O Coroni iz ugla naučnika: Kako se ljudi budu zaražavali i ozdravljivali, trebali bi stjecati imunitet na virus

Piše: Redakcija

AFP

Ljudi su trenutno zanimljiv potencijalni virusni rezervoar. Brzo se širimo i množimo, s milijardu i po jedinki narasli smo na gotovo sedam i po milijardi samo u posljednjih 130 godina. Pritom prodiremo svima u teritorij, krčimo šume, isušujemo močvare, lovimo iz razonode, smanjujemo ukupnu bioraznolikost, drugima otežavamo preživljavanje, dok nas ima sve više. Srećom po sve nas, prva četiri Coronavirusa koja su se prilagodila ljudima bili su tek uzročnici običnih prehlada

 

Corona virus zahvatio je cijeli svijet. Gotovo da nema zemlje u kojoj nije zabilježen barem jedan slučaj oboljelih. U ovom trenutku Italija je zemlja s najviše zabilježenih slučajeva zaraze, ali i smrti, dok Kina, iz čije oblasti Vuhan je i krenuo spomenuti virus, poznat i pod zvaničnim, medicinskim nazivom COVID-19, uspjela je zaustaviti njegovo širenje. Najbolje i jedine relevantne informacije daju institucije i ljudi iz zdravstvene struke. O novom virusu, koji je pogodio i našu zemlju i čije zdravstvene i ekonomske posljedice još niko s preciznošću ne može procijeniti, odlučili smo govoriti s naučne strane.

Naučnik i epidemiolog Igor Rudan za Index.hr je pojasnio ključne detalje, od kojih prenosimo najpotrebnije. Rudan je inače član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće. On je naglasio da u vezi s novom pandemijom COVID-19 i dalje postoji niz nejasnoća i da naučnici pažljivo prate njen razvoj te prikupljaju nove dokaze, zbog čega je ovu pandemiju potrebno ozbiljno shvatiti i pridržavati se svih uputa javno-zdravstvenih stručnjaka.

 Je li ovo jedna od “onih” zaraznih bolesti, koja će nas desetkovati i koju će povijest pamtiti?

-Povijest roda Homo i desetak ljudskih vrsta za koje danas znamo zahvaljujući iskopinama bila je određena borbom s zaraznim bolestima. Vjerovatno su vrste ljudi kojih danas više nema izumrle značajnim dijelom zbog širenja zaraznih bolesti. Treba biti sretan što više ne živimo u vremenima kada su se događale velike epidemije i pandemije koje su desetkovale i našu vrstu. Golem broj ljudi umirao je tokom povijesti u dječjoj ili mlađoj životnoj dobi. Najteže srednjovjekovne zaraze ubijale su i do svaku treću osobu, a prije otkrića mikroskopa ljudi nisu ni mogli znati zašto im se to događa. Niko nije mislio da bi sićušni, nevidljivi, živi mikrobi mogli izazivati te bolesti. Ljudi su pretpostavljali da ih je stigla neka nebeska kazna za njihove grijehe. Trebamo, stoga, biti sretni jer živimo u doba ovakvog napretka nauke i medicine. Od 1940. godine smo veliki broj bakterijskih bolesti počeli kontrolirati antibioticima, a od 1960. i brojne virusne i bakterijske bolesti vakcinama. Nažalost, nemamo vakcinu za sve zarazne bolesti. Kao što vidimo u primjeru ove pandemije, novi virusi nastavljaju skakati s drugih vrsta na nas, jer povijest nije završila pojavom naše generacije, nego se nastavlja.

Je li nauka mogla očekivati pandemiju COVID-19?

– Mogla je, jer je ovo već sedmi Coronavirus koji se nastoji udomaćiti u ljudskoj populaciji, nastojeći nam se prilagoditi i koristiti nas kao svoj rezervoar. Naime, mi postojimo zajedno na malom plavo-smeđem planetu u golemom tamnom svemiru. Dijelimo ga s još desetak miliona drugih vrsta. Sve one nastoje preživjeti do daljnjega. Više od 99 posto svih vrsta koje su ikada postojale na Zemlji nije uspjelo preživjeti do danas. Zato i virusi moraju stalno skakati na nove vrste i širiti svoje rezervoare u kojima obitavaju. Pritom moraju birati pobjedničke vrste, jer samostalno se ne mogu razmnožavati. Opstanak im ovisi o preživljavanju vrste koja im je rezervoar.

