Dino Mustafić: Kompromisi lome kičmu, vrlo su bolni i ostario sam da to činim

Piše: Redakcija

Dino Mustafić ne pravi predstave za jednu reprizu. Njegove se, poput naprimjer “Helverove noći”, igraju godinama, i mahom i na internacionalnim scenama. Posljednju, kojoj predviđaju istu sudbinu, “Snijeg“, režirao je prema istoimenom romanu turskog pisca i nobelovca Orhana Pamuka. Samo nekoliko dana od premijere “Snijega” u Narodnom pozorištu Sarajevo, Mustafić za magazin “Azra” govori o sjajnoj plejadi glumaca koje je okupio iz svih sarajevskih pozorišta, ali i daljem putu predstave, koja pravi tako slikovit prikaz i domaćih prilika. Mustafić je, također, fokusiran i na snimanje novog filma.

– Predstave imaju svoj život neovisno od reditelja. S premijernom noći predajete je u ruke glumcima koji je čuvaju i razvijaju. Ne pravim predstavu za festivale i nagrade, želim samo da podijelim svoje misli i emocije s publikom, da podstaknem razgovor, te da otvorim dileme i pitanja koja nas se tiču na više nivoa. „Snijeg“ je literarno remek-djelo i nadam se da će se hologram te impresivne priče zadržati na sceni „Narodnog“. Sudeći prema prvim reakcijama, interesu publike i prodanim salama, to može biti sudbina ove predstave – kaže Dino na početku razgovora.

 Režirali ste više od 120 predstava prema djelima klasičnih i savremenih pisaca. U čemu ste željeli na sceni uprizoriti “Snijeg”, osim u činjenici da je riječ o jednom od najistaknutijih svjetskih pisaca i kompleksnom romanu, čija tema je živa i danas?

– Pamuk je briljantan u portretiranju društva nevoljnog ili nemoćnog da iskorači iz antagonističke pozicije tradicionalizma i nasilne modernizacije, koja ne može baš uvijek da se provodi silom, vojskom, državnim udarom…On svim svojim junacima, njihovim pričama i njihovim istinama daje podjednake šanse. Jednako ih voli i brani, uzdržavajući se dosljedno od bilo kakvog moralnog arbitriranja; sve se ionako jasno vidi, treba samo čitati…A u romanu “Snijeg“ vrijedi otvoriti oči bez straha, jer je Pamuk kao pisac izgradio, u zatrpanom Karsu, veličanstvenu građevinu likova i situacija, s mnoštvom izvanrednih detalja u kojoj je Anadolija bliže, mnogo bliže Bosni nego što se obično misli. To će svaki gledatelj naše predstave nepodnošljivo lako prepoznati. Ovo djelo nije tek napeto umjetničko ostvarenje s pripovjedačkim obrtima, već mi se čini da je i neophodno štivo za naše doba, kako bi bolje razumjeli svijet u kojem živimo. Kao i ostali Pamukovi romani, “Snijeg” je putovanje u dubine podijeljene, osamljene i zbunjene duše turskog društva koja je ispunjena nadom za bolji život, po ugledu na bogatiji Zapad. Jasno je koliko dijelimo iste strahove i nadanja, baš poput junaka ovog romana i moje predstave.

 U Narodnom pozorištu Sarajevo trenutno je ljetna pauza. Očekuju li Vas gostovanja u inozemstvu?

– Direktor Drame, Ermin Sijamija, misli da će predstava uskoro imati i pozive za neka gostovanja, mada je tehnološki i organizaciono vrlo zahtjevna.

 U predstavi ste okupili sjajnu glumačku ekipu: Aleksandar Seksan, Ermin Sijamija, Amra Kapidžić, Senad Bašić, Dragan Jovičić, Jasna Diklić…, no, dali ste priliku i mladim glumcima poput Irfana Ribića i Maka Čengića. Kojim kriterijima se vodite kada birate glumce s kojima ćete sarađivati? Jesu li Vam, osim glumačkog znanja, važne lakoća i energija profesionalaca koje okupljate u ekipi?

– Glumci su meni najvažniji. Volim glumce, njihovu imaginaciju, infantilnost i osjetljivost. Oni su posebni i ključ za prošlost jednog naroda, jer su duša jednog vremena i prostora. Claude Lévi-Strauss je govorio da ne treba učiti historiju kad se ide upoznati neki narod, već je dovoljno pogledati jelovnik i vidjet ćete ko je vladao, a pogledati dnevnik na nacionalnoj televiziji da vidite ko će dalje vladati… A ja vam kažem da je najbolje, ako hoćete da znate budućnost i prošlost jednog naroda, raditi s glumcima jednog prostora i iz toga ćete sve naučiti. Zato ih imam kao prijatelje na raznim meridijanima svijeta, gdje god sam radio. Ali najintimnije umjetničke procese imam u svom gradu s glumcima s kojima me vežu dugogodišnje prijateljstvo i saradnja.

 Zanimljivo je da ste se u ovoj predstavi, uistinu, trudili da okupite glumce iz svih sarajevskih pozorišta. Zašto Vam je to bilo važno?

– Jer sam imao samo jedan kriterij, koji nikada ne napuštam prilikom podjele uloga, a to je intuicija i predodžba da samo taj glumac ili glumica mogu igrati pojedini karakter. To ne znači da neko drugi ne bi drugačije uradio, ali to onda ne bi bila moja, odnosno naša predstava.

 Šta ste kroz dosadašnje iskustvo naučili o glumcima?

– Da ti uzvrate stostruko više ljubavi ako vide da imaš povjerenje u njih. Transfer emocija na relaciji reditelj-glumac je neizreciv i delikatan. To je alhemija koja stvara scensku magiju. Upali ili ne upali, vrlo je intenzivno i dinamično.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra. 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti