijeh naredanih bisera. Nikad se nije šminkala a ni utezala. Kad bi obuci crnu rolovku, levisice i svoje bijele tenisice izgledala je triput bolje nego sve ove kolgerle sa ovih silnih rijalitija. U školi je bila prosječna, međutim, ocjene o karakteru malo govore. Bila je prirodno inteligentna, i sve je podredila svom životnom motu: sa seljakom seljački, sa Francuzom francuski.

Jednostavno, ako bi joj neko stao na žulj, ona bi ga namlatila. Ako bi joj neko poklanjao pažnju, to je fino i s manirima prihvaćala. Radila je kao KV vozač, tako se to radno mjesto zvalo tih 70-ih godina prošloga stoljeća, i promijenila je nekoliko firmi. Nije se dala zafrkavat. Išla gdje joj je bilo bolje. Na kraju je penziju dočekala kao vozačica tramvaja. Prvo je šoferirala na autobusnim međugradskim vožnjama i dobro je kotirala. Uvaljivalo joj se i staro i mlado, a najviše suvozači, s kojima je morala i noći provodit po kojekavim stazama i bogazama, motelima i pansionima.

Kad je jednog opalila oprugom od Tojote svi su je pustili na miru, a šef je rasporedio da vozi kamione. Tu se tek izbirikala po onim šoferskim birtijama. Jednom je već u nekim kasnim četrdesetim godinama povela svoga sestrića sa sobom jer je vozila neke hladnjake za Mađarsku, da dijete vidi puta i da ga tetka počasti. Negdje na putu kod Dervente stali su u jedan finćukast restoran da šta prezalogaje. Tamo sve muško na muškom, niđe zore niti bijela dana. Zacrnilo se njoj pred očima ko pred oluju. Krenulo je dobacivanje, jer ruku na srce Muškobara ništa od svoje ljepote nije izgubila, samo je dobila desetak kila na strateškim mjestima. Ispod crne atletske majice mišići su se napuhali ko nanine buhtle.

  • Je li, mala, jel te taj obrađuje?!

U tom je stigla njena dupla porcija graha. Žvakala je mirno, šajcujući situaciju. Neka dvojica odvažnijih seoskih dronjaša sjela su joj za sto mrškajući malog. Kad je spustila kašiku u preostali grah, obratila se sestriću autoritativno:

– Mido, sine, evo ti ključevi, sjedi ti u kamion. Brzo će tetka. Hajde sad sine. Mali se nevoljko udaljio jer je shvatio da će biti belaja i da bi njih dvoje mogli izvući deblji kraj.

  • Ehehe, misliš malog spasit, a okooo. Prvo ćemo tebe zg…iti, pa ćemo onda njega ostavit ko slatko za kraj.

Na to je reagovala kao mačka, zgombala je tog desnog za vrat i glavu mu uronila u tanjir s grahom, a drugog je spucala lijevom nogom u pleksus. Drugi je oblizo pod, a prvoga je koljenom u bradu dokrajčila i odvukla ga do ulaznih vrata. Opalila ga još dvaput nogom u glavu i ubrzala do kamiona u kojoj je čekao sestrić. Dok je palila mašinu gazda je izletio mašući krpom, bacila mu je pare kroz prozor i hitro se udaljila dok su se i drugi zabezeknuti gosti nađiđali oko gazde.

  • Tetka draga šta ovo bi? – jedva prozbori sestrić.
  • Ništa, sine Mido, ovo je u našem poslu normalno. Zna tetka šta radi.

I znale su muškobare šta rade. Sama riječ „muškobara“ sve sama kaže. Ona muško u bari potopa.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti