Intervju

Ekskluzivna životna ispovijest Lepe Brene: Ostala sam uvijek ista

Šampion je uvijek samo jedan. Imam sreću da se karakterno ne mijenjam. Nisam golub preletač i osoba koja mijenja stavove i mišljenja, tako da sam ostala ista Brena i ona ista Fahreta s kojom se pričalo na početku karijere. Možda sam sada, s mnogo više godina iskustva, samo stabilnija i smirenija.Moj i Bobin prvi susret bio je presladak. On je velikim dijelom zaslužan za sav moj uspjeh. Razočarana sam i tužna da jeStefanova otmica jedina otmica u državi koja nije rasvijetljena i nisu kažnjeni počinioci. Corona je bila veliki šok, ali donijela i velike benefite

 

Teško da se nečija karijera može poistovjetiti s onom kakvu je LepaBrena gradila skoro četiri decenije. Svojim, ali i znanjemnekadašnjeg menadžera Rake Đokića bitno je mijenjala okvire showbusiness scene u našoj regiji. No, što je nabitnije, uprkos godinama, usponima, a i ponekim padovima, uvijek je ostajala svoja i držala do principa.Za osobu poput Lepe Brene, s toliko uspješnom, bogatom i trajnom karijerom, jer je već godinama na sceni, ne treba povod da bi se razgovaralo. Ona je sama po sebi veliki povod. Ostalo je mnogo neispričanih priča i detalja iz njene bogate, uspješne i dugotrajne karijere. Iako se trenutno sa suprugom Slobodanom Živojinovićem nalazi na odmoru u Monaku, izdvojila je vrijeme i ekskluzivno odgovorila na pitanja za magazin „Azra“.

Na samom početku osvrnuli smo se na nastup koji je imala 1. maja ispred Skupštine Beograda u okviru serije koncerata “Beograd pobjeđuje”. Znajući da se za njene koncerte uvijek traži karta više, te da su njeni nastupi često doživljavali reprize i po dvije, tri noći zaredom, zanimalo nas je kako je bilo nastupati ovoga puta bez publike, zbog općepoznate situacije s pandemijom uzrokovanom bolešću COVID-19.

– Emotivno stanje svih nas za vrijeme karantina, policijskog časa, koji je bio uzrokovan Corona virusom,veomaje specifična situacija, u kojoj se ljudi snalaze svako na svoj način. Međutim, svi smo morali nekako da izdržimo zato što je to priča koja nije lokalnog, balkanskog karaktera, nego je zahvