Foto: Edvin Kalić
Gordana Dimitrijević, Bosanka s adresom u Parizu, pred sam kraj agresije na BiH, kao studentica ekonomije 1995. godine zaputila se iz ratnog Sarajeva u grad ljubavi i svjetlosti. I ostvarila djevojački san. Osnovala je vlastiti modni brand, cipele i torbe GD (Gordana Dimitrijević), koje se, osim u glavnom gradu Francuske, mogu naći i Seulu, Tokiju…
Nažalost, kao i svi drugi, njen biznis u zastoju je bio proteklih mjeseci zbog pandemije izazvane Corona virusom. Uprkos tome ovih dana uspjela je lansirati novu kolekciju obuće „Ljeto 2020“, čije fotografije je rado ustupila stranicama magazina „Azra“.
– Od 16. marta do 11. maja sve radnje koje nisu neophodne bile su zatvorene u cijeloj Francuskoj. Fabrike s kojima radim u Španiji, Italiji i Portugalu također su bile zatvorene, tako da sam počela zvanično raditi tek 11. maja – pojašnjava u intervjuu za naš list Dimitrijević.
Dodaje kako posao i dalje ide prilično komplicirano i usporeno.
– Većina prodaje je online. Naprimjer, u maju je 70 posto prodaje išlo online putem. Šoping u radnjama je komplikovan, jer su vrlo stroge sanitarne mjere. U mojoj radnji ne može biti više od dviju osoba istovremeno, što mnogo komplikuje prodaju ali su te mjere zaista neophodne, jer je u Francuskoj, a pogotovo u Parizu, bio veliki broj zaraženih osoba i virus i dalje cirkuliše – opisuje situaciju u Francuskoj naša sagovornica koju smo pozvali da nam ispriča svoju priču uspješne žene Bosanke.
Kada Vas mediji predstavljaju, uvijek se na početku naglašava da stojite iza superuspješnog modnog brenda cipela GD (Gordana Dimitrijević), koje se mogu kupiti širom svijeta, a nose ih i slavne ličnosti. U jednom intervjuu rekli ste kako biste voljeli vidjeti svoje cipele na Taylor Tomasi Hill i Michelle Obama. Je li Vam se ta želja ispunila?
– Nažalost, još ne, ali ne gubim nadu (smijeh).
Dolazite li u posjete u svoj rodni grad?
– Uglavnom dolazim jednom godišnje za ljetni raspust. Najviše vremena provodim s porodicom i prijateljima koji žive u Sarajevu. Tu mi i dalje žive mama i sestra. Ne izlazim mnogo kada sam tamo, ali obavezno idem na ćevape.
Biti modna dizajnerica je san većine djevojčica. Je li bio i Vaš?
– Ne baš, jer nisam ni znala šta je dizajner, ali sam oduvijek šila svoju garderobu. Kad sam bila mala, uvijek sam bila u krpicama i cipelicama. Počela sam šiti i uništavati mamine materijale već sa pet-šest godina. U to vrijeme nije bilo mnogo modnih radnji u bivšoj Jugoslaviji i sve žene su šile garderobu, tako je i moja mama imala mašinu i mnogo materijala. Gledajući nju, i ja sam počela da sebi krojim i šijem.
Kako su izgledali Vaši počeci u Parizu i je li put do slave bio prekriven trnjem?
– Ne bih rekla tako. Mislim da se mora uložiti mnogo truda u bilo koju karijeru, ali nisam nikad to doživljavala kao neki put pokriven trnjem. Završila sam u Parizu 1998. studije u „Studio Bercot“, te dobila diplomu dizajnera, a 2011. sam završila Master (MBA) u francuskom Institutu za modu i diplomirala Global Fashion management. Dugo sam radila kao dizajner za razne francuske modne kuće i nakon 14-15 godina odlučila da lasiram svoju kolekciju i otvorim radnju.
Kako uopće teče proces proizvodnje Vaših torbi i cipela?
– Sve modele ja crtam i biram sve detalje, materijale, itd. Dvije različite fabrike proizvode cipele (u Španiji) i tašne (od prošle zime u Portugalu). Kad izaberem materijale i assesoare, onda to sve pošaljem u fabrike koje prave prototip. Zatim provedem mnogo vremena u fabrikama na probama, korekcijama. I kad je proptotip onakav kakav sam ga zamislila, fabrika krene s proizvodnjom. Od momenta kad pošaljem crtež do momenta kad su cipele u prodaji prođe po osam mjeseci, nekad i više. Moji modeli se prodaju ekskluzivno u mojoj radnji u Parizu i na e-shopu.
Dakle, nema ih u Sarajevu?
– Ne, jer sam prije dvije godine odlučila da će sva prodaja ići samo preko kanala koje ja stopostotno kontrolišem.
Sudeći prema fotografijama Vaših kreacija cipela i torbi, a znajući i da se Vaša kolekcija našla na stranicama svjetskih modnih časopisa, poput „Grazie“, „Cosompolitana“, „Ellea“, „Marie Clairea“, „Madam“, „Figaroa“… moglo bi se reći da živite bajku. Je li to tako?
– Sve što radim usmjereno je ka tome da kad neko dođe na moju stranicu ili u radnju, provede super momente. Bajka jeste, jer je ogromna sreća kad neko može da radi ono što voli i što ga čini sretnim. Vođenje firme je manje bajka, jer sam kao i svi drugi CEO u papirima, excel fajlovima, fakturama, itd. To je, naprimjer, napornija i neglamurozna strana mog posla koja mi oduzima više od 80 posto vremena, ali je neophodna.
Cijelu priču čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA.
