Photo: Zarko Basic/PIXSELL
– Koju životinju možemo nacrtati samo jednom bojom, a vidimo je svaki dan nekoliko puta? Napomena: to nije životinja, a zove se kao životinja – ovo je jedna od zagonetki koje je doktor Ranko Rajović, specijalist neurofiziologije, osnivač Mense u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Crnoj Gori, UNICEF-ov saradnik na projektu ranog podsticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač NTC sistema za učenje, postavio na svom predavanju na nedavno održanom Weekend Media Festivalu u Rovinju.
Iznenađujuće, panelu su prisustvovali odrasli, koji su zajedno sigurno imali i više od hiljadu godina, no niko nije znao ili barem nije pokazao da zna da je odgovor zebra. Još zanimljivije je da je postavljena zagonetka namijenjena uzrastu drugog razreda osnovne škole. Rajović je nadaleko poznat kao stručnjak koji promovira funkcionalno znanje, odnosno ukazuje da je važno da dijete nauči da misli, a učiti ga tome, smatra on, treba početi još od treće godine života. U mnoštvu obaveza u Rovinju, ugledni stručnjak pronašao je vremena za naš magazin te iz svog dugogodišnjeg profesionalnog iskustva, ali i vođen činjenicom da je i sam otac četvero djece, govorio je i savjetovao kako u današnje vrijeme odgajati djecu.
Novosađanin, koji je rado viđen gost i u Sarajevu, autor je nekoliko knjiga, a jedna od onih koja privlači najviše pažnje je „Kako stimulisati razvoj inteligencije kroz igru“.
– Živa bića koja se ne kreću su biljke, nemaju neurone, nervni sistem. Ona koja se kreću ih imaju, da bi mogli da nađu hranu, da se sakriju, idu s jednog mjesta na drugo i, ako gledamo tako, najkompleksniji nervni sistem ima čovjek. A mozak se razvija u pokretu. Tajna je, dakle, u kretanju i tu je osnova svega. Ako se dijete ne kreće dovoljno, ne povezuje regije mozga, onda dolazi do problema. Ako nije povezan, naprimjer, centar za prste, jer dijete ih ne koristi, centar za stopala, centar za dinamičku akomodaciju, centar za sluh, jer dijete ne raspoznaje zvukove kao mi, centar za prepoznavanje boja, djeca danas manje raspoznaju boje nego mi, onda se dešava disfunkcija kore velikog mozga i imamo problem – dijete ne može da sjedi, piše, čita, ne može da dosegne svoje intelektualne kapacitete. U nekoliko država sam nedavno pokrenuo akciju „Da li vaše dijete može da skoči unazad’“, jer se dešava da djeca u vrtićima, od četiri godine, kada rade testiranja, ne mogu da skoče unazad, a to je važno – pojašnava Rajović.
Ko je kriv za to?
– Roditelji. Ako dijete ne može da skoči unazad, u školi neće razumjeti matematiku u minusu. Sada je pitanje, zašto roditelji drže dijete u kolicima do četvrte, pete godine. Zašto ne dozvole djetetu da se penje na drvo, trči uzbrdo, nizbrdo. Pojavio se neki strah i prezaštićivanje koje doslovno biološki osujećuje razvoj djetetovog mozga. Ako se mozak razvija u pokretu, prva bi dijagnoza bila da djetetu nedostaje pokret.
Postoje li odgovori, zašto se roditelji tako ponašaju?
– To je fenomen koji se javlja u mnogo država. Samo zamislite mlade roditelje danas i prije trideset ili sto godina. Danas dijete ne smije da izađe kada je kiša, ni kada je vruće, jer će se oznojiti. Ne smije da skače, vrti se, penje. Odjednom je mama tu non-stop. Vratimo vrijeme 40 godina unazad, gdje je bila mama? Dijete je bilo s drugom djecom na ulici, niko nije pazio na njega. Mama samo kaže: „Ručak“ ili „Večera“ i dijete stiže. Potpuno smo preokrenuli sada i taj fenomen prezaštićivanja, koji je odgovoran za ovo. Ne znam kako i zašto se pojavio. Moguće je da su to i informacije.
U kom smislu?
– Sada imate novine, prva vijest je neka tragedija u Novoj Gvineji ili za dva dana da je u Patagoniji poginulo dijete. Mozak primi informaciju i, naravno, mama koja je najosjetljivija čita, jedno dijete, drugo dijete, grupa djece, udavili se, povrijedili se i počinje da funkcioniše tako da ona mora zaštititi svoje dijete. Drugi od razloga je što mama ima previše zaštitničkih hormona, oksitocina. To je normalno, do treće godine, to se zove biološka manipulacija; kada dijete zaplače, mama je tu, hladno je noću, ona je tu da pokrije bebu, prohoda, ko prvi dođe da je podigne, mama ili tata, naravno mama. I šta onda beba vidi, i kada ne zaplače, mama je tu. Beba hoće nešto, mama je tu i ispunjava želje. Do treće godine to vezivanje služi da dijete preživi, da dozove majku i da ona reaguje. Poslije to već polako prelazi u psihopatologiju. Toga nije bilo ranije, jer mama rodi drugo dijete, oksitocin pređe na drugo dijete, onda treće. Nema toliko vremena za prvo i drugo. Ima, ali ne pretjerano. Onda rodi četvrto dijete.To je bilo tako i zato se uvijek govorilo najmlađe dijete je najrazmaženije. Danas imamo samo jedno dijete. Sva ta količina oksitocina ide na jedno dijete i ono je prezaštićeno, a to ga oštećuje.
Kada sve te stvari uzmemo u obzir, gdje roditelji najviše griješe?
– Najveća je greška je prezaštićivanje, a druga greška je što ne dozvole djetetu da ima dosadu. Sada imate situaciju da dijete kaže: „Dosadno mi je“. Odmah mama i tata uključuju TV, video-igrice, da mu pobijede dosadu. Mi smo sami sebi rješavali problem dosade. Prelazili smo dva, tri kilometra da bismo se pola sata igrali u nekom parku. Ako je padala kiša dva dana, sami smo bacali loptu u zid, da nam ne bude dosadno. Znači, mi smo morali da mislimo kako da pobijedimo problem dosade, a naše dijete nema šta da misli. Tu je video-igrica, tu je kompjuter, TV sa 20 kanala, nekih dječijih programa i onda kada nema mogućnost da riješi problem dosade, neće to ni znati. Prag tolerancije djece je nula.
Ipak, nove tehologije imaju i svoju korisnu stranu, ukoliko znamo filtrirati ponuđeni sadržaj. Ali, kako ga prilagoditi za djecu?
– Veoma teško. Taman napravite rješenje, kad evo stiže novo otkriće iz novih tehnologija. Pa dok riješite to, stižu još dva nova. To je kao neki talas koji dolazi. No, nije rješenje da čekamo novu tehnologiju ili da nas talas pokupi, već da se odmaknemo i budemo malo oprezniji. Nove tehnologije će stizati, imat ćemo ih sve više, samo svako mora da prepozna gdje je granica, da li je određena tehnologija štetna, koliko minuta, sati dnevno dijete može da provede uz nju. To još niko nije odredio. Ja bih je pomjerao da dijete što kasnije uđe u nove tehnologije.
Ostatak intervjua čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
