Ksenija Marinković je hrvatska pozorišna, televizijska i filmska glumica. Raskošnom glumačkom talentu koji je pokazala tokom karijere koja traje duže od dvije decenije, može zahvaliti što neka od najeminentnijih rediteljskih imena s naših prostora ne štede riječi kada je hvale. Rajko Grlić za nju tvrdi: „Ksenija je ozbiljna i velika glumica, a jednostavnost kojom uspijeva igrati karaktere vrlo je rijetka. Usporedio bih je s Pavlom Vuisićem…, na to sve Ognjen Sviličić dodaje: „Gotovo da nema redatelja koji ne bi htio raditi s njom“, a Lazar Ristovski poentira: „Jedna je od onih rasnih glumica koje rade i za sebe i za partnera…“.
Ksenija ne krije da je počašćena ovakvim komplimentima, ali u maniru glumice koja čvrsto stoji na zemlji priznaje: „Cijeli život sam radila na tome da postanem vrhunski profesionalac. Osim toga, ni predstavu ni film ne radi čovjek sam, sve je to kolektivni rad. Uvijek sam nastojala dobro čuti upute i dobro pročitati tekst“.
Danas je jedna od najzaposlenijih glumica. Prvakinja Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (HNK), osim predstavama u matičnoj kući, a prije toga u ZKM-u,simpatije ne samo hrvatske javnosti već i regionalne stekla je ulogama u filmovima: “Ustav RH”, “S one strane”, “Ti mene nosiš”…, kao i serijama: „Naša mala klinika“, „Kazalište u kući“, „Odmori se, zaslužio si“, „Počivali u miru“…Bh. publika je se rado sjeća po ulozi Ruže, Barbarine mame, čiji je glavni posao bio pomutiti Izetov (Mustafa Nadervić,op.a) um. Kada se svjetla pozornice ugase, Ksenija je posvećena mama Korani i Kosti Kaiu koje je dobila u braku sa šest godina mlađim kolegom Kristijanom Ugrinom. Ruže im nisu cvjetale, pa su se razveli nakon devet godina. Hrvatska štampa je tada zabilježila da je Ksenija ostavljena zbog Kristijanove nove izabranice, međutim, nju ova situacija nije poljuljala, prebrodila ju je poput svojih junakinja koje je znala odigrati pred malim ekranima ili na daskama koje život znače.
Šta Vas je privuklo Isovićevom scenariju i Jukićevoj režiji pa ste pristali biti dijelom regionalno popularnog projekta „Lud, zbunjen, normalan“?
– Najviše mi se svidjelo kakva je glumačka ekipa skupljena u tom projektu, a scenariji su bili takvi da smo se mogli lijepo „zaigrati“. Bilo mi je jako drago da su me pozvali.
U kakvom sjećanju nosite saradnju s Mustafom Nadarevićem, Senadom Bašićem, te mlađim kolegama Moamerom Kasumovićem, Džanom Pinjo…?
– Bila je to zaista jedna predivna saradnja, sve smo se lako dogovarali i pritom dobro zabavljali. Svi su zaista bili jako profesionalni i znali smo šta nam je posao, tako da nismo imali nikakvih problema na setu. Mnogo smo se zbližili i sprijateljili, i jako ih cijenim kao umjetnike i ljude.
Volite li doći u Sarajevo, i šta je to što Vas za određenu sredinu koju imate priku posjetiti posebno veže?
– Još kao mlada glumica sam dolazila u Sarajevo i svi smo uvijek govorili da je Sarajevo grad s dušom. Svi su uvijek bili ljubazni i divni domaćini. Uglavnom sam putovala poslom, tako da me uz svaki grad vežu kolege i poslovi koje smo tamo radili.
Kako Vam je pošlo za rukom sve ove godine ne biti dijelom žute štampe, već glumica isključivo posvećena svom zanatu?
– Pa da vam iskreno kažem, ne znam. Mislim da je to sve bilo slučajno. Zaista nisam bježala od toga, ali nisam ni željela da se provlačim po žutoj štampi, ali su me zaobišli.
Jeste li pobornik audicija?
– Jesam, pogotovo za mlade glumce, kojih ima mnogo i koji traže svaku priliku da nađu posao. Nisam išla na mnogo audicija, a kada sam išla, uglavnom su bile za strane koprodukcije. Nas starije glumce uglavnom reditelji znaju pa nas zovu za ulogu, ne na audicije.
Na kojim projektima danas radite?
– Nedavno smo u HNK imali premijeru „Mačka na vrućem limenom krovu“, režirao je Paolo Magelli, uskoro ću početi radili novu predstavu s Bobom Jelčićem, nakon toga ću snimati film sa Srđanom Dragojevićem. Ma svašta se kod mene događa. Ima tu mnogo posla.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
