Intervju

Aleksandra Radović: Pobjegli smo od jednostavnosti, koja je, ustvari, najljepša

Razgovarala: Ilma Subašić

Aleksandra Radović draga je gošća i umjetnica u našoj zemlji. Raskošan glas i brojni hitovi već odavno su pridobili srca kako bh. tako i regionalne publike. Nakon trogodišnje pauze Aleksandra se na scenu vratila onako kako i priliči istinskoj zvijezdi. Na Valentinovo je publici poklonila peti studijski album ‘’Predvorje života” sniman upravo u Sarajevu. U bh. glavnom gradu smo i razgovarali. U odnosu na četvrti album “Carstvo”, ovaj je, kaže nam, još emotivniji, možda malo i melanholičniji. Zadovoljna je i reakcijom publike.

 

Da li ‘’Predvorje života’’ krije neko posebno značenje?

– Naziv albuma oslikava mjesto gdje se trenutno svi nalazimo, čekajući neko ljepše i bolje vrijeme, ljude i situacije. ”Predvorje života” predstavlja sve nas koji tražimo životni smisao i pokušavamo biti bolji, iznova padajući na istim ispitima.

U kojim pjesmama s ovog albuma smatrate da ste izrazili maksimalnu emociju?

– „Živim bol” je veoma emotivna pjesma, također  i ”Poljubi me”, za koju sam radila muziku i tekst. Ona predstavlja emociju na potpuno drugačiji način.

 

Koliko je hrabrosti potrebno za izvedbu jedne snažno emotivne autobiografske pjesme?

– U principu nemam autobiografsku pjesmu, sklop svih tih pjesama u albumu i uopšte moje muzike je poput mozaika svega onoga što jesam i što me čini kao osobu, uključujući i moje najbliže. U umjetnosti je najlakše biti iskren.

 

Da li se Aleksandra s muzičke scene u velikoj mjeri razlikuje od Aleksandre u privatnom životu?

– Ipak bi to trebao neko drugi da kaže. No, mislim da sam privatno veoma jednostavna i prizemljena, a perfekcionist sam kako privatno, tako i poslovno. To je zaista muka. Trudim se da sve držim pod kontrolom i da ne budem prezahtjevna prema sebi i drugima. Također, privatno sam opuštenija, jer mi po prirodi ne prijaju kamere i intervjui, smatram da je to mnogo neprirodna stvar. S druge strane, na koncertima se osjećam sjajno, jer na poseban način izražavam sebe, a publika to zajedno sa mnom dijeli.

 

Na koji način nastaju pjesme za koje sami pišete tekstove?

– Nema pravila, jer inspiracija dolazi kada najmanje očekujemo. Nekad samo sviram klavir, pa krene tekst, nekad pišem, pa iz tog teksta pjevušim i stvaram melodiju. Sve je zaista stvar trenutka.

 

Ko je Vaša najveća inspiracija u ovom poslu?

– Mladi ljudi, jer su oni krhke generacije koje tek treba da budu odrasli i nose teret i breme ovog života, te se suoče sa životom kao jednom surovom kategorijom, a ne nekom kategorijom gdje treba da sve bude potaman. Želim biti rame za plakanje djevojkama u ovom svijetu nesretnih ljubavi i pokazati im da ih razumijem. Kao neko ko je svjedok starog vremena, gdje je čista i neiskvarena ljubav postojala, bitno je pokazati da ona i dalje postoji kao takva. Mlade djevojke i mladići su mi inspiracija da budem podrška, primjer i utjeha u vremenu u kojem živimo.

Šta je bavljenje ovim poslom u Vaš život novo donijelo, a šta pak oduzelo?

– Oduzelo mi je privatnost. Kad se sve drugo sabere, na vagi pretegne privatnost, koja mi je mnogo važna. Veoma mi prija kada otputujem negdje daleko gdje ljudi ne mogu baš u toj mjeri da me prepoznaju. A ovaj posao je mom životu donio mnogo ljubavi. Sada vidite kako ovo pitanje dovede do jednog krajnje jednostavnog i iskrenog odgovora. Sva ljubav koja možda u životu nedostaje, kompenzovana je kroz ljubav publike i tih ljudi koji mi svakodnevno šalju poruke. Kada čovjek pročita da je neko uz njega odrastao i postigao rezultate, dobijete jedan zaista poseban osjećaj zahvalnosti, jer ste u mogućnosti da nešto takvo proizvedete.

 

Koliko je danas raditi u kulturi, umjetnosti, na ovim prostorima teško i neizvjesno?

– Uvijek je teško kada čovjek želi da radi kvalitetno, u bilo kom poslu. Ako želite da napravite kvalitetno jelo, morate koristiti skupe sastojke. Isto tako u mom poslu, ako želite dobru muziku, potrebno vam je znanje i umijeće, ali i kompetentni muzički saradnici. To zaista jeste teži put, ali uvijek bih ga odabrala, jer daje trajne i dugoročne rezultate. Prečice uvijek vode u neke skrivene ambise.

 

Na čijim filmovima, muzici i literaturi ste odrasli?

– Kao mala, u osnovnoj školi sam bila zavisna od biblioteke i čak sam u jednoj fazi života imala zabranu od roditelja da čitam noću, pa sam čekala da svi zaspe, kako bih mogla da upalim lampicu i krišom nastavim čitati. Kad je o muzici riječ, odrasla sam uz razne pjevače i muzičke stilove strane muzike. Izdvojila bih Tanju Jovičević, Arethu Franklin,  Whitney Houston, Stinga, Shade i brojne druge. To su sve ozbiljni umjetnici uz koje sam usavršavala pjevanje i upijala način njihovog rada. Imali smo veći izbor i to je, ustvari, naša sreća.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA.