Snažna, uspješna i hrabra 29-godišnja Dajana Dangubić iz Konjica potporučnica je u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine te prva žena komandir tenka M-84. Pratila je svoje snove, nikada nije odustajala i upravo to ju je dovelo na poziciju na kojoj je danas. Odrasla je bez majke, uz oca, koji je preminuo prije pet godine, a koji je za života podržavao sve njene ideje, ne sputavajući je ni u jednoj zamisli. Nikada se nije osvrtala na komentare okoline, vješto je iz dana u dan dokazivala ravnopravnost između žena i muškaraca u zemlji prepunoj predrasuda.
Dajana je jedna od sedam žena koje su ikada skočile sa Starog mosta u Mostaru te jedina koja je to ponovila. Koliko može, pokazala je i profesionalnim dizanjem tegova. Ova neustrašiva djevojka je i prva žena oficir iz BiH koja je uspješno završila obuku u Američkoj vojsci za oficire u oklopnim jedinicama.
– Moj posao za mene znači promociju ženskih prava, odnosno ravnopravnost; da pokažemo i muškarcima i ženama u BiH da žena može da radi na visokoj dužnosti, s materijalno-tehničkim sredstvima, a u mom slučaju s kolegama koji su potčinjeni u tom tenku. Za mene nije bitno da li si žena ili muškarac, nego da li neko poznaje svoj posao, da li voli to što radi i koliko dobro radi. Mislim da znanje i iskustvo, u mom slučaju prije znanje i želja da nešto naučiš, znače više od toga da li je neko muškarac ili žena – govori Dajana na početku razgovora.
Kakav je život jedne žene koja se bavi ovakvim poslom?
– Zavisi da li znate odvojiti privatni život od posla. Na poslu sam Dajana, komandirka tenka i radim tako kako radim. Tu sam liderka i trudim se u sklopu svojih dužnosti da sve zadatke izvršavam u potpunosti. Kada sam kući, totalno sam druga ličnost, sportašica. Bježim od današnjeg sistema i pretjeranog forsiranja materijalizma.
Kako je biti žena u većinski muškom radnom okruženju?
– Sve ovisi o tome kako se žena postavi. U OS imate djevojke koje sebi dozvole da ih se smatra djevojkama koje trebaju da naprave kafu. Jesu li u krugu porodice ili društva također dale mogućnost da im neko nalijepi tu etiketu, zavisi od njih lično. Meni se na poslu nikada nije desilo, otkako radim, da budem diskriminirana u bilo kom smislu. Od prvog dana kada dođete na svoj posao treba da postavite standard na osnovu kojeg će vas ljudi poštovati. Ako sami imamo izgrađeno mišljenje o sebi kroz lični stav prema ljudima, tako ćemo dobiti i s druge strane. Nisam nikada nikoga omalovažavala sa svoje pozicije, niti sam doživjela da mene omalovažavaju.
Diplomirani ste inžinjer poljoprivrede, ali ipak ste izabrali vojsku. Koji trenutak je bio presudan da se prijavite u OS BiH? I odakle ljubav prema vojsci?
– Od malena sam bila hiperaktivna i za mene su vojska i policija bile jedan način života. Željela sam da radim u nekoj specijalnoj jedinici. Od 19. do 25. godine prijavila sam se na više od 20 konkursa. Bilo mi je svejedno gdje ću raditi, samo sam znala da želim biti policajka. I nekako kroz istraživanje konkursa na internetu, nakon što sam završila fakultet, ispred mene se našao konkurs za oficira Oružanih snaga BiH.
Istražila sam OS, to nije savršena institucija, imaju mnogo problema, ali kod nas ništa nije savršeno. Bilo je samo bitno vidim li sebe u takvom nesavršenom sistemu, želim li nešto da radim i promijenim. I vidjela sam se. Nisam ni ja savršena i niko od nas nije savršen. Baš zato što volim tu uniformu, a ne mogu niti opisati koliko je volim, pokušavam uraditi deset posto više posla nego što bi trebalo da uradim.
Cijeli intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
