Intervju

Ivica Kostelić: Bio sam zahvalan i kad sam imao najosnovnije


Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Najuspješnije ličnosti su i najskromnije. To nije floskula. Ivica Kostelić, skijaški as, jedan je od takvih. Za magazin “Azra” govorio je iz svog zagrebačkog doma. Više ne skija, ali adrenalina i slaloma, barem u kući, dok na oku drži dvojicu živahnih sinova, koje čujemo u pozadini, ne manjka. Ivica će uskoro dobiti i dvije djevojčice, blizanke. Sretan je, jer velika porodica je, priča nam, uvijek bila njegov san.
Put do skijaškog vrha nije mu bio lak, ali na njemu nikada nije bio sam. Uvijek je imao podršku tate Ante, koji je veći dio njegove karijere bio mu i trener, baš kao i sestri Janici. Oni su dokaz da je složnost stub svega i da nijedan vjetar ne puše u leđa toliko jako kao onaj iz porodičnog okruženja. Osjeti se sjeta kad priča o početku svoje karijere, u kojoj nije bilo novca niti hotela u blizini austrijskih i slovenskih staza, ali je bilo volje da se trenira, makar se noć morala provesti u hladnim okolnim šumama i automobilima.
“Legenda je da smo spavali u šatoru. Ne, nikada nismo spavali u šatoru. Janica je najčešće spavala u automobilu, a ja i otac u šumi. Napravili bismo sklonište, ali nismo imali šatore. Uglavnom su to bile šume u Austriji, rijetko u Hrvatskoj, kada bi pao snijeg. Austrija ili Slovenija. U Sloveniji smo imali ljude koji su razumjeli našu situaciju i pomogli nam. Dali bi nam smještaj za bagatelu, to su bili većinom tatini davni prijatelji iz skijaških dana. Neki od njih više nisu među nama, ali zlatnim slovima su zapisani u sjećanjima naše porodice. Ne znam jesu li tada vjerovali u nas, ali nije ni bitno. Važno je koliko nam je to tada značilo” – ispričao je Ivica prije nekoliko godina u jednom od svojih životnih intervjua.
Iz svijeta profesionalnog skijanja se povukao zbog povrede koljena, jer, kako kaže, bol je bila jača od želje, međutim, ovaj sport nije napustio. Danas je savjetnik u Hrvatskom skijaškom savezu, dok se u slobodno vrijeme bavi jedrenjem. Šta čovjeku koji s olimpijskih igara ima četiri srebrene medalje, sa svjetskih prvenstava zlato, srebro i bronzu, i koji je Svjetski kup 2011. godine, završio kao pobjednik, još od pehara nedostaje u pobjedničkoj vitrini, pitam ga na početku.
– Moglo se još svašta osvojiti, ali ja sam zadovoljan svim što sam postigao. Nikada nisam osvojio zlatnu olimpijsku medalju, nikada nisam pobijedio u spustu, veleslalomu, tu sam bio drugi. Ali, jako sam zadovoljan svim što sam osvojio i ne mogu reći da imam osjećaj da mi te medalje nedostaju – kaže Ivica za “Azru”.

Trenerske metode Vašeg oca se prepričavaju i danas, mnogi ih nazivaju i genijalnom sportskom strategijom. Često nam je svima ostavljao utisak hladne osobe kojoj je najbitniji rezultat, no šta je ono što ljudi ne znaju o njemu. Koja je toplija strana Vašeg oca?

– Ma ko? Naš stari je ostavljao takav utisak? To je daleko od toga, on je mekan čovjek. Veliki emotivac, mada je jako ozbiljan u gotovo svakoj stvari koju radi, posebno u treninzima, vjerovatno je ta ozbiljnost ostavila utisak hladnoće, ali vjerujte mi da nije.

Ivica Kostelić u ciljnoj areni razgovara sa ocem Antom nakon druge vožnje.
Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

U jednom intervjuu ste kazali da Janica nije imala ni za kombinezon, te da ga je posudila od kolegice iz BiH. Kakve Vi situacije iz tog perioda pamtite?

– Sigurno da je bilo zanimljivih situacija, pomagali su nam ljudi koje uopće ne poznajemo. Jednom je jedan čovjek uhvatio mene i tatu kako spavamo na parkingu u kombiju ispred hotela. Pitao nas je šta mi tu radimo, a mi smo rekli da nemamo novca i da spavamo ispred hotela. Ispostavilo se da je taj čovjek vlasnik jednog velikog lanaca hotela i dozvolio nam je da spavamo u hotelu, jer je rekao da neće dozvoliti da ljudi pored njegovog hotela spavaju u kombiju. Bilo je mnogo dogodovština koje nisu za priču, posebno za medije, jer bi ljudi sigurno rekli da pretjerujemo i lažemo.

Imate dvojicu sinova, petogodišnjeg Ivana i trogodišnjeg Leona, a nedavno ste podijelili sretne vijesti da u porodicu dolaze i dvije curice. U čemu je najveća sreća velike porodice?

– Uvijek sam želio veliku porodicu. Mislim da su djeca najveće bogatstvo koje imamo i najvrjednije što ostaje iza nas. Uvijek sam želio imati mnogo djece i to mi se ostvarilo.

Supruga Elin je s Islanda. Je li ljubav prema sportu bila presudna za Vašu vezu ili ipak neki drugi faktori?

– Prvenstveno ljubav prema sportu. Prvi put smo se i sreli na skijalištu Hintertux u Austriji. Vjenčali smo se 2014., te smo uvijek priželjkivali veliku porodicu. Divna je kao supruga, iako su Hrvatska i Island mnogo različiti. Nisam bio toliko često kući da bih je naučio hrvatski, išla je u školu i s mojom mamom je isključivo pričala hrvatski jezik, i odlično ga je naučila. Ja sam, ipak, daleko od toga da savršeno govorim islandski jezik, iako ga sve bolje razumijem, jer supruga s djecom razgovara na islandskom i stalno ga slušam.

Vi niste samo otac, već i ujak. Kako se osjećate u toj ulozi?

– Presretno. Biti ujak je nešto posebno, on je djetetu vrlo bliska osoba. Posebno jer smo Janica i ja vrlo bliski kao brat i sestra. Veoma mi je drago što je postala majka, posebno jer je njen sin vršnjak moje djece. Veseli me što će odrastati zajedno i posebno mi je drago što sam se našao u toj ulozi.

Ivica sa sinovima

Kako se u porodici Kostelić drži do porodice, da li ste dozvolili sebi da propustite bitne datume, porodične ručkove, godišnjice?
– Mi smo vrlo usko povezana porodica, ne na onaj sladunjavi način da slavimo godišnjice i neke datume zajedno. Sretni smo kada sjednemo svi za isti stol, i to nam je najveći blagoslov. Sloga je zaista u zajedništvu i povezanosti, te održavanju porodičnih veza. 

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.