Živimo u vremenu hipernarcizma, ja, ja, ja. Nigdje ne čuješ „mi“. Kuriozitet je sresti dvoje da se drže za ruke, ako i da, on okreće glavu za drugom, „hvataju“ se pratioci, prave se selfiji iz teretane, niko nikog ne ljubi, na komplimente se ne odgovara, nikad se više nije ulagalo u izgled, a ljudi su i dalje usamljeni, više se u novčaniku ne nose slike simpatije, na ekranima se drže slike automobila, žene se dive samo cipelama. Bahatost i emotivna zatupljenost niskim koeficijentom emocionalne inteligencije su u konstantnom usponu.
Koliko je samo usamljenih ramena, neuzvraćenih osmijeha stvorio čovjekov ego koji ih guši.
Mladi danas ne umiju da vole, bliskost je postala misaona imenica. Od blještavila mobitela ne mogu da uhvate pogled osobe prekoputa. Ljubav, dobročinstvo i milost se teško skrivaju u očima onih u kojima toga obilato ne nedostaje, zato dopustite drugima neka to vide.
Ne plašite se biti dobri, robujući strahu kako će to druga strana protumačiti te šta ćete ako vas odbije. Pa šta? I ako vas odbije, vi se okrenite s osmijehom na licu, znajući da ste ispunili svoju misiju. Ali šta ako vam kaže: „Bože, koliko ovo dugo čekam?“
Ako na izljev ljubavi ostajete nijemi, ako nemoćna osoba stepenicama mokra nosi cekere pored vas dok vi sa slušalicama u ušima nadobudno prolazite, bolje da se sakrijete i šutite, čekajući vrijeme vlastite spoznaje, jer očigledno niste dorasli grani humanosti, života i njegovog smisla.
Ako nemate vrata na koja možete pokucati u svako doba dana i noći, onda ne znate šta je sreća. A kako ćete ih imati? Za početak, vi nekome budite ta otvorena vrata. Ne možete zatvorenog srca kucati na vrata otvorenog srca. Onda kada na djelu ne pokazujete izgovorene riječi, tada sva demagogija pada u vodu.