Intervju

Posljednji intervju Mladena Marića za “Azru”: Mogao bih napisati i knjigu o svim tim situacijama s kojima sam se susreo

Bh. javnost jutros je ostala šokirana viješću da je istaknuti bh. novinar Mladen Marić preminuo nakon kratke bolesti. U bolnicu je primljen prije sedam dana zbog aneurizme u trbuhu, zbog čega je hitno operisan. Činilo se da bi se nakon operacije mogao oporaviti, ali njegov organizam nije izdržao. 

Rođen je 1960. godine, a skoro cijeli radni vijek proveo je Federalnoj televiziji. Mladen je više od šesnaest godina uspješno uređivao i vodio vanjskopolitičku emisiju “Paralele”.  Uvijek je bio drugačiji, hrabar i duhovit. Pa i njegova emisija koja nas je svake nedjelje, godinama, okupljala ispred TV ekrana je bila drugačija. Prošle godine u velikom intervjuu za “Azru” kazao je da se bavio vanjskom politikom, jer mu je zanimljivija, a u jedno i bezbolnija. 

Prenosimo vam intervju u cjelosti:

Laska li Vam činjenica da tradicionalno nedjeljom vraćate ljude tv ekranima?

– Ne znam da li vraćam, ali čujem iz komentara i svakodnevnih susreta da ljudi to gledaju. Pa da 16 godina stavite drvo da vodi neku emisiju, neko će ga zapamtiti. Imam taj stil, mješavina ironije, sarkazma i humora, a ljudi to prepoznaju. To svjesno radim u ovom crnilu kojim smo okruženi. Nikada nešto neću najaviti na klasičan način, uvijek se trudim i jesam drugačiji, i po tome sam, vjerujem postao i prepoznatljiv. Nekada sam se kroz svoje najave obraćao nekim osobama lično, tako sam se igrao. Neke osobe su to prepoznale, a neke ne.

Znam biti jako oštar, pa kada nekada i sam čujem svoje priloge, zapitam se šta sam ono nagovorio, ali neke stvari jednostavno ne mogu da ostanu u meni. Sve se to skupi u meni, pa nakon toga mi nekada jednostavno dođe da opsujem, a naravno da to ne može. Do toga me dovodi ta svjetska politika. Ali, nekada je ovdje, kod nas, bolje nego u svijetu. Bio je onaj vic: kada gledam “60 minuta”, dođe mi da pobjegnem iz BiH, onda gledam “Paralele” i kontam pa gdje ću, čovječe, kad je svuda gore ili isto kao i ovdje.

Jeste li tokom svojih početaka imali mentora i jeste li Vi sada nekome mentor?

– Studirao sam žurnalistiku, ali, istina, nije to mene mnogo zanimalo. Mišljenja sam da škola ne može dati mnogo. U tehničkim naukama da, a u novinarstvu postoje dva kriterija ili znaš ili ne znaš. Ima mladih novinara koji završe fakultet s ocjenom 10, a spojeno pišu „ne znam, ne mogu, ne želim…”. Ma bio sam i kurir, sve sam radio i ne žalim. A danas ove zvjezdice da odnesu kasetu, ne daj Bože, da joj otpadne noktić s ruke. Primljen sam u sportsku redakciju 1992., bio sam poslije u unutrašnjoj, pa tek 1994. se uspostavila i redakcija vanjske politike. Nisam imao mentore, a ni ja nisam mentor nikome. Sve sam prolazio sam. Imali smo emisiju „Globus”, bila su tri voditelja, a ja sam pravio po pet-šest priloga za tu emisiju. Ali sam to volio, zadam se u arhivu, nađem šta mi treba…

Voditelji pet najava, a ja pet priloga. Jedan dan me tadašnja direktorica Amila Omersoftić nazvala i pitala: „Radiš li ti na radiju ili televiziji”, rekoh: “A šta Vam to znači”, kaže ona: „Sve priloge vidim da piše pripremio Mladen Marić, a nigdje te”. Iako me to nije zanimalo, imao sam naređenje da iduću emisiju vodim ja. Šefica je stvarno bila u pravu, mislio sam da će mi se noge tresti od treme, ali tada, kao ni nikada poslije nisam osjetio tremu. Malo su vremena drugačija, tada su novinari imali svoje oblasti i radili samo to, a danas moraš sve znati. Zato se kaže da je novinar univerzalni neznalica.

U čemu, nakon svih ovih godina, koliko ste vjerni ovom formatu, osjećate naročiti izazov ovog posla?

– Izazov za ove emisije i ono što pišem jeste to kada vidim da utječem na ljude. Više kroz svoju stranicu na Facebooku to vidim. Na stranici me prati više od 40 hiljada ljudi. Kada je bio napad u Parizu, napisao sam jedan tekst i on je pročitan gotovo 605 hiljada puta za dva dana. Ujutro upalim računar, nigdje ga. Neko je vidio da se čita i ukinuo ga, piše zbog neprimjerenog sadržaja, pa se pitam šta je tu neprimjereno i kome smeta. Bio je još jedan tekst, drugi po čitanosti, o Rohinjama, koji je pročitan 525 hiljada puta. Kada s nekim drugim stavom, i iz drugog ugla dođete i doprete do tolikog broja ljudi, to je najveći izazov.

