Dana Budisavljević: Zašto sam snimila film o ženi koja je iz logora Jasenovac spasila više od 10.000 djece

Piše: Redakcija

 

Prošle sedmice, u Sarajevu je prikazan igrano-dokumentarni film „Dnevnik Diane Budisavljević“, koji je nastao u režiji hrvatske rediteljice Dane Budisavljević (44). Filmska priča ispisana je prema dnevniku  Diane Budisavljavić, žene koja je tokom Drugom svjetskog rata spasila više od 10.000 djece iz logora Jasenovac. O Diani, nažalost, javnost zna malo ili gotovo ništa. Hrvatska rediteljica pokušala je rasvijetliti herojsku ulogu žene koja nosi isto prezime kao i ona, uvjerene da njen život nije vredniji od života nužno progonjenih, kao i motive za njene postupke. Na jednom mjestu je okupila velika glumačka imena: Almu Prica, Ermina Bravu, Mirjanu Karanović i mnoge druge, te četiri živa svjedoka, djecu spašenu iz logora, koja su danas u poznim godinama.

Film je do sada osvojio nekoliko nagrada, a nije izostala ni Zlatna arena u Puli, što najbolje govori o kakvoj filmskoj priči je riječ i zbog čega za nju ne jenjava veliki interes publike. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji nakon opsade razumije svačiju tugu i bol, ovo je njegovo prvo prikazivanje.

Dana u velikom intervjuu za „Azru“ otkriva činjenice koje je saznala o Diani, radeći na filmu, da li su u rodbinskoj vezi te koju poruku nosi cijela priča.

– Veoma mi je važno da je film prikazan u Sarajevu i sretna sam što sam napokon došla ovdje, zato što su možda tu rane najsvježije. Pitale smo i i Alma i ja, da li ljudi ovdje mogu naći tu empatiju. Pogotovo je bilo zanimljivo kako je Haris Pašović na projekciji rekao da je Sarajevo bio opkoljen grad, ali opkoljen od Srba, koji su u ovom filmu žrtve. To je jedan veoma težak spoj, i baš on je rekao kako moramo shvatiti da su Srbi zaista bili žrtve u Drugom svjetskom ratu, što ne znači da kasnije neće postati krvnici. Zato, trebalo bi ukinuti ratove, jer je jednostavno iz njih nemoguće izaći. Uvijek, svaki rat nekoga napravi osvetnikom koji čeka prvu priliku. To je jedan krug nasilja – govori  Dana na početku razgovora za magazin „Azra“.

Kroz ovaj film ste pokušali rasvijetliti motive jedne 50-godišnje zagrebačke domaćice iz ugledne porodice, supruge cijenjenog hirurga, majke dviju kćerki, koja se za vrijeme Drugog svjetskog rata upušta u riskantnu akciju spašavanja djece iz logora. Jeste li uspjeli?

– Dianin dnevnik je jedan slijed događaja, koji počinje u oktobru 1941. godine, nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske (NDH) i nakon donošenja rasnih zakona. Ona počinje bilježiti kako saznaje za te logore i kako polako pokreće svoju organizaciju. Nigdje ne piše, evo to je zato. Mi smo se pitali, zašto to radi kada je u jednoj jako udobnoj poziciji? Diani nije ništa nedostajalo, čak ni unutar NDH, jer ona je bila Austrijanka, rođena u Innsbrucku, doduše, udata za Srbina, ali svejedno, on je bio ugledni hirurg.I sigurno na početku kada se ona počinje u to upuštati, oni nisu osjećali tu vrstu ugroženosti. Ona zaista kreće iz humanizma, iz jedne intuicije i osjećaja da treba pomoći. Njoj se činilo da u tom trenutku može, te na neki način koristi beneficiju toga što je Austrijanka, jer vidi da se oko nje svi plaše.

Mnogo puta sam se pitala, da je Diana živa, šta bi ona rekla, zašto je to napravila, i tu nema odgovora. To je kao kad i mene pitaju zašto sam radila taj fim. Zapravo, ne znaš. Možda ćeš tek poslije četrdeset godina znati nešto reći o tome, ali u tom trenutku zapravo ne. Osjetiš jedan poriv koji kasnije tek možeš racionalizirati. Ali način na koji Diana djeluje , a tako to i film prikazuje, jeste baš intuicija.

 

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom  izdanju magazina Azra

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti