Gotovo da nema doma u Regiji u koji se barem nakratko putem malih ekrana nije uselila hrvatska voditeljica Daniela Trbović. Karijera koja traje duže od 30 godina profilirala ju je u jedno od najkvalitetnijih i najpopularnijih voditeljskih imena u domaćem medijskom prostoru. Kada ljude iz javnog posla, gledate na ekranima, neminovno je da stvorite i njegujete sliku o njima, koja nužno ne mora biti tačna. Danielu je put i ovog ljeta doveo u Sarajevo, na SFF, pa smo odlučili testirati svoju. Slika je ostala ista. Daniela je kao i u svojim voditeljskim ulogama (od kviza, muzičkih emisija do ozbiljnih dijaloških TV formata), harizmatična, brza i zanimljiva. Osim posla, dotakli smo se i osjetljivijih, privatnih tema, te na neki način ogoljeli ovu „ledenu“ kraljicu, koja nam je s mnogo duha pričala o poslu, odgoju tinejdžera i tome da tremu nikada nije prebrodila.
– Posljednjih nekoliko godina u Sarajevo dolazim u proljeće i ljeti. Proljeće je rezervirano za „Ja BiH festival – pet dana Zagreba u Sarajevu“, dakle to je za mene radno i svečano, a ljeti dolazim na SFF, moj najdraži, brzopotezni maturalac na kojem se uz filmove i zabavu opraštam s neradnim ljetom. Kafoljubac sam pa u Sarajevu uživam u kafi i obožavam slatko pa se davim hurmašicama i baklavama na različite načine. Osim toga, prepuštam se spoju Istoka i Zapada – kaže Daniela na početku razgovora.
Vi ste zaštitni znak ne samo Hrvatske nacionalne televizije, krenemo li u bilo koji grad BiH, u svakom domaćinstvu će vas se sjetiti barem po jednoj emisiji. Kada ste počinjali ovaj posao, kakve ambicije su Vas vodile?
– Sve je počelo kao igra, zabava, veselje. I danas, nakon skoro trideset godina, uživam u svom poslu. Stresno je i zaigrano i mislim da me je ta kombinacija opčinila. Pravi sado mazo show. Inače, imam žive svjedoke da me u Sarajevu prepoznaju. Grad je blagotvoran za moj nježni ego.
Kad ste naučili da makijavelistička filozofija – cilj opravdava sredstvo, ne pije vodu u poslu?
– Mi naše goste, odnosno moje goste u emisiji, volimo i poštujemo. Zovemo one o kojima možemo govoriti afirmativno. Takvi nas zanimaju, i ljudi nam se vraćaju. Trash i tabloidni pristup nije nam opcija. Ne zanima nas šta se događa u nečijoj postelji, niti nas zanima kopanje po tuđoj intimi.
Šta Vaše iskustvo kaže: kakva je sudbina novinarstva, televizije, u narednim godinama, koliko je danas uopće teško doći do prave priče, koliko ljudi žele otvoreno govoriti?
– Mladi uopće više ne gledaju televiziju. Sadržaje nalaze na drugim platformama. Razni reality showovi su iznimno gledani. Novine se više ne kupuju kao nekad, sve je online i dostupno putem interneta. Mogu reći da je sve senzacionalističko i kataklizmičko, a pametno, uravnoteženo i odgovorno su arhaični pojmovi.
Biste li se Vi ikada tako ogoljeli pred ljudima kao gosti koji su dolazili u Vaše emisije?
– U emisijama smo zaista imali sjajne goste, neke hrabre ljude koji su bili primjer, poticaj drugima. Ali valja naglasiti da se ne bismo kitili njima bez izvrsnih novinara, istraživača. Dobra emisija je rezultat timskog rada. Iskreno, ne znam da li bih se ogoljela, ali sam svoju poziciju iskoristila za širenje prostora slobode posebno kroz emisiju „Žene, povjerljivo!“ u kojoj smo se uz light teme zalagale i za ženska reproduktivna prava, govorile smo o spolnoj diskriminaciji, staklenim plafonima, bujajućoj klerikalizaciji, davale smo podršku LGBT zajednici…
Koja osoba Vas je u životu najviše inspirirala, i na kraju promijenila neke Vaše poglede na život?
– Ne mogu baš uperiti prst u jednu osobu i reći to je ta, ali neke stvari, znanja, utjecaje sam sakupljala u hodu. Naravno da porodica ima ogroman utjecaj pa se i dan-danas osjećam loše kad odem mami u Karlovac i vidim kako izgleda stan jedne osamdesetdvogodišnjakinje. Polizano! Drago mi je da sam se uspjela oteti njenom pogubnom utjecaju i sad mogu preživjeti uz pseće dlake i prašinu. Ipak, donekle.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
