Emilija Kokić: Ne mogu vam ispričati koliko sam sada sretna

Piše: Redakcija

Photo: Borna Filic/PIXSELL

Danas imam svoju školu pjevanja i obožavam svoje polaznike. Još imam haljinu u kojoj sam s pjesmom “Rock me” i grupom „Riva“, 1989. godine, osvojila prvo mjesto na Eurosongu za tadašnju zajedničku državu Jugoslaviju. Uopće nisam htjela biti pjevačica.

Razgovarala: Aldina Zaimović

 

Ovogodišnje, 65. izdanje Eurosonga trebalo je da bude održano 12. i 14. maja u Rotterdamu, u Nizozemskoj, nakon pobjede ove zemlje na takmičenju 2019. godine u Izraelu. To bi ujedno bilo i peti put da je ova zemlja domaćin tekmičenja. No, kako je svijet stao zbog pandemije Corona virusa, 18. marta Evropska radiodifuzna unija (EBU) najavila da se događaj neće održati. Ovo je prvi put u 64-godišnjoj historiji takmičenja da je otkazan, a organizirana je zamjenska emisija „Europe Shine a Light“, kako bi 16. maja umjesto velikog finala prikazali odabrane prijave. Sve ovo bio je povod da o evrovizijskim spektaklima razgovaramo s Emilijom Kokić, nekadašnjom jugoslavenskom pobjednicom Eurosonga, 1989. godine.Kao 20-godišnjakinja s bendom “Riva” iz Zadra odnijela je pobjedu s pjesmom “Rock me” i iza sebe ostavila Veliku Britaniju sa sedam bodova manje i Italiju, koju je te godine predstavljala legendarna Ana Oksa (Anna Oxa). Te godine takmičenje je održano u Švicarskoj, nakon što je na prethodnom pobijedila čuvena Celine Dion, a 1990. Kokić je Eurosong dovela u Zagreb. Intervjuu za „Azru“ Emilija Kokić dala je iz svoje vikendice u blizini Krapinskih Toplica, gdje trenutno odmara. Izolacija je učinila da nije upoznata s detaljima showa koji će se održava u subotu, 16. maja.

– Trenutno sam u vikendici, odmaram se i baš mi je divno. Mogu vam reći da meni izolacija uopće nije teško pala. Nemam nikakvih velikih problema s tim. Živimo blizu šume u Zagrebu, a imamo psa, tako da smo  i onako svakog dana u šumi, jer ga moramo šetati. Ovdje je zaista divno, mirišljavo, naročito kada je pokošena trava – govori Emilija.

Prošla je 31 godina otkako ste s pjesmom „Rock Me“ osvojili 137 bodova i prvo mjesto na Eurosongu. Kakav je osjećaj nakon svih ovih godina?

– Uopće ne znam. Sve ove godine, a ima ih, stalno mi se mijenja osjećaj u vezi s tom pjesmom i trenucima koje sam proživjela. Svaki put mi se dogodi neki novi moment. Znam da to zvuči gotovo nevjerovatno, ali da, ta pjesma i ta povezanost… Naravno, nije isto otpjevati pjesmu na nekom eventu ili koncertu kao pobijediti na Eurosongu, ali svaki put taj feedback koji dobijem od publike i od ljudi mi na neki način kreira novu sliku te pjesme i moj doživljaj. Zbog toga i kažem da je svaki put taj doživljaj drugačiji.

Kako je izgledao Vaš odlazak u Švicarsku na Eurosong?

– S obzirom na to da smo mi bili veoma mladi i neiskusni, nije bio problem samo u godinama, nego i u tome što smo bili bend s malo iskustva na velikim pozornicama, pogotovo tako velikim. Televizija je odlučila baš te godine da nam se maksimalno posveti te za svaki segment koji je važan bio za nastup stvori na tim vrhunskih profesionalaca, koji su brinuli o nama. Imali smo vrhunsku vizažisticu koja se brinula o make-upu, frizuri, imali smo stilisticu koja nam je svakog dana unaprijed pripremala adekvatnu odjeću i za probe i za nastupe. Sve nas je čekalo dogovoreno i spremno na vješalicama. Koreografiju smo radili s koreografkinjom, koja je osmislila pokret da mi ne bude preteško kretati se dok pjevam, da ne izgleda prezahtjevno.

Photo: Danijel Berkovic/PIXSELL

Čega se najviše sjećate s tog takmičenja?

– Imali smo dirigenta koji je inače doktor i brinuo se o našem psihološkom zdravlju. Sjećam se da je trenutak prije nastupa, dok smo sjedili u green roomu, prije nego što smo trebali izaći na scenu, on pričao šta je radio i kakav je bio kad je bio mali. Sad probajte zamisliti čovjeka od 60 godina koji priča kakav je bio dok je bio dijete, pa počne tepati, tada sam umirala od smijeha, a on mi je, zapravo, na taj način uzeo svu tremu i nelagodu i sve ono što je mene, naravno, moglo pritiskati. Tada sam imala 20 godina, bez iskustva, ali mi smo bili spremni. Cijeli tim ljudi koji se brinuo o nama napravio je da smo samo trebali izaći na scenu i dati ono zbog čega nam se i dogodila pobjeda. To je mladost, šarm, vedrina i ljepota u jednostavnosti te pjesme. Ona nije ni simfonija niti je vokalno zahtjevna, ali ima neki šarm i razigranost zbog koje mislim da je taj paket, i vizuelni i vokalni, uz naše karaktere i osobnost, koju su svi članovi benda odašiljali sa scene, zaokružio da se dogodi tako veliki uspjeh.

Dirigent Vam je prije nastupa pričao kakav je bio kao dječak, a kakvi ste Vi bili kao djevojčica?

– To ne želite znati (smijeh). Mama mi je rekla, da me nije rodila, da ne bi vjerovala da sam njena. Bila sam nemoguće dijete, hiperaktivna, užasno brza, penjala se po stablima… Bože… Bila sam užas u smislu da sam bila živahno dijete. Od najranijeg djetinjstva mi je mama pričala da sam imala potrebu istraživati svijet i vjerujte taj dio sam zadržala sve do danas. Sve me zanima. Nešto što čovjek nikada ne bi mogao povezati sa mnom, s obzirom na to da me javnost povezuje samo uz pjevanje i zna estradni dio mene, ali ima me još, nisam ja samo to. I dalje istražujem i uživam u svim stvarima koje život nudi.

Nastupali ste u bijeloj haljini s crvenim plaštom do dna leđa, crvenim štiklama, helankama i crvenim rukavicama. Da ponovo nastupate, biste li ponovili stajling?

– Znate šta, mi smo prije 30 godina u takvom stajlingu bili ultramoderni. Danas, ne znam kako bi izgledalo da se tako obučem i prošetam po šoping centru (smijeh).

 

Cijeli intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti