Intervju

Dubravka Drakić: Medijska prisutnost ne znači i kvalitet

Razgovarala: Milica Brčkalo 

Sarajevska publika je u okviru festivala „Dani Jurislava Korenića“, između ostalih, imala priliku gledati predstavu „Slasti slave“ Gradskog pozorišta Podgorica. Riječ je pozorišnom komadu koji je zasnovan na istinitoj priči o Florence Foster Jenkins, ženi koju je javnost proglasila najgorom pjevačicom na svijetu, a koja je, uprkos tome, uspjela da ostvari svjetsku prepoznatljivost. U ulozi Florence našla se crnogorska glumica Dubravka Drakić. Osim o ljudskoj potrebi i težnji za slavom, popularna glumica, majka dvoje djece, profesorica, koja se okušala i kao producentica, govorila nam je o ulogama koje su obilježile njenu karijeru, studentima, odrastanju u velikoj porodici, ali nam otkriva i kako voli provesti svoje privatno vrijeme.

– Postoji mnogo verzija predstave „Slasti slave“ i različitih pristupa. Mi smo je radili prije čak šest godina i imali smo mnogo dvojbi u vezi toga da li Florence, zapravo, toliko insistira na tome da bude slavna zbog toga što dominira njena ljubav prema pjevanju ili je svjesna novca, a samim tim i toga da će joj on pomoći da ostvari trenutak slave za kojim žudi. Naravno, uvijek kada se dohvatite tih biografskih priča dolazite do onoga što je sama suština ljudske prirode, posebno danas. Recimo, danas svi žude za slavom i ima toliko kanala do nje da vam više ni novac nije potreban. Potrebna vam je samo glupost. Kada kažem „glupost“, ne želim da zvučim prejako i pretenciozno, jer vam je u suštini potreban samo cilj koji opravdava sredstvo. Onda dolazimo do toga da su, zapravo, mediji potpuno izopačili tu sliku i slava se izjednačava s onim što je medijska prisutnost, a medijska prisutnost ne znači kvalitet. Fenomen žudnje za slavom je, vjerovatno, čovjekova potreba za samopotvrđivanjem i samoostvarenjem, a do toga se dolazi kroz ono što je prihvatanje od drugih. To su oni nadljudski poroci koji čuče u svima nama, samo je pitanje na koji način ih kanališemo – kaže ona.

Na Međunarodnom festivalu malih scena i monodrame u Istočnom Sarajevu Vam je dodijeljena nagrada za najbolju glumicu, što je samo jedno u nizu priznanja koja ste dobili u karijeri. Šta svako novo priznanje predstavlja za Vas?

– Festivali su prilika da se izopštite iz sredine u kojoj stalno igrate predstave. Predstava „Slasti slave“ dugo nije išla na festivale i samim tim je učešće provjera u odnosu na ono što je regionalna ponuda i selekcija, te prilika da se fokusirate da to izvedete na najbolji mogući način. Priznanja, naravno, prijaju jer vas ljudi na osnovu njih, manje ili više, procjenjuju. Sabiraju vam se ti poeni, te to gdje ste bili i šta ste radili. To se posebno radi kod nas na fakultetu, gdje vam priznanja donose određeni broj bodova koji vam u nekom trenutku mogu biti važni da biste napravili dalji pedagoški razvoj. Lagala bih kada bih rekla da mi to ne znači, ali je u principu najznačajnije da se predstave igraju. Bitno je da se krećete i dolazite u druge sredine i da se srećete s kolegama jer su upravo festivali najzgodnija prilika za razmjenu iskustava, za prijateljstva i podršku. To je od izuzetne važnosti nama koji se bavimo ovom vrstom posla.

 Kroz godine mijenjali ste se i Vi, ali mijenjala se i publika. Kakav je ukus današnje publike?

– Nekad mi ljudi kažu da smo, možda, malo mi autistični, te da mislimo da je publika spremna za neke eksperimente, a nije. Ono što je nedvosmisleno važno jeste da se mora težiti i raditi na onome što se zove uzbudljivo pozorište, a to je ono pozorište koje dira, pokreće i podstiče na razmišljanje. To je pozorište kojem bih voljela da pripadam i to su predstave koje me inspirišu. Ne samo kao nekoga ko igra u njima, nego mislim na predstave koje me snažno inspirišu i dok gledam druge ljude da igraju. Emocija i briga o čovjeku je ono što mene vuče ka pozorištu i ono što, nedvosmileno, treba i publici.

 Diplomirali ste u klasi legendarnog glumca Borislava Stjepanovića. Kojeg njegovog profesionalnog savjeta s predavanja se sjetite pri svakom novom glumačkom projektu?

