Kad ste zadnji put bez posebnog razloga planirale shopping? Ja, ove nedjelje. Tri radna dana sam pravila plan kako ću kupiti hlače. Dugo sam ih tražila, i napokon našla. Crni dizajnerski komadić prošaran kožom (ove sezone ultimativni must have) i ja smo se zaljubili na prvi pogled. U srijedu mi se činilo da bi mi umjesto em, trebao es, dok su u četvrtak one već bile savršene takve kakve jesu.
I, došla sam. U prodavnici jedan ofinger mijenjam drugim, crnih hlača nema. Možda sam ih, ipak, vidjela u drugom odjeljku? Ne, nisam. U ovom su bile. Tu je prodavačica. „Molim vas, tražim crne Ann Taylor hlače?”
– Te su prošle – kaže mi.
– Bile su samo jedne. Uzela sam ih ja sebi – dodaje druga prodavačica.
Trebalo bi prodavačima zabraniti da kupuju u prodavnicama u kojima rade, kao što uposlenicima nije dozvoljeno igrati nagradne igre u firmama u kojima rade – govorim sebi u bradu i izlazim napolje.
Ljuta sam i znam da ovo što pričam nema nikakvog smisla. Naravno, da svako, pa i prodavači imaju pravo kupovati gdje god žele. Ali, što baš moje hlače?
Nema veze, idem se ušuškati u svoju crvenu deku i cijelo ću popodne gledati Fox. One crne Ann Taylor hlače i nisu bile tako savršene. Možda bi, ipak, bilo bolje da su es. Da, i sportist kad gubi medalju uvjerava sebe kako je važno učestvovati, a ne pobijediti. Hlače su, da se ne lažemo, bile savršene.
– Evo je opet. Pa, može li se barem jedna scena u ovoj seriji pogledati, a da u njoj nema nje? Može li je televizor ikako sam izbaciti – kažem.
– Hahahahhaha… Zašto te nervira toliko, baš je simpa, uostalom, kako ćeš je izbaciti kad je ona glavni lik – smije mi se prijateljica. Taman smo bile na polovini jednog od naših mnogih i dugih vikend telefonskih razgovora (još joj nisam uspjela ispričati za propali shopping), kada je Fox počeo reprizirati sada već kultni serijal „Seks i Grad”. No, iako mu je vrijeme nabacilo patinu, aktuelan je i danas.
Možda i zato što nas uvjeravaju kako možemo imati sve; dobre poslove, odlične stanove, još bolje prijatelje, sjajan seks, fenomenalne cipele, nesvakidašnje veliku ljubav…
Mnogo me nervira Carrie Bradshaw. Moje uporno odbijanje da mi se dopadne ovaj, sigurno deceniju najpoznatiji televizijski lik, drugima, a i meni samoj, u početku je bilo simpatično, ali kada sam počela ljutito uzimati u ruke daljinski svaki put kada bi se na te-ve-u pojavio lik kolumnistice, ekspertice za muško-ženske odnose i brzo prebacivati s jednog kanala na drugi, vidjelo se da je ova stvar poodavno izmakla kontroli.
I, stvarno, zašto me toliko nervira jedan televizijski lik? Prije bih svoje nesimpatije trebala usmjeriti na Candace Bushnell, nekadašnju kolumnisticu „The New York Observera”, prema čijim kolumnama je i snimljen serijal, a ona sama priznala da je Carrie Bradshaw, zapravo, njen alter ego. Ona, dakle, i treba biti kriva za sve!
Nijedna od preostale tri žene (Miranda, Šarlota i Samanta) mi nisu dosadne. Baš suprotno. I koliko god je jedna uštogljena, druga tradicionalna, treća slobodna i pomalo luckasta, nijedna nije fejk. Od prave su krvi i mesa. Ova četvrta mi je fejk. Fejk je kako hoda, kako priča, kako se oblači, kako zavodi…
Znam šta je odgovor. To predvidljivo, koketno i nazor mazno tandrkanje Carrie Bradshaw u svim i o svim životnim kombinacijama, valjda na prvu vidi samo drugo žensko oko. Muško oko ovakve ženske predstave promatra iz drugih uglova… Ili ih ne vidi, ili pada na njih kao naši političari na mito.
Kada je Carrie željela provjeriti da li je njen idealni muškarac spreman da njihov nejasni ljubavni status lansira u ozbiljnu orbitu (čitaj ozbiljnu vezu), onda je sasvim slučajno jedno jutro džogirala pored crkve u kojoj se moli njegova mama.
Mudro je procijenila Carrie da mazni pogled ispod obrva i ne pravi nekog posla, te da je za ozbiljnu ljubav potrebno mnogo više. Da ona više ne ulazi samo na usta niti prolazi samo kroz stomak, da za nju nije dovoljno samo pretjerivati u francuskom šiku, lomiti se u Manolo Blahniku, hodati sunčanim New Yorkom s kišobranom iz 1863., namjerno zaboravljati četkicu za zube i fen za sušenje kose u njegovom kupatilu, već da se za nju treba, kad ste već tu, ukazati i prikazati pred njegovom mamom. Ako te upozna s njom, stalo mu je, ako te ne upozna, onda se zna šta po automatizmu slijedi nakon toga.
Gledam tako tužni uzdah Carrie Bradshaw, koketno okretanje glave u stranu, njen fejk mazni pogled ispod obrva – predstava nije prošla, mamu nije upoznala i naumpade mi jedna moja starica. Dalja rodbina. Ne znam više ni je li među živima. Ni otkazivanje bubrega ni aritmija u prsima u 83-oj nju nisu sekirale koliko ju je sekirala izabranica njenog sina.
– Dok ga nije dobila, oko mene je trčala, kad ga je dobila, sa mnom je “raskinula” – govorila je.
Znala sam da njena boljka nema lijeka i da će od nje biti bolesna sve dok bude živa.
Razmišljam o porukama četiriju žena koje gledam u repriznom terminu, i zaključujem. Prije deset i kusur godina, krenula sam kao i ove četiri junakinje Candace Bushnell prema svojim željama i ciljevima. Vrtjela sam želje kao na ringišpilu: dobar posao, odličan stan, sjajni prijatelji, fenomenalan ljubavni život… I, onda, jedne nedjelje, napraviš inventar i počinješ brati želju po želju, iluziju po iluziju, po podu svog odličnog stana, kao što skupljaš puknuti i rasuti biser sa svog skupog noćnog ormara.
Pitaš se: Je li nas, ipak, slagao “Seks i Grad”?
Možda su za sreću dovoljne tek male, crne, kožom prošarane dizajnerske pantalone. Pod uslovom da ti ih prodavačica nije ugrabila ranije? Ali, zar tako nije i u stvarnom životu. Dok si ti u hibernaciji, drugi su na bojnom polju. Zato, digni se, vojniče. Bori se za svoje male, kožom prošarane pantalone.