Ja sam od ljudi iz treće životne dobi naučio jako puno i vidio sam da njima te godine ne znače kraj života, nego na to gledaju kao na priliku da počnu novi život
Bh. reditelj, scenarist i producent Srđan Šarenac već 21 godinu snima filmove koji su, do sada, prikazani na 200 filmskih festivala. O kvalitetu njegovog rada najbolje svjedoče nagrade; 20 međunarodnih koje je dobio kao reditelj i 40 onih koje su dobili filmovi na kojima je bio producent. Njegova ostvarenja su prepoznatljiva po neobičnim temama koje obrađuje, a posljednje u nizu je dokumentarni film “Bugarski san”. Riječ je o jedinom projektu iz Regiona koji je prikazan u okviru Takmičarskog programa „AJB DOC Film Festivala“.
– Moji filmovi, prije svega, govore o specifičnim temama kroz koje nastojim razbiti stereotipe. Naprimjer, u filmu „Selo bez žena“ sam govorio o trojici braće Janković koji su zadnji stanovnici jednog sela kod Novog Pazara, a koji odluče da idu tražiti Albanke, kako bi ih oženili i spasili selo. Albanke, jer one žive na, otprilike, istim nadmorskim visinama kao braća Janković i planinski su ljudi – kaže Srđan na početku razgovora.
O čemu govorite u filmu „Bugarski san“?
– O Petri, 65-godišnjoj Njemici iz Hamburga koja je vrlo siromašna penzionerka. Ljudi misle da je u Njemačkoj nemoguće biti siromašan jer je to zemlja u kojoj teku med i mlijeko. No, Petra ima minimalnu penziju od 700 eura, a stan plaća 500 eura mjesečno. Kada plati stan i troškove ostane joj 18 eura od kojih, praktično, može pojesti dva ili tri kebaba. Ona prima humanitarnu pomoć i sanja o tome da ima kvalitetniji život. Bugarska je, zapravo, metafora za to da se siromašni penzioneri iz Evropske unije sele u zemlje Istočne Evrope, jer je tamo život jeftiniji. S penzijom od 700 eura Petra u Bugarskoj može sasvim pristojno da živi. Šest godina nakon što se preselila uspijeva da otvori i svoju umjetničku galeriju i smatra da joj je život puno kvalitetniji nego što je bio u Njemačkoj, iako, još uvijek, ne priča bugarski niti čita ćirilicu.
Koja je glavna poruka ovog filma?
– Htio sam da poručim da nijedna situacija nije nerješiva. Ovim filmom, prije svega, razbijamo stereotip o tome da u Njemačkoj nema siromašnih ljudi. Naravno da ih ima, ali oni umjesto da se predaju i žale imaju energiju da promijene nešto u svom životu. Oni bi trebali da motivišu ljude u okruženju i da budu heroji kojima se divimo. Jer, ako oni mogu glavom kroz zid i da se u sedmoj deceniji svog života presele u Bugarsku u kojoj nikad nisu bili, valjda i mi možemo neke promjene da napravimo u životu. Ja sam od ljudi iz treće životne dobi naučio jako puno i vidio sam da njima te godine ne znače kraj života, nego to gledaju kao na priliku da počnu novi život. Kod mnogih ljudi koji su u sedmoj deceniji života sam vidio veću energiju nego što je imaju naši mladi.
Koliko je bilo teško pronaći osobu spremnu da otvoreno govori o problemima s kojima se suočava?
– Tražili smo u više zemalja. Nije nam bilo interesantno da pronađemo, naprimjer, Bugare koji su u Njemačkoj zaradili penziju, pa se vraćaju kući. Nastojali smo da pronađemo čistokrvne Nijemce koji su cijeli svoj radni vijek proveli u Njemačkoj i sad od te zemlje dobijaju penziju s kojom ne mogu da prežive, te odluče da idu u nepoznato. Njima nije bitno gdje, nego kako žive. Petra nam je omogućila da pratimo njen put.
Zanimljivo je da ste film snimali sedam godina. Sada kada pogledate krajnji produkt, čime se najviše ponosite?
– Ponosan sam što sam uspio da napravim ovaj film i što sam imao tim ljudi koji su vjerovali da ćemo uspjeti bez obzira na sve. Ponosan sam što su mi ljudi ispred kamere, u ovom slučaju Petra, dali da uđem u njihov život i da snimam njihovu životnu priču u kojoj otvoreno priznaju da su siromašni i da nemaju dovoljno novca. U Njemačkoj, koju svi smatraju najbogatijom u Evropi, jako je teško naći nekoga ko će vas pustiti da ga snimite kada ide da uzme humanitarnu pomoć, tačnije hranu iz centara za siromašne. Nama su dopustili da ih snimamo.
Za ljude iz BiH je karakteristično da se, nakon što u stranim zemljama ostvare uslove za penziju, vrate u rodnu zemlju. Mislite li da ih dovodi nostalgija ili problemi s kojima se i Petra suočava?
– Znate kako naši dijasporci kažu: „Mi smo u Njemačkoj radili svakakve poslove i tamo smo sa zarađenom penzijom golje, a kod nas smo carevi“. Nijemci definitivno žive u uređenijem društvu, ali moramo znati da svako društvo ima neke svoje nedostatke.
Znači li to da nigdje na svijetu ne postoji zemlja iz snova?
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