Beskompromisni ste u onome što govorite javno. Plašite li se Vi ičega?

– Ko će mi šta za ono što kažem, koga da se plašim? Kakva god ova zemlja bila, u njoj ipak ima slobode. I ta moja televiziji, protiv koje mnogi govore svašta, ipak me pušta 16 godina da govorim šta mislim. Klasičnu cenzuru nemam, ali imam stepen autocenzure u smislu da ne bih nikada prikazao fotografije mrtvih osoba, ne želim da ljudi gledaju to što asocira na našu prošlost. Sve što se desi ja ću komentirati i ničega se ne plašim, ponavljam. Meni se u ovome poslu niko ne miješa. Za ovih 16 godina, niko mi nikada nije došao i rekao: „Šta si, bolan, ono sinoć pustio, jesi li ti normalan?”. Nekada se zapitam gledaju li ovi moji šefovi uopće moje emisije (smijeh). Vjeruju mi, a i ja nikada ne bih koristio neke pogrdne riječi. Ali kao novinar, imam pravo biti kritičan.

U posljednjem intervju za naš magazin izjavili ste da odbijate pozive svih ambasada u našoj zemlji, za koktele, godišnjice itd. Držite li se tog stava i danas?

– Držim, zato što me više ne zovu (smijeh). A nikada nisam odlazio i zato što, kada bi me neko vidio po raznim ambasadama, pomislio bi da radim za neku od njih, a ne želim da iko to i pomisli. Neću da sam svrstan u tor.

Kako provodite vrijeme mimo posla?

–  Kada dođem s posla, većinom sjednem i napišem nešto, nakon toga pogledam neki dobar film, malo slušam muziku, gledam utakmice, pa opet neki film i to je to. Tako uglavnom svakog dana, tu ubacim i poneku kaficu. U kino više ne idem, posljednji put sam bio kada se prikazivao “Gladijator” ili “Titanic”, ne sjećam se tačno.

 

Pratite li ostale sportove?

– Ponekad gledam i košarku. A fudbal volim, iako više ne pratim domaći fudbal, a nekada prije jesam. Sjećam se čuvene utakmice Željezničar – Videoton. Kada me tada srce nije zveknulo, neće nikada.

Kažite nam nešto o Vašem privatnom životu, braku, porodici… Zašto Vam institucija braka više nije zanimljiva?

– Bio sam oženjen jedan i po put (smijeh). Jednom zvanično, a jednom nezvanično. Nije da mi institucija braka nije zanimljiva, ali ja nisam za to. Opisuje to pjesma: „Ja ne umem udvoje da trajem” Riblje čorbe. Sada, kad dođem kući, ući ću možda u tenama, a da imam ženu, odmah bih bilo zvocanja, a ja to neću da slušam. Imam toliko godina, nisam se oženio i već 30 godina živim takav život. Šta ću sada praviti dijete u šezdesetoj godini, nekako mi to nema smisla. Kada ono krene u osnovnu, ja mogu umrijeti, što mi treba da dijete ostaje siroče, neću da to radim. Imam sina koji živi u Kanadi, ima 31 godinu. Važno je da je ostalo nešto iza mene. Između ostalog, ne volim ljubomorne žene. Ne mogu ja da se zamaram s tim, da mi svakog minuta zvoni telefon, da me provjerava, da mi ništa ne vjeruje…

Na Vašem Facebook profilu možemo vidjeti da ste često okruženi lijepim ženama i fotografirate se s njima. Kakve žene cijenite?

– Ne, ne, ne… Obrnuto je to, one se fotografiraju sa mnom, hoće da imaju lajkova (smijeh), a nije ni meni mrsko, da budem iskren. Možda sam im simpatičan, drugačiji sam od ostalih. Žene kao žene, volim iste osobine kao i kod ljudi. Da je fina, poštena, da nije sponzoruša… Mada u suštini više ne znam ni šta je sponzoruša. Ako je to žena koja očekuje da joj platim pet-šest kafa, pa nije kafa skupa. Možda neke misle i to da sam pun kao brod. Sama činjenica što radim na televiziji fascinira neke osobe, sretnu me pa kažu: „E ja sam tebe vidio na televiziji”, e pa rekoh ja tebe nisam. Ima ljudi koji misle da i ja njih vidim kroz televiziju, ja to nisam mogao da vjerujem, živa istina. Mogao bih napisati i knjigu o svim tim situacijama s kojima sam se susreo.

A zašto ne napišete knjigu, kada ste već razmišljali o tome?

– Ma ko šta čita danas, kome da je pišem? Pisao sam neke crtice, ali mislim da od knjige neće biti ništa.