Majčinstvo jeste jednako kvantna fizika. Otvorite li internet, malo je vjerovatno da vas neće zaskočiti članak nekog suvremenog psihologa o tome kako odgajati stabilno dijete, kako ga ispravno hraniti, povijati, dojiti, kako otključati tajne pretince savršenog dječijeg uma, kako i zašto su francuska djeca najstabilnija a finske škole najbolje. Potom će vas zaskočiti opozicija s člancima kako ne treba ništa komplikovati i kako je, zapravo, najsretnije djetinjstvo bilo ono koje smo mi proživjeli sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji, penjući se na garaže i skačući u kotlovnice, bez kaciga i štitnika, igrajući se s klikerima. Tek magični svijet insta mama ili milion i jedna viber grupa gdje se pišu mali sinopsisi magistarskih radova o temi matrica, vakcinacije, školstva, udžbenika, sekcija, rođendana. Tu i tamo se podijeli i poneki recept da se potvrdi kulinarsko umijeće. Kao da smo svi počeli da hiperkomuniciramo o roditeljstvu, zaboravljajući da ga prakticiramo sa svim onim slabostima i nesavršenostima koje ljudsko biće nosi. Majčinstvo je postalo kompetitivni poligon, gdje se trkamo same sa sobom, uplašene od geografskog i historijskog konteksta u kojem nam odrastaju djeca.
Uplašene od greške, od slabosti od nedovoljnosti.
Dvoje sam djece rodila kao biološka majka, jedno sam rodila kad sam ga vidjela i bila učiteljica glume desecima mališana i mladih ljudi. Iz ličnog i profesionalnog iskustva o roditeljstvu i djeci, znam da ništa ne znam. Istina, znala bih promijeniti bebi pelenu žmireći, ali nemam pojma kako da objasnim kako nastaju bebe devetogodišnjakinji. Znam da bebe mogu da plaču čitavu noć i kada su site i suhe, eto tako da plaču, to je pređeno gradivo, ali ne znam šta da radim kada tvrdoglavija od Pipi Duge Čarape, moja neodoljiva , petogodišnjakinja, napravi skandal jer neće da se ošiša, a ja uz cijelu njenu dramu moram objašnjavati ljubaznom dečku iz obezbjeđenja tržnog centra, koji je došao vjerovatno da nas izbaci, da je ona zapravo strašno draga djevojčica samo da voli da je po njenom. Ne plašim se VIŠE temperature, ali me hvata panika od shisha barova, sinova i kćeri tranzicijske buržoazije, nekontrolisanog narko tržišta i bizarnih rialitija kao kulisa sutrašnjeg odrastanja moje djece.
Učim svakog dana, iz svake nove situacije, i miksam taj nikad savršeni koktel ljubavi i autoriteta, kojem sam dala tajno ime nedosljednost. Ne plašim se da pred svojom djecom budem tužna, ljuta, nesigurna, umorna, zauzeta. Kada ih ružim, čak i ako povisim ton, uvijek kažem: Volim te, ali ne dopada mi se postupak. Nikada ili sve rjeđe personaliziram greške. Ne insistiram na brokuli niti na spavanju u osam. Istina, svakog jutra mojim sovama redam liste profesija s kliznim radnim vremenom u kojim se ne mora ustajati rano i obećavam im da im se neću miješati kad ih budu birale, ali da moraju znati da ovi što ranije ustaju često i zarađuju više. Ono što znam jeste da svaki dan učinim nešto posebno, drugačije i poticajnije za njih. Znam da odrastaju puni povjerenja u svoju osobnost, da kroz moje majčinske nesavršenosti prihvataju vlastite i tako se suočavaju s nesigurnostima.
Kada mi kćerka kaže: „Ti si jedina mama koja ne vozi, ne skija i vrlo rijetko kuha“, ja kažem: „Jesam, tačno, sada ti napravi listu onoga što ne znaš, ne voliš ili ne želiš da radiš“. Kada se na njenoj listi nađe matematika, obećam joj da ću ponoviti časove vožnje naljeto. Dakle, improviziram i žongliram. Ponekad mi se čini da mi dobro ide, a ponekad osjećam grižnju savjesti jer sam možda mogla mudrije, bolje, toplije svrsishodnije. No, znam da sam u tom trenutku dala najbolje od sebe. Ponekad, u prenatrpanom rasporedu ostane jako malo najbolje mene za podijeliti. Ali, dijelim nesebično onima koje volim. Želim im da spoznaju posebnost svog bića, jer inače neće ni primijetiti kada počnu blijedjeti. Želim im da ostanu budni i da vide sve nesputane mogućnosti života i želim da saznaju istančan, tajnovit i važan razlog zašto su se rodili kao ljudska bića a ne kao …stolice.
Ne dajem savjete, osim ako me se pita. Pogotovo ne o roditeljstvu i djeci. Ovog puta ću učiniti iznimku …Prije nekoliko mjeseci jedna tinejdžerka, moja učenica mi je ispričala kako je bila žrtva bulinga u osnovnoj školi. U suzama. Pitala sam je: „Zašto nisi rekla roditeljima i nastavnicima?“. „Jesam“, rekla je, „ali ON JE BIO PET NULA, sportaš, iz ugledne porodice i vrlo omiljen u društvu. Niko mi nije vjerovao“.
Ponekad zanemarite formu i pogledajte suštinu.
Arma Tanović Branković, glumica