Intervju

Momčilo Otašević: Nekad me strah koliko mi je život lijep

Razgovarala: Milica Brčkalo 

Momčilo Otašević jedan je od najtraženijih regionalnih glumaca. Iako trenutno radi na nekoliko projekata, Momčila je u fokus stavila uloga Saše Krpana u aktuelnoj i izuzetno popularnoj seriji „Drugo ime ljubavi“, koja se emitira putem Nove TV. Uspjeh projekta crnogorski glumac pripisuje produkciji i kolegama. Naročito hvali činjenicu da su na setu glumci iz cijele Regije.

– Ja sam iz Crne Gore, Vlado je iz Beograda, Maja iz Bosne, a tu su i kolege iz Hrvatske. Čini mi se da će u svakoj zemlji neko, ako ne zbog priče, pogledati seriju vođen principom: „Pa tu glumi onaj naš ili ona naša“. To je definitivno jedan od aduta projekta – kaže Momčilo na početku razgovora.

Mnoge Vaše kolege imale su običaj reći kako nikada ne bi igrali u sapunicama, iako su kasnije pristajali i na tu vrstu angažmana. Na koji način se određujete prema ovoj vrsti intelektualnog snobizma?

– Završio sam Fakultet dramskih umjetnosti i bavim se glumom, a to znači da sve što ima veze s mojim poslom i sve što je meni zanimljivo, ja radim. Dobiti ulogu, i to glavnu u seriji od 180 epizoda, smatram izazovom i velikim uspjehom. Rado sam se uhvatio u koštac i trudim se da opravdam očekivanja. Tako da nemam stav da je to sapunica, posebno ne u negativnom smislu, u kojem danas ljudi tu riječ koriste. U pauzi između serija „Na granici“ i „Drugo ime ljubavi“ u Crnogorskom narodnom pozorištu sam igrao Hamleta, tako da uopšte ne vidim kako to može da sputa. Od te priče se potpuno ograđujem i nisam neko ko generalizuje stvari, te neko ko će reći da nešto ne bi nikad radio. Je li to gluma? Je li to uloga? Je li to moj posao? Dajte.

Koliko je, zapravo, luksuz u današnjem vremenu birati i odbijati uloge?

– Situacija je slična u cijelom Regionu, stvari se pomjeraju, snimaju se projekti, ali isto tako ima mnogo mladih glumaca, a nedovoljno posla. Bar je moja i situacija nekih mojih kolega takva. Ne želim generalizovati, ali za mlade glumce nema dovoljno posla i ovo nije Hollywood da mi biramo i čekamo uloge. Vani je situacija takva da ljudi snime jedan film ili seriju i onda ne znam ni ja koliko godina poslije zarađuju od toga. Mi zaradimo samo onda kada radimo i snimamo.

Vašu dosadašnju karijeru obilježile su uglavnom serije. Je li to bio Vaš izbor ili se prosto tako nametnulo?

– Nametnulo se tako da su serije najgledanije, ali ja imam i 20-ak uloga u pozorištu, te šest ili sedam uloga na filmu. Sve zavisi gdje me ko gleda. Oprobao sam se u svim žanrovima i svim glumačkim medijima, i to je ono što me ispunjava. Recimo, prije nekoliko dana sam u osam uveče igrao predstavu u Podgorici, onda sam u tri ujutro ustao i došao u Dubrovnik, te letio za Zagreb, gdje sam cijeli dan snimao seriju, a nakon serije sam otišao na set filma „Po tamburi“. Film sam snimao cijele noći, do pet ujutr, a onda sam u glumačkoj sobi zaspao dva sata, da bih sutra ujutro nastavio sa snimanjem serije. Sretan sam, ispunjen i jako zadovoljan, privilegovan što mogu ovoliko da radim. Imam snage i volje i drago mi je što sve to prilično dobro prolazi kod publike, te kod kolega s kojima radim, kod reditelja i producenata.

Da li se ikada desilo, u mlađim danima možda, da ste potcijenili svoju publiku; na koji način gradite odnos s onima koji prate Vaš rad?

– Mislim da je glavna stvar u tome da uvijek dam sve od sebe. Bilo da je sala puna ili prazna, a najčešće su stvarno pune, bilo da radim sapunicu ili film, Hamleta ili neku epizodnu ulogu, ja dajem sve od sebe. Dužan sam da to pružim publici koja plati kartu ili prebaci kanal da gleda seriju u kojoj igram.

