Intervju

Sanela Pepeljak: Hljeba jedem isključivo od glume i, hvala Bogu, nisam gladna

Foto: Mirza Tabaković

Ulogu u komediji „Buba u uhu“ bh. glumica Sanela Pepeljak dobila je u vrijeme kad je bila studentica. Dvadeset godina kasnije na daskama koje život znače ona ponovo ulazi u lik Antoinette, naivne francuske sobarice, koja nije ni odana, ni vjerna. Pepeljak je emotivno doživljava.

– Antoinetta je za mene izuzetno značajna uloga, jer je to bila moja prva uloga ikada. Bila sam druga godina Akademije kada me profesor Glamočak pozvao da igram. Davno je to bilo… To je bio moj prvi korak na sceni, a predstavu smo igrali pred kraj rata u Kamernom teatru ’55. Nakon 20 godina sam dobila istu ulogu u istoj predstavi, koja je danas na repertoaru Drame Narodnog pozorišta Sarajevo. Značajna je, jer me podsjeća na moje prve glumačke korake i to sjećanje je lijepo, te kao svaki početak uzbudljivo i čisto – kaže Sanela na početku razgovora.  

 Glumu ste diplomirali 1999. godine, a od tada do danas ste imali značajne uloge u predstavama, te u TV projektima i filmovima. Kada pogledate na 20 godina, koliko ste zastupljeni u glumačkom svijetu, jeste li zadovoljni svojim glumačkim statusom?

–  Kada se osvrnem i shvatim da je skoro 20 godina u glumi iza mene, što je gotovo na pola puta, zadovoljna sam, naravno. To sam sama birala i niko me nije natjerao. Nekada je išlo teže, nekada lakše, ali valjda je i to normalno. Polako sam koračala. Nisam odmah počela s velikim ulogama i zadacima, ali svakom sam se radovala i radila ga najbolje što znam. Zapravo, ne znam ništa drugo da radim.

 Kakve ideje, želje i ambicije  ste imali u trenutku kada ste odlučili upisati Akademiju?

– Kada sam upisala Akademiju, 1993. godine, bio je rat. Imala sam 18 godina i, naravno, uprkos užasu u kojem se to desilo, htjela sam upisati glumu, jer je to oduvijek bila moja želja. Kada čovjek nešto jako i iskreno želi, te se želje i ostvaruju. Ne bih rekla da sam tada znala nešto o ambiciji, ali da hoću da budem glumica bilo je jasno.

 Zbog čega je uvijek gluma bila prostor u kojem ste se osjećali prijatno i ispunjeno do kraja?

– Scena je prostor koji dobro osjećam, u kojem se snalazim i u kojem mi je ugodno. No, nije odmah bilo tako. Mladi glumac se mora upoznati sa sobom i mnogim drugim stvarima, osvijestiti svoje probleme, blokade i stege, da bi mogao opušteno raditi. Tako spoznate koliko je važno da budete slobodni i imate krila, kako biste letjeli glumačkim prostranstvima. Sloboda uma i umijeće da svojim sredstvima i sobom iskažete sve što želite jeste ono najljepše što ovaj posao nosi, uz divne ljude koje upoznajete.

 Šta Vas je najviše oblikovalo kao umjetnicu?

– Postoje glumci i glumci umjetnici. Tako ja mislim. Do toga „umjetnik“ je teško stići, ali svakako težim ka tome. Dug je put preda mnom. Oblikuje nas sve što nas okružuje i mi sami; naše shvatanje života, naš karakter… Mnogo je toga što oblikuje jednog umjetnika.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.