Marko Stojanović Louis prošle sedmice je održao još jedan uspješan nastup pred sarajevskom publikom. U Sarajevu je rado viđen gost, ali je i njegova privatna veza s ovim gradom posebna. Supruga Maša je Sarajka, ovdje su se upoznali davne 1988. godine, a nakon nekoliko godina ponovo sreli i zaljubili. Danas zajedno uživaju u muzici, ljubavi, kao i odgoju devetomjesečnog sina Dime.
– Cijeli život sam sretao, na različitim mjestima, da li na moru u Crnoj Gori ili Njemačkoj, neke jako zanimljive, humoristične i drage ljude koji su baš iz Sarajeva. Kao mali dolazio sam na Jahorinu, sve dok nije počeo rat. Mislim da smo dva mjeseca pred rat bili na skijanju. Onda dugo nisam bio tu, ali su me pratili ljudi koji su iz Sarajeva. Da bih se na kraju i oženio djevojčicom koju sam upoznao na Jahorini – kaže Marko.
Kakav odnos imate sa sarajevskom publikom?
– Prvi nastup izvan Srbije još s cover bandom „St. Louis“ imao sam u sarajevskoj “Slozi”. Ta svirka je bila kao da su „Rolling Stonesi“ došli, tako su nas lijepo prihvatili. Kasnije smo često svirali po Sarajevu, ali i uopšte po cijeloj Bosni. Uvijek mi je drago kada zakažem ovdje koncert.
Ljubav prema muzici ste naslijedili od oca, kojeg domaća publika cijeni i danas. Kakvi su bili Vaši muzički počeci?
– Otkako znam za sebe, udarao sam po instrumentima, u školi su me izbacivali s časa zbog moje buke. Onda sam napravio jednu pauzu od deset godina, od 12. do 22. godine sam bio u potpunosti u košarci. Kada sam se malo razočarao u sav taj sportski svijet, vratio sam se muzici, došao da živim u Beograd, studiram Fakultet dramskih umjetnosti, Odsjek dizajn zvuka. Da bih finansirao sve to, počeo sam sa svirkama. Kada je dečko koji je pjevao u mom bendu prestao, onda sam to morao raditi ja. Bilo je veoma klimavo u početku, ali morao sam. Nije da nisam volio ili želio, uvijek sam volio pjevanje, ali nikada nisam mislio da mogu, da znam, imao sam problem i s intonacijom, nikada nisam pjevao. Polako sam se zaljubio u pjevanje i najviše u reakciju ljudi. Vježbao sam mnogo i tako je to otprilike išlo.
Da li je otac utjecao na Vaš izbor
– U potpunosti, ali nesvjesno. Uvijek smo bili okružni super muzikom, kući se uvijek sviralo, pjevalo i mislim da je prirodno da sam muzikalan i da tu žicu imam u sebi. U suštini, nikad nije tjerao niti pokušavao da nametne bavljenje muzikom.On i moja majka davali su mi potpunu slobodu u tome čime želim da se bavim. Njemu je jedino bilo teško kada sam napustio muziku kako bih se bavio košarkom, a još više mu je bilo teško kada sam napustio košarku da bih se vratio muzici. U svakom slučaju, volio je što sam bio posvećen.
Da li Vam je činjenica da ste sin jedne muzičke zvijezde kakav je Luis pomoglo ili pak odmoglo u karijeri?
– Sigurno mi je pomoglo, gledao sam i upijao kako radi, učio. Nikada se nisam ni opteretio time da li mi pomaže ili ne, prije bih rekao da je moglo da mi odmogne, zato što ljudi koji saznaju da sam njegov sin misle da imam neku štelu. Sjećam se kad su novinari zvali mog oca da bi mu rekli kako su čuli da sam upisao Fakultet dramskih umjetnosti zato što sam njegov sin, i to tad nije bilo dobro. Ali nikada mi nije odmoglo, jer ja nisam imao taj problem, a pretpostavljam da to ima veze i s tim što nisam odrastao ovdje nego u Njemačkoj.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra
