Hrvatski glumac Željko Duvnjak duže od 30 godina kroz svoje uloge nasmijava i zabavlja vjernu publiku. Čak i danas, nakon dugogodišnjeg iskustva i rada u svim glumačkim medijima, svaki novi projekt doživljava kao novi izazov u koji ulaže svoj maksimum, a bh. publika ga je zavoljela kroz ulogu Josipa u kultnoj seriji „Dva smo svijeta različita“. Iako je od snimanja ovoge serijala prošlo više od sedam godina, Željko i dalje rado prepričava uspomene sa seta i boravka u Sarajevu.
– Prije svega, za ovaj projekt, koji sam radio za FIST produkciju i producenta Davora Pušića, vežu me predivne uspomene na Sarajevo i na vrijeme koje sam proveo tamo. Kolege i ekipa su bili fantastični i susretljivi. Izvrsno su me prihvatili, pomogli mi da se smjestim i upoznam grad i već nakon dan-dva sam se osjećao kao kod kuće. Tome su doprinijela i odlična jela koja nam je na setu svakodnevno pripremao Boro, koji je uvijek imao „supicu“ u šteku, da se okrijepimo i ugrijemo. Velika mi je pomoć bio i dragi saradnik Vela, koji me je brzo, sigurno i ugodno vozio na snimanje u rano jutro i uvijek imao zanimljive teme za razgovor ili pak korisnu životnu mudrost sadržanu u dvije riječi: „No sikiriki“. Događaje iz tog sarajevskog razdoblja često i dan-danas prepričavam, a prijateljstva koja sam stekao ostala su trajna. Volio sam ići na snimanje, ali sam uživao i u slobodnom vremenu kada sam odlazio na piće u omiljeni kafić i na ćevape u omiljenu ćevabdžinicu, gdje je gospođa Alma već znala koja mi je omiljena kombinacija. Prolaznici na ulici bi me prepoznavali i obraćali bi mi se i volio sam razgovarati s njima. Kada sam u Sarajevu, imam neki svoj protokol u kojem uživam, a to je odlazak na moje prve sarajevske ćevape. S prvim zalogajem i prvim ćevapom stvarno sam stigao u Sarajevo i tu kreće magija između grada i mene. Dalje je sve lako – kaže Željko na početku razgovora.
Čime najviše objašnjavate da je serija „Dva smo svijeta različita“, koja je snimana 2011. godine, popularna i danas, te da se reprizira u programima domaćih televizija?
– Ljudi u seriji mogu prepoznati sebe, druge ljude ili situacije kojima su mnogo puta svjedočili. Taj vječni odnos primitivizma i neznanja, kulture i potpune nepotrebe za njom, odnos zdrave logike i sebične iracionalosti uvijek će izazivati sukobe i zanimljive situacije koje su u ovoj seriji vrlo kvalitetno istaknute i vrlo duhovito prikazane. To su zaista izvrsne dramske situacije koje je naš scenarist Adnan Kapetanović vješto pretočio u humorističnu seriju koja govori između redova. Ima u njoj više od samog smijeha, nešto nad čim se možemo i zamisliti. Na smiješan način reći nešto ozbiljno i podstaći ljude da se nasmiju, ali i preispitaju sebe, svoje postupke i okolinu, a da se nad time zamisle, a na koncu nešto i promijene, velika je vještina. Moliere je smatrao da je dužnost komedije da ispravlja ljude zabavljajući ih.
Jeste li optimistični i vjerujete li da će narod iz Regije ikada krenuti dalje i prevazići teme kao što su nacionalizam, razdvajanje, život po principu podobni umjesto kvalificirani…?
– Nisam političar i time se ne bavim, ali sam čovjek s ovih područja. Smatram da je komunikacija ključna, jer ona otvara horizonte, povezuje ljude, bistri pojmove i čini da jasnije shvatamo jedni druge. Međusobnim iskrenim poznavanjem, komunikacijom i saradnjom možemo sve postići, pa čak i ono što se ponekad čini nemogućim. Dobro uzajamno poznavanje, tolerancija, iskrenost i empatija su ključ koji će pomoći da se maknemo od pristupa koji nas zatvara i izolira. Ne smijemo biti uski nego široki i otvoreni i trebamo se truditi da teoriju, zaista, primjenimo u praksi.
Vaša karijera je počela 1982. godine ulogom u seriji „Nepokoreni grad“, a ako je suditi prema Vašoj biografiji, glumački angažmani su se od tada do danas samo nizali, praktično ste tri decenije konstantno uposlen glumac.
– Dugo godina radim ovaj posao, a u svom sam matičnom pozorištu, Zagrebačkom gradskom kazalištu „Komedija“ punih 30 godina i zajedno s kolegama se sve te godine trudim nasmijavati i zabavljati našu vjernu publiku. Uz taj temeljni angažman sam imao sreću, vjerujem zahvaljujući svom pristupu poslu, da budem pozvan na mnoge projekte, kako u drugim pozorištima, tako i na filmu, televiziji i radiju. Radio sam sa sjajnim saradnicima, glumcima, režiserima i autorima, te učestvovao u različitim glumačkim poslovima i nadam se da sam uspio doprijeti do publike, dirnuti ih i zabaviti. Puno sam radio i za djecu, kako u pozorišnim predstavama, tako i posuđujući glas u crtanim filmovima, što je posebno zadovoljstvo. Zaista volim glumiti, a na svaki poziv na glumačku saradnju se trudim uzvratiti poštenim i predanim radom, te uvijek dati sve od sebe. Gluma me čini svježim i sretnim i kao glumca i kao čovjeka.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