Ljudi su trenutno zanimljiv potencijalni virusni rezervoar. Brzo se širimo i množimo,  s milijardu i po jedinki narasli smo na gotovo sedam i po milijardi samo u posljednjih 130 godina. Pritom prodiremo svima u teritorij, krčimo šume, isušujemo močvare, lovimo iz razonode, smanjujemo ukupnu bioraznolikost, drugima otežavamo preživljavanje, dok nas ima sve više. Srećom po sve nas, prva četiri Coronavirusa koja su se prilagodila ljudima bili su tek uzročnici običnih prehlada. Niko ih nije smatrao ozbiljnom prijetnjom javnom zdravstvu.

 Jesu li SARS i MERS bili ozbiljna prijetnja?

-SARS (teški akutni respiratorni sindrom) i MERS (bliskoistočni akutni respiratorni sindrom) bili su stvarno i veliko iznenađenje za naučnike i stručnjake. Naime, radilo se o respiratornim virusima iz porodice Coronavirusa, petom i šestom koji su uspjeli preći na ljude. Iznenađujuće je bilo što su, umjesto prehlade, mogli izazvati vrlo teške upale pluća sa smrtnim ishodom. Coronavirus koji je uzrokovao SARS svoj je rezervoar imao u šišmišima, koji zimi hiberniraju u pećinama. Tada ih niko ne lovi i ne konzumira. No on je uspio skočiti na životinju iz porodice mačaka, cibetku. S cibetke je zatim uspio zaraziti i čovjeka, jednog farmera u pokrajini Guangdong, krajem 2002. godine. SARS se zatim proširio u više od 20 država i zarazio više od 8.000 osoba, a među njima je umrla svaka deseta osoba kod koje je potvrđena zaraza. Bio je to peti ljudski Coronavirus, ali prvi koji je mogao ubiti ljude.

Desetak godina kasnije, 2012. godine, u Saudijskoj Arabiji pojavio se Coronavirus MERS. On je na ljude prešao s deva u pustinji. Također se proširio na više od 20 država, a zarazio je gotovo 2.500 ljudi i svaka treća zaražena osoba je umrla. Dakle, MERS je imao zastrašujuću stopu smrtnosti. Pojava MERS-a pokazala nam je da SARS nije bio neki izolirani incident s Coronavirusom na koji možemo zaboraviti, nego da su Coronavirusi postali naš najvažniji potencijalni neprijatelj. Da su se SARS ili MERS proširili svijetom i zarazili milijarde ljudi, bila bi to doista katastrofa kakva se ne pamti u proteklom stoljeću ili dva, tj. ono što se u popularnoj kulturi naziva “zombi-apokalipsom”.

Kako smo se MERS-a i SARS-a uspjeli tako brzo riješiti s obzirom na to da su bili toliko opasni?

-U ta smo dva slučaja, zapravo, imali mnogo sreće. Naime, sasvim novi virus koji pokušava skočiti na ljudsku vrstu može se među ljudima širiti na tri osnovna načina. Nakon što virus uđe u ljudski organizam, on se počinje razmnožavati u nekoj vrsti specijaliziranih ćelija za koje se uspio vezati. U slučaju Corona virusa, to su ćelije disajnog sistema. On se u njima množi “hakirajući” ćelijsku genetsku uputu i iskorištavajući “mašineriju” za gradnju proteina. To umnožavanje virusa uništava ćelije pa zato dolazi do simptoma karakterističnih za disajni sistem: upale grla i kašlja. U prvom načinu širenja, virus se sa zaražene osobe širi na druge ljude samo nakon početka simptoma, u iskašljanim kapljicama.

Takvu je epidemiju najlakše zaustaviti jer oboljeli čovjek više ne napušta dom. Stoga uglavnom zarazi samo svoje ukućane. Također, relativno je lako utvrditi s kime je sve bio u kontaktu nakon početka simptoma pa te ljude staviti u izolaciju. Imali smo sreću da su se i SARS i MERS širili na druge ljude tek nakon početka simptoma bolesti pa smo epidemije uspjeli suzbiti izolacijom oboljelih i svih njihovih kontakata nakon početka simptoma. To je najvažniji razlog zašto SARS i MERS tada nisu ubili nevjerovatan broj ljudi.

Mnogo teže je epidemiju zaustaviti ako se virus širi s oboljelih na zdrave tokom razdoblja tzv. inkubacije, koje traje od ulaska virusa u organizam do pojave prvih simptoma. Tada zaražena osoba može prenijeti virus kontaktom na znatno veći broj ljudi u danima prije nego što dobije simptome. Takva je, čini se, ova nova pandemija COVID-19. No, i tada je barem moguće za svakog novooboljeloga utvrditi od kojeg se već ranije oboljelog zarazio. Intenzivnim mjerama izolacije svih onih koji su bili izloženi već zaraženima moguće je značajno usporiti širenje virusa. To se radilo u Wuhanu. Zato su karantene opravdane i to je razlog zašto daju dobre rezultate.