– Prva sam generacija crnogorskih studenata. Osim što sam bila njegov student bila sam i njegov asistent osam godina, a imala sam i sreću da često igramo zajedno, kako u pozorištu tako i na televiziji i filmu. Malo mi je prostora da vam o njemu govorim. To je jedan profesionalni ram i to je jedan odnos prema glumi i umjetnosti koji podrazumijeva najpromišljeniji i najozbiljniji mogući način. Kroz razgovor s ljudima koji su iz većih pozorišnih sredina i koji su pedagozi u glumi, shvatila sam da smo mi od profesora Stjepanovića dobili sami vrh pedagogije kada je o glumi riječ. Tu su i njegove knjige koje je napisao, a koje su izvrstan podsjetnik na sve ono što bi čovjek trebao da zna o glumi.

Radite na Fakultetu dramskih umjetnosti u Podgorici. Šta je ono što Vi svoje studente nastojite naučiti, a što nije dio redovne literature?

– Svako od nas različito doživljava stručnu i umjetničku literaturu. Sa svima jednako radim, ali neko rezultate postiže ranije, a neko kasnije. Neki uspiju da savladaju sebe, a neki ne. Stalno im ponavljam i sama sebi zvučim kao papagaj, da se mi neprekidno borimo, trudimo i radimo da u umjetnosti izgradimo najbolju verziju sebe. To nije borba sa sredinom, porodicom ili ulogom, to je borba sa samim sobom jer se u glumačkom stvaralaštvu, zapravo, borimo da prihvatimo nešto što je drugačije, da probamo i radimo drugačije, te da podržimo nešto što do tog trenutka nismo razumjeli. Svaka nova uloga je iznova sagledavanje sebe samog, jer u svakoj novoj ulozi mi na novi način vidimo i posmatramo svijet oko sebe. To je ono što je teško, ne samo za studente, nego i za nas koji smo davno završili. Taj neprekidni izazov koji vam nosi svaki novi zadatak.

 Mlade često definiraju kao površne. Šta Vaše pedagoško iskustvo govori o tome?

– Ne bih bila tako stroga prema mladima, nije ni meni prijala strogoća kada sam bila mlada. Naprotiv, inspirisale su me samo podrška i dobronamjernost. Uvijek sam se plašila pristupa koji podrazumijeva da uz mladost ide sve ono što je brzo i površno, a period, da tako kažem, lutanja, prođe vrlo brzo. Sjećam se da sam kao mlada, kao studentkinja dobijala mnogo uloga i mnogo sam igrala, da sam dio dobre predstave mi se podrazumijevalo, jer je to nešto što je prosto tako. No, onda se desio jedan period u kojem ne samo da nije bilo dobrih predstava i uloga, nego nije bilo posla. Onda počinjete shvatati da ovaj posao zahtijeva određenu vrstu mentalne i fizičke kondicije, te nepopustljivost u tome da se s okolnostima na koje ne možete utjecati nosite. Treba da očvrsnete, izgradite sebe i idete dalje, te da sami stvarate i kanališete energiju u nešto što će biti dobro za vas i što će vas oblikovati. Sve su to neka životna iskustva koja su pred mladim glumcima. Mnogo volim mlade ljude i mislim da je „površnost“ previše kruta i definicija koja ne može biti opšta. Mislim da svi mladi ljudi zaslužuju ono zrno pažnje i pojedinačnog bavljenja njima, jer svi su oni svijet za sebe.

 Često možemo čuti: „Gluma je hljeb sa sedam kora“. Jeste li Vi ikada svoj posao na takav način doživljavali?

– Nisam. Moj muž je moreplovac i u našoj kući je uvijek njegov posao bio „hljeb sa sedam kora“. Moj posao je uvijek bio onaj koji volim i uvijek im govorim: „Vi svi doživljavate kada ja idem da radim da je to neka zabava“. Ali sam shvatila da to misle zbog mog odnosa prema poslu i divno je dok tako traje. Meni je posao pokretač i mi u ovom dobu, htjeli ili ne, neprekidno moramo da učimo jer je to izazov 21. vijeka. Naprimjer, izađe novi telefon i mi moramo da ga savladamo. Tako i ja kroz posao, iz uloge u ulogu, učim neke nove stvari. To vam je isto kao što ljudi u nekim godinama kažu da rade ukrštenice da bi im funkcionisale ćelije u mozgu. Samu sebe tješim da je dobro dok imam potrebu da mi rade vijuge, jer me to čini živom.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra. 

Фотографија корисника Azra Magazin