Svi mi imamo u svom okruženju onu jednu, a neko i viša osoba, koje su svjetski prvaci u kukanju. Čim zinu krenu rafalno: „Jao, boli me, žiga me, manta mi se, ne mogu više, jao, šta mi je… Pa, ti meni ne vjeruješ. Lako je tebi…“.
A kad „prizdrave“, nastaju drugi problemi – neko ih ružno pogledao, nešto im rekao, njih niko ne razumije, a one su, normalno, na braniku pravde i istine.
Periodično ne razgovaraju s prijateljicama, kolegama, uvrijeđene su, sve im se gadi… Ma, fuj. Naravno, nikad nisu one krive, već šefovi ne kontaju kakvi su one magovi, prijateljice nisu dostojne njihovog vremena i dobrote, a kad je ljubav u pitanju – muškarci ili su previsoki, preniski, predebeli, premršavi, imaju male ušu, velika usta, a misle samo na „ono jedno“. Užas.
Njihovi „problemi“ i „lične drame“ uvijek su najveći, na kafi se samo o tome priča… Kad im se desi dobar dan, tada je tek šou: Onda im se svi dive, vuku ih za rukav, komplimenti pljušte, ma ne mogu se odbraniti od „nasrtaja“ raznih vrsta.
Obično te osobe ni svjesne nisu dubine i prirode svog problema, koji se može sažeti u nekoliko riječi – one nisu sretne.
Zašto je nekima tako teško da budu sretni? Zašto odmahuju glavom kad im neko kaže kako je, ustvari, malo potrebno za sreću?
Zar nije sreća ujutro ustati, biti zdrav, popiti u miru svoju jutarnju kafu i otisnuti se u dan. Zar nije ogromna sreća nazvati (ko ih ima) roditelje, djecu, sestru, brata, prijatelja, komšiju… Osmjehnuti se na ulici nepoznatom prolazniku, na pijaci popričati s prodavačem… Sreća se ne čeka, ona se grabi u svakoj sekundi postojanja – kad šetamo, jedemo, plešemo, čitamo, telefoniramo… Sreća je ako možete prošetati u prirodi, ako ostvarite male ciljeve koje sebi postavljate. Sreća je ako možete čitati, učiti, spavati, šetati s psom, pjevati, plesati, smijati se, voljeti. A, obično ništa ne košta. Budite sretni ako volite, neovisno o tome da li vam je ljubav uzvraćena. Budite sretni kad poklanjate, primate, posuđujete… Nervirajte ljude svojim osmijehom i dobrotom i – samo budite sretni. Tek tako.