Noćna mora za svakog epidemiologa je, međutim, treća mogućnost širenja virusa. U takvoj varijanti pojavljuju se osobe koje se zaraze virusom i prenose ga, ali same nikada ne pokazuju nikakve simptome. Naučnici trenutno tragaju za takvim mogućim širiteljima zaraze u ovoj novoj pandemiji COVID-19. Zato se takve osobe povremeno spominju u medijima. Zaključno, infektivnost, tj. sposobnost prelaska sa zaraženih na nezaražene, bitno je veća kod COVID-19 no što je bila kod SARS-a i MERS-a. Ali zato sada već sigurno znamo da je stopa smrtnosti COVID-19, ipak, znatno manja nego ona kod SARS-a i MERS-a.

Kolika je stopa umiranja među zaraženima epidemijom COVID-19 i zašto je o njoj toliko nejasnoće u medijima?

– Da bismo odgovorili na ovo prilično komplicirano pitanje, treba najprije reći da se u današnje doba na internetu može stalno pratiti registrirani broj zaraženih i broj umrlih. Kada se registrirani broj zaraženih podijelio s brojem umrlih u početku pandemije, dobivala bi se brojka od oko 2 posto. Iz toga se, naizgled, moglo zaključiti da je ovaj Coronavirus nov i da na njega niko nema imunost, što znači da će se s vremenom proširiti po cijelom svijetu i sve nas zaraziti. Ako ubije dva posto svih ljudi, onda nije teško izračunati da će od 7,5 milijardi ljudi umrijeti njih oko 150 miliona. I teško je ikome ko nije stručnjak iz ovog područja razumjeti kako takav ishod sada uopće spriječiti, jer vakcina protiv ovoga virusa još ne postoji, kao ni lijekovi.

Pitanje stope umiranja među zaraženima bolešću COVID-19 ukazalo je na općenito nerazumijevanje epidemiološke struke u javnosti i medijima. Od samog početka ove pandemije bilo je ljudi koji su tvrdili da je novi Coronavirus bolest koja je blaža čak i od gripe, ali i onih koji su vjerovali da je znatno opasniji. Prošlih je dana ovo pitanje napokon zaokupilo pažnju svih svjetskih medija, jer je Svjetska zdravstvena organizacija objavila “da je oko 3,4 posto zaraženih umrlo”. To je medijima i javnosti zvučalo zastrašujuće.

AFP

U počecima svake virusne epidemije virus se još muči skočiti na ljude. Stoga će birati one s oslabljenim imunološkim sistemom, koji će ga teže odbaciti. Zbog toga su prvi pacijenti nerijetko ljudi koji su ili stariji ili već imaju neke bolesti koje ih čine ranjivijima. Oni završavaju u bolnici, gdje u tom trenutku niko ne sumnja na epidemijski potencijal njihove upale pluća.

Zatim se od njih zaraze drugi bolnički pacijenti, a i poneki zdravstveni radnici. Ovi posljednji zatim bolest prošire i na ostale pacijente u bolnici – vrlo osjetljive ljude, starije, bolesnike koji se liječe od teških bolesti. Zbog tog razloga je u početku udio umrlih među svim oboljelima od COVID-19 bio jako visok. Tako je počelo u Wuhanu, a potpuno jednako i u Italiji – umirali su zaraženi po bolnicama, pretežno vrlo stari i bolesni ljudi. U međuvremenu, virus se počeo širiti i među općom, tj. izvanbolničkom populacijom. Zaražavao je mnoge ljude koji su inače zdravi te im se sve bolje prilagođavao.

Mogu li se doista svi u nekoj zemlji zaraziti Coronavirusom? Ako mogu, bi li tada stopa umiranja od 0,5 posto ili jedan posto bila primjenjiva na cijelo stanovništvo?

– Na prvoj liniji obrane trenutno stoje protuepidemijske mjere. Testiraju se svi koji bi mogli biti zaraženi, a zatim se provodi izolacija oboljelih od COVID-19 i svih njihovih kontakata. Te mjere značajno usporavaju i onemogućuju širenje virusa na našim prostorima i kupuju nam vrijeme. Od potpunog zaražavanja donekle nas štiti i naša geografska raštrkanost, tj. život ljudi i u mnogim manjim mjestima i naseljima. U velik broj njih vjerovatno nikada neće ni ući niko zaražen.