U kojem pravcu biste voljeli da se Vaša karijera dalje razvija?

– Doslovno bih volio da ostane ovako kako ide sada. Svoje bavljenje glumom ne mogu još nazvati karijerom. Ponekad koristim tu riječ, ali ću to moći da kažem tek za nekih 20 godina. Nekoliko puta u životu sam rekao koju bih ulogu želio i nekako je ta uloga stigla do mene i onda sam prestao govoriti, ali su nove uloge i dalje stizale. Tako da se posljednjih pet, šest godina držim toga da nemam specijalnih želja. Želja mi je samo da radim i napredujem, da se oprobam u novim stvarima, da radim na sebi, rješavam nove izazove i stižem sve kao što sam stizao i do sada. Nekako to sve izađe na dobro. Svaki rad se isplati, a kada vam to kaže jedan Crnogorac, onda znate koliko je sati.

U čemu ste tipični Crnogorac?

– U tom ljenčarenju. To je sada malo paradoksalno jer ovoliko radim, a kažem da volim da ljenčarim. Ali, tako je, čim završim posao najradije bih uživao i ne bih ništa radio. Danas je najveći luksuz odmarati bez telefona, televizora, kompjutera, interneta, pa čak i struje. Kada bismo sve to ostavili malo po strani i odmorili glavu, možda bi bilo ljepše i mirnije. Ne znam, možda i ja ovo sada sve mlatim. Ko zna?

Serija „Drugo ime ljubavi“ govori o fatalnoj i nemogućoj ljubavi koja zamalo uništi, a naposlijetku i spasi dvoje ljudi. Šta za Vas predstavlja ljubav i kako je definirate?

– Za mene je ljubav pokretač svega i doslovno sve. Bez nje ne bi bilo ničega i ništa ne bi bilo moguće. Možda bi i bilo, ali bi bilo bez boje, okusa i mirisa. Bilo bi bezlično, crno ili bijelo, dosadno, tmurno i očajno.

Šta je najhrabrija ili možda „najluđa“ stvar koju ste učinili zbog ljubavi?

– Mislim da ne postoji dovoljno luda stvar koju radiš iz ljubavi, jer iz ljubavi možeš da uradiš doslovno sve. Bilo je raznih situacija, poput onih banalnih da sam, u cijelom ludilu od posla, znao doći na sat, da se vidim s mojom Jelenom, i vratiti se u neku drugu zemlju da radim.

U maju prošle godine ste se oženili kolegicom Jelenom Perčin. Šta institucija braka predstavlja za Vas?

– Odrastao sam u skladnoj porodici i vaspitan u takvom duhu da brak posmatram kao logičnu stvar koja slijedi nakon što se dvoje ljudi nađu, nakon što kliknu i skontaju da su srodne duše. I ako ništa drugo, vjerovatno je birokratski lakše. Ne znam kakva bi situacija bila da sam u vanbračnoj zajednici, a da moramo putovati. Da vadimo potvrde i slično. Ne znam kako sve to funkcioniše. Znao sam da ću, kad-tad, biti u braku jer sam odrastao u sretnoj porodici koja je bila na prvom mjestu. Brak mojih roditelja je bio divan. Naučio sam mnogo od njih i čini mi se da u životu primjenjujem neke stvari koje sam gledao, a gledao sam kakav treba biti muž i otac.

Kakvi ste kao partner?

– Ne znam, to trebate Jelenu pitati. Mislim da sam dobar, ali šta znam. U poslu se, recimo, kolege ne žale, tako da mogu reći da je tu solidno, a evo u sretnom sam braku, ispunjen, sretan i zadovoljan. Valjda i to ima svoje.

Mislite li da su žene veći dramatičari od muškaraca?

– Opet su to neke generalizacije. Možda ne mislim da jesu, ali mislim da bi trebale biti. Na šta bi svijet ličio kada bismo mi muškarci, koji bismo trebali biti neki oslonac ženama, bili dramatičari? Onda bismo mi trebali dramiti i prepustiti njima da nam zarade za život, te da nas drže i paze, a mi da budemo paraziti. Nekako mi se to ne čini kao dobra opcija.

Kad ste naučili da ljepota žene nije u fizičkom izgledu?

– Majka me to naučila prilično rano. Mislim da su me kvalitetno vaspitali i za to sam im zahvalan. Danas ne bih bio ni blizu ovo što jesam da me nisu vaspitavali na, čini mi se, jako ispravan i dobar način.

Foto: Nova TV

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.