Intervju

Irena Spasojević: Iz straha ne ulazimo u odnos kojeg smo željni

Naučeni smo da roditelji, kako bi bili “dobri“, trebaju odustati od svojih ideja, želja i potreba i „žrtvovati“ se za svoju djecu, da bi bila sretna. Onda djecu učimo da se žrtvuju za svoju djecu, da bi njihova djeca bila sretna, te tako razvijamo mit ideje o sreći potomka, servirajući mu svoje nezadovoljstvo i žrtvovanje, a suštinski hranimo destruktivnu iluziju da je put do sreće nesreća i odricanje od sebe

Nijednu riječ toliko komotno ne rasipamo kao ljubav. Ako je ona princip na kojem zasnivamo romantične veze i kao društvo s drugima sklapamo odnose, realnost nas navodi na pitanje zašto su statistike o razvodima, nestabilnim odnosima toliko visoke i porazne. Trpi li zbog njih porodica kao ćelija društva? Koga i kako volimo? Šta očekujemo od drugih i koliko smo spremni od sebe dati drugima; voljenoj osobi, prijatelju, radnom okruženju, svojoj zemlji, pitali smo Irenu Spasojević, diplomiranu psihologinju iz Banje Luke.

Evolucija je konstanta, kaže ona, napominjući da se porodica uvijek mijenjala, u skladu sa socijalnim, ekonomskim i mentalnim idejama, pa smo tako i mi očevici evolucijskih promjena, koji trebaju osvijestiti da ona postoji i nakon razvoda.

– Polako se odučavamo od tog transgeneracijskog mazohističkog odnosa prema sebi, ideje o neophodnosti trpljenja, te susrećemo s idejama o samoljublju. Ovo se reflektuje u braku. Mijenjaju se perspektive ličnih i kolektivnih uloga. Mogućnost egzistencijalnog opstanka omogućava usmjerenje na lične afinitete i zadovoljstva.

U razvod se ulazi zbog neprijajućeg odnosa koji je duže vremena takav, kada su iscrpljeni svi resursi i mehanizmi da se odnos popravi. Osobe biraju da ne opstaju u nezadovoljstvu. I zaista smatram da se za odnos treba potruditi, ali i osvijestiti kad se iz njega treba izaći. Jer, opstajanje u lošem odnosu nas vodi u bolest. I definitivno podržavam postavku prioriteta da smo bitniji sami sebi od održavanja sociološke definicije porodice, kao osnovne ćelije društva. U nama imaju ćelije koje trebamo čuvati za opstanak nas samih.

Mnogi teoretičari ljubavi reći će da je ljubav prema sebi osnova bilo koje ljubavi. Šta iz vlastite prakse možete reći, koliko su ljudi odlučni da slušaju šta im tijelo i um govore, odnosno koliko su spremni sami sebi biti prioritet?

– Nažalost, postajemo prioritet sabi tek kad smo baš ugroženi. Kad se suočimo s izmicanjem tla pod nogama, kad se pogledamo izbliza s bolešću, s gubitkom…

U našoj kulturi se mazohizam i žrtvovanje visoko vrednuju, a narcizam doživljava kao negativna osobina. Naučeni smo da roditelji, kako bi bili “dobri“, trebaju odustati od svojih ideja, želja i potreba i „žrtvovati“ se za svoju djecu, da bi bila sretna. Onda djecu učimo da se žrtvuju za svoju djecu, da bi njihova djeca bila sretna, te tako razvijamo mit ideje o sreći potomka, servirajući mu svoje nezadovoljstvo i žrtvovanje, a suštinski hranimo destruktivnu iluziju da je put do sreće nesreća i odricanje od sebe. Međutim, nasuprot mita o Narcisu, bezosjećajnom mladiću zaljubljenom u nerealnu sliku sebe, u svoj odraz, iza kog stoji maska nesigurnosti, u nama postoji i zdravi narcizam koji se bavi osjećajem naše vrijednosti, samopoštovanjem, zrelim idealima i vrijednostima, koji nam je neophodan da prihvatimo sebe s idejom da zaslužujemo istinsku ljubav, jer je nosimo u sebi, pa je takvu možemo i dati, a i primiti…

Ne biraju svi partnerske odnose, niti je svima biti u paru životni prioritet. Kod nekih ljudi je samoća toliko sazrela da je postala čak i ugodna. Je li naučiti biti sam obavezna nit koja nas spaja da znamo kvalitetno biti s drugima?

– Kada nam je lijepo u nama i s nama samima, ne vapimo da nam drugi nahrane sve naše emocionalne i sadržajne gladi. I tad biramo da uđemo u interakciju s drugima, ne iz vapaja, već iz želje da oplemenimo naš život i život druge osobe.

 

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.