Nadalje, kako se ljudi budu zaražavali i ozdravljivali, trebali bi stjecati imunitet na virus. Zbog toga će virusu ostajati sve manji broj ljudi na koje može skočiti. U nekom trenutku, broj novih osoba koje će svaki zaraženi moći dalje zaraziti smanjit će se na prosjek koji će biti manji od jedan. Time će epidemija samu sebe ograničiti i zaustaviti. To i jest razlog zašto vakcinišemo – kako bismo onemogućili virusu, ako i zarazi nekog nevakcinisanog, brojne opcije daljnjeg širenja. Naime, ljudi će već imati imunitet na virus i odbacit će ga, pokuša li virus ući u njih. Mnogi procesi u prirodi su samoograničavajući na sličan način – i šumski požari, i padovi burzi, i epidemije.

Virus zahvata pretežno stariji dio stanovništva. Zato se ta utvrđena stopa umiranja među svim zaraženima može projicirati tek na stariji dio stanovništva, ali ne i na mlade i djecu. Mladi i djeca obolijevaju rijetko, a njihove su stope umiranja znatno manje. To dodatno pridonosi smanjenju potencijala virusa da dovede do vrlo velikog broja žrtava od COVID-19.

Je li sada već sasvim jasno da je COVID-19 znatno opasnija bolest od gripe?

– Javnost potcjenjuje koliko je gripa, zapravo, opasna i teška bolest, posebno za najosjetljivije, stare i već bolesne. U svijetu gripa godišnje izazove između 250.000 i 650.000 smrti, ovisno o soju virusa koji cirkulira. Razni sojevi mogu izazvati blaže ili teže simptome, a virus iz godine u godinu mutira. Međutim, na gripu se nastojimo pripremiti tako da te najugroženije vakcinišemo prije sezone gripe. Zbog toga broj umrlih od gripe smanjujemo preventivnom zdravstvenom intervencijom, tj. Vakcinisanjem, a to kod širenja COVID-19 ne možemo učiniti. To je prvi razlog zašto se gripa čini manje opasnom, no ona možda nije manje opasna, nego smo najugroženije zaštitili. Uz to, zbog vakcinisanja se gripi teže širiti među stanovništvom jer ima manje opcija za skakanje na nezaražene. Zbog usporenog širenja sporije se pojavljuju i novi slučajevi pa ih zdravstveni sistem ima vremena kvalitetno zbrinuti, pogotovo ako zahtijevaju intenzivnu skrb.

Šta se događa u Italiji i Iranu? Ponaša li se tamo COVID-19 drugačije nego u drugim zemljama? Može li unos mutirane, opasnije varijante virusa biti razlog?

To su jako teška pitanja dok ne dobijemo više kvalitetnih podataka iz obje zemlje. Načelno, moguće je da prvi ulaz virusa u neku novu državu bude u tijelu zaraženog u kojem je virus mutirao u neki teži oblik. Ako svi daljnji slučajevi potječu od tog, mutiranog i opasnijeg virusa, tada u tim zemljama situacija u početku može izgledati teža no drugdje, dok se ne pojave i drugi unositelji. U populacijskoj genetici ovakav se razvoj događaja naziva tzv. “founder effect” – učinak utemeljitelja. Međutim, u obje zemlje može se raditi i o drugačijim objašnjenjima.

Razlog zašto se čini da je stopa umiranja među zaraženima u Italiji vrlo visoka jeste što se i tamo bolest najprije širila u bolnicama malih naselja, potpuno nepripremljenih na epidemiju, i među starijima pod većim rizikom da umru ako se zaraze. Stope umiranja u bolničkim epidemijama među starijim, bolesnim, možda i imunokompromitiranim ljudima bit će znatno više nego u zajednici, među zdravim i mlađim ljudima. Među prvih stotinjak umrlih u Italiji gotovo svi su bili stariji od 60 godina i imali hronične bolesti. Zato se stopa smrtnosti tamo i čini tako visokom, ali ona jednostavno nije reprezentativna za cijelo stanovništvo. Sličnu štetu učinila bi, vjerovatno, i sezonska gripa da mnogi nisu vakcinisani. Ali, moguće je također i da među stanovništvom ima mnogo više slučajeva nego što se mislilo, jer se virus već duže vremena širi. U Iranu je, pak, situacija za sada sasvim nejasna. Najvjerovatnije objašnjenje je, također, da je među stanovništvom već znatno više slučajeva zaraze nego što se misli.

Kako se širi i kako se štititi

Virus se općenito širi kontaktom i kapljičnim putem. To znači da se dobro podsjetiti da tokom epidemija treba redovno i dobro prati ruke, izbjegavati dodirivanje površina koje dodiruju mnogi ljudi (kvake, rukohvati, bankomati), izbjegavati rukovanja, držati se na barem dva koraka udaljenosti od osoba koje imaju simptome respiratornih infekcija, a poželjno je i redovno prozračivati stambene prostore. Korisno je i raditi na osnaživanju ličnog imuniteta dovoljnom količinom spavanja, tjelovježbom i dobrom prehranom.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti