Ne vjerujem da će nakon izolacije vladati nekakva hipi varijanta, u smislu da će stotine hiljada ljudi izaći na ulicu i biti sretni, grliti se, ljubiti…, bit će to hrpa frustriranih ljudi. Volio bih da mogu kroz ovaj razgovor pružiti nadu, ali cijeli ovaj sistem je ustrojen na način da sve funkcionira prema filozofiji; u se, na se i poda se, a generacija ljudi koja je uzrok probemu, ne može biti i rješenje problemu
Bilo da je djelovao kroz bend ili kroz saradnje s drugim umjetnicima, Damir Urban je ostavljao pečat i osvajao nagrade. Album „Žena dijete“ iz 1998. godine, za koji je čak odbio primiti i Porina, najvažniju diskografsku nagradu u susjednoj Hrvatskoj, jer nije želio da ga se kvalificira kao najbolji album alternativne muzike, nego isključivo kao album koji pripada rock žanru, smatra se remek-djelom regionalne muzike, ali i jednim od deset najboljih albuma desetljeća. Damirova muzička oštrica nije otupjela ni u danima izolacije, naprotiv. Dok nas globalno zatvaraju i zbog pandemije u socijalnom smislu jedne od drugih distanciraju, Damir s momcima iz benda se otvara prema svojoj publici.
Naime, Urban i njegova Četvorka su putem svojih društvenih mreža odlučili pronaći i ponuditi novi način za stvaranje, omogućivši publici da zajedno s njima stvara i izvodi pjesmu „Pseća oluja“. Nakon što prikupe sve pristigle prijedloge njihovih izvedbi, u bilo kojoj formi, na bilo kojem instrumentu, samo glasom, tiho ili glasno, cijelu ili samo dio, samo audio ili i video, sklopit će u jedan mozaik te napraviti konačnu verziju pjesme, te će tako svi zajedno, ujedinjeni u svojim ostancima kod kuće, biti tvorci i izvođači „Pseće oluje“.
INSTAGRAM
https://www.instagram.com/p/B-v-ucYj0dR/
– Nismo imali nekakva očekivanja ni kad je riječ o odzivu publike niti načinu na koji će slati i pristupiti cijeloj priči. Imali smo veliku želju, barem ja, da na neki način zaposlim ljude, da im pokažem da kroz rad vrijeme brže i kvalitetnije prolazi, te da čovjek zaboravi na probleme i brige koji ga okružuju.
Mislili smo da će publika prijedlog prihvatiti kao neku polu zezanciju, da će snimati neke selfije, brzinske snimke… međutim, dogodilo se nešto sasvim drugo; pristupili su s jako puno poštovanja, te uložili mnogo truda. Nakon što je pristiglo nekih dvadeset ili trideset snimaka, uzeo sam blok i počeo polako zapisivati, šta bi se s kojeg snimka moglo uzeti, i shvatio sam, bez obzira što se muzikom bavim duže od 30 godina, koliko je muzika moćan medij. Gledajući sve te ljude kako sviraju i izvode pjesmu, zapravo smo se na neki način međusobno upoznali, iako se ustvarnom životu većina nas nikada nije srela.
Takva razmjena emocija i informacija znala nam se desiti na našim najboljim koncertima. Sad smo je uspjeli dobiti uz pomoć tehnologije. Zbog upita smo produžili rok za slanje za još jednu sedmicu, te ćemo uzeti u razmatranje sve snimke čak i one koji stignu kad budemo već radili na pjesmi – kaže Damir na početku intervjua za „Azru“.
Ovo je vrijeme kad strahujemo za vlastite živote. Hoće li nas izolacija otrijezniti, u smislu da ćemo mijenjati odnos prema sebi i drugima, životu općenito?
– Nisam siguran, mislim da ćemo, kada sve ovo prođe, naravno, izaći još više neurotični, s mnogo psiholoških problema, vjerujem da će biti i porodičnih problema… Ne vjerujem da će nakon izolacije vladati nekakva hipi varijanta, u smislu da će stotine hiljada ljudi izaći na ulicu i biti sretni, grliti se, ljubiti…, bit će to hrpa frustriranih ljudi. Volio bih da mogu kroz ovaj razgovor pružiti nadu, ali cijeli ovaj sistem ustrojen je na način da sve funkcionira prema filozofiji; u se, na se i poda se, a generacija ljudi koja je uzrok probemu, ne može biti i rješenje problemu. Nade ima, ali morat ćemo, ipak, pričekati još malo, neke nove ljude, ideje, poglede, a sada očekujem one koji će, nakon što sve ovo prođe, zgrabiti još više i još jače.
Šta Vas u ovom trenutku kao umjetnika i čovjeka najviše plaši?
– Trend gdje se sve više insistira na podjelama i na onome što nas čini drugačijima. Strah me da će se on i nastaviti. Imamo situaciju s izbjeglicama, koja nije završena, način na koji mi gledamo te ljude, kako ih tretiramo, a bit će ih sve više, ne njihovom krivnjom, već našom, mi smo uzrok njihovih problema, u većini slučajeva naravno, jer treba uzeti u obzir i faktor klimatskih promjena, koji će natjerati ljude da napuste svoje zemlje zato što život tamo više neće biti moguć. Na njihovom slučaju smo se pokazali kao izuzetno zatvorene zajednice, bez obzira na naša iskustva iz prošlosti, iz kojih smo, ipak, trebali nešto naučiti, gdje smo trebali biti prema tim ljudima suosjećajni i na neki način pokazati ostatku svijetu na koji način se treba ponašati prema onima koji su izgubili sve svoje, prihvatiti ih i pomoći im. Mi smo se, nažalost, veoma brzo priklonili nekakvim svjetskim trendovima gdje se na njih gleda kao na masu problema, a ne više uopće kao na ljude i pojedince. Problem s Coronom će to još i pogoršati, jer sada na sve razlike koje imamo, suočeni smo s bolešću zbog koje moramo, da bismo se zaštitili, praviti rastojanje jedni između drugih, bježati jedni od drugih na ulici… Malo po malo će naši običaji rukovanja, grljenja prilikom susreta nestajati, tako da vjerovatno više neće biti samo narodi okrenuti sebi, već evo sad će biti i pojedinci okrenuti sami sebi.
Pesimistični ste ili realni?
– S jedne strane sam pesimističan relativno ili realan, a s druge, vjerujem i u čovjeka i vjerujem da ovo ima svoj kraj, samo je pitanje gdje je on i kad će se dogoditi. Nadam se da će barem naša djeca doživjeti bolji svijet i bolje odnose među ljudima. Ne vjerujem da će rješenje doći za vrijeme našeg života.
Cijeli intervju čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA.
