Pismo o Corona virusu: Vaša odrasla djeca će vam nedostajati kao nikada prije

404

Italijanska književnica Franceska Melandri koja je u izolaciji u Rimu već tri sedmice zbog epidemije Covid-19, napisala je pismo upućeno Europljanima. Spisateljica šalje pismo “iz budućnosti” u želji da objasni kroz kakve sve emocije će proći ljudi u narednim sedmicama.

– Pišem vam ovo iz Italije, što znači – iz vaše budućnosti. Mi smo sada tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana. Sve grafike epidemije pokazuju da smo upleteni u nekakav paralelni ples. Ali mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to “tek malo jači grip i da ne razumiju zašto se digla tolika panika”, drugi su shvatili o čemu se radi. Sad kad vas gledamo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da su se mnogi od vas zaključali u kuće, citirali Orwella, neki čak i Hobbsa. Ali uskoro ćete biti prezauzeti za tako nešto.

Kao prvo, ješćete. Ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koju još možete uraditi. Naći ćete desetine grupa na društvenim mrežama u kojime se nude savjeti kako provesti ovo slobodno vrijeme na što bolji način. Priključićete se svim tim grupama i onda ih nakon par dana potpuno ignorisati. Potražićete sve one apokaliptične knjige koje imate, ali ubrzo ćete shvatiti da vam se tako nešto uopšte ne čita. Opet ćete jesti. Nećete baš dobro spavati. Pitaćete se šta se događa s demokratijom. Imaćete vrlo buran društveni život na društvenim mrežama – na “Messengeru”, “WhatsAppu”, “Skypeu”…

Vaša odrasla djeca će vam nedostajati kao nikada prije. Ta pomisao da nemate pojma kad ćete ih opet vidjeti, boljet će vas kao da vas je neko snažno udario u grudi. Stara zamjeranja i nesuglasice činiće se nevažnim. Nazvaćete ljude za koje ste se zakleli da više nikada nećete razgovarati s njima i pitaćete ih: “Kako si?” Mnoge žene će biti pretučene u svojim domovima. Pitaćete se šta se događa sa svima onima koji ne mogu biti kod kuće jer nemaju svoju kuću. Osjećat ćete se jako ranjivo kad budete odlazili do prodavnice skroz pustom ulicom, pogotovo ako ste žena. Pitaćete se je li ovo način na koji propadaju društva. Događa li se to zaista tako brzo?

Kad se vratite kući, opet ćete jesti. Prikupićete nekoliko dodatnih kilograma. Potražićete online fitness programe. Smijaćete se. Puno ćete se smijati. Uživaćete u crnom humoru kao nikad prije. Čak će i ljudi koji su prije sve shvatali jako ozbiljno, ozbiljno razmišljati o apsurdnosti života, svemira i uopšte svega. Dogovaraćete se s prijateljima i ljubavnicima da se nađete u supermarketu da se barem nakratko vidite uživo, ali sve to vrijeme pridržavaćete se mjera društvenog distanciranja. Nabrojat ćete sve stvari koje morate da uradite. Vidjet ćete pravu narav ljudi oko vas jasnije nego ikad prije. Neke će vam se sumnje potvrditi, a druge vas iznenaditi.

Intelektualci koji su prije bili sveprisutni i svakoga se dana pojavljivali u viijestima, sada će biti nevažni. Neki će se tješiti racionalizacijama koje će biti toliko lišene saosjećanja da ih ljudi više neće moći slušati. Ali, ljudi na koje prije niste obraćali pažnju, pokazaće se velikodušnim, pouzdanim, pragmatičnim i pronicljivim. Oni koji na sve gledaju kao na priliku za globalnu obnovu, pomoći će vam da sagledate širu sliku. Ali oni će vas istovremeno i jako nervirati: lijepo, planeta opet diše jer emitujemo manje CO2, ali kako ćemo platiti račune idući mjesec? Nećete shvatati je li svjedočenje rađanju novog svijeta grandiozna ili očajna situacija.

Puštaćete glasnu muziku kroz otvoreni prozor ili iz dvorišta. Kad ste nas vidjeli kako pjevamo arije iz opera s naših balkona, pomislili ste: “Ah, ti Italijani”. Ali i vi ćete pjevati da se međusobno ohrabrite. Na sav glas ćete kroz prozor pjevati “I will survive”, a mi ćemo vas gledati i potvrdno klimati glavom baš kao što su nama klimali građani Wuhana koji su to isto pjevali u februaru. Mnogi od vas će zaspati s mišlju kako ćete se razvesti odmah prvog dana nakon što se ukine karantin. Mnoga će djeca biti začeta. Vaša će djeca pratiti nastavu preko TV-a. Biće užasno naporni, ali će vam pričinjavati i veliko zadovoljstvo.

Stariji ljudi će se oglušivati na naredbe kao bezobrazni tinejdžeri, moraćete se svađati s njima i braniti im izlaske, a sve kako se ne bi zarazili i umrli. Pokušat ćete da ne razmišljate o svim onim ljudima koji su umrli usamljeni u jedinicama intenzivne njege. Željet ćete da posipate latice ruža putem kojim prolaze zdravstveni radnici.

Reći će vam da se društvo ujedinilo u zajedničkoj borbi, da ste svi u istom čamcu. I to će biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti kako vidite sami sebe kao individuu koja je dio veće cjeline. Kojoj klasi pripadate, biće jako važno. Nije isto jeste li zatvoreni u velikoj kući s prekrasnim vrtom ili u malom stanu prenapučene stambene zgrade. Niti je isto biti u mogućnosti raditi od kuće ili gledati kako vaš posao nestaje. Taj čamac u kojem ćete svi zajedno ploviti kako biste pobijedili epidemiju, neće svima izgledati isto, niti je isti za svakoga. Nikad nije ni bio.

U nekom ćete trenutku shvatiti koliko je sve ovo teško. Bojaćete se. Podijelit ćete svoje strahove sa svojim najmilijima, ili ćete ih zadržati za sebe kako ih ne biste opterećivali.

Opet ćete jesti.

Mi smo u Italiji i ovo je ono što znamo o vašoj budućnosti. Ovo je tek malo proricanje budućnosti. Mi smo vidovnjaci na niskom nivou. Ako pogledamo u dalju budućnost, budućnost koja je nepoznata i nama i vama, možemo vam reći samo ovo: kad sve ovo jednom završi, svijet više neće biti isti. – napisala je Franceska.