Svi poznajemo one prijateljice koje su nam izgledale kao sestre, nerazdvojne, uvijek tu jedna za drugu…
A isto tako svi smo barem jednom bili svjedoci u svom okruženju, ako ne i u svom životu, kako ta ista prijateljstva znaju pući. Iznenada, preko noći, obično bez riječi… Jer svađa se prevaziđe, za sve izrečeno postoji izvinjenje (prijatelji su tu da praštaju), ali ono o čemu se šuti obično postaje problem.
Obično su prijateljske i druge veze kao svjetlo i tama, vatra i voda, otvoreno i zatvoreno, debelo i mršavo, malo i veliko, minus i plus… Dakle, prijateljstvo je obično zbir suprotnosti koje na neki način tvore cjelinu.
U toj cjelini obično je jedna strana vječno u nekim situacijama, dramama, uvijek je nešto, drama u svakom slučaju. To podrazumijeva telefonske pozive ili zakazivanje hitne kafe u najneobičnijim terminima. Obično „ugrožena“ strana ne vodi računa da li njena prijateljica u tom trenutku ima neke obaveze, da li je s porodicom, da li spava… Ma nebitno. Bitna je samo ta njena drama.
Obično ta druga prijateljica preslušava i što je bilo i što se ovoj drugoj samo snilo. Sve dok jednom ne kaže – dosta. I to je kraj svega toga što se nazivalo prijateljstvo.
A, ustvari, ta prijateljstva nikad to nisu ni bila. Jer, vi koje se prepoznajete u opisanim situacijama, odgovorite sebi iskreno da li ste se drugoj strani ikada otvorili u potpunosti, jeste li joj ikada vjerovali baš sve što vam je pričala… Jeste li vi o toj prijateljici znali sve, i što vas je zanimalo i što nije, a ona o vama tako malo…
A, prava prijateljstva su kao tiha voda. Uvijek su tu, nikada nametljiva, posesivna, uzemirujuća, teretna. Ona su umirujuća, usrećujuća i na lica nam obično izmame osmijeh, a ne ono: „Jao, zar opet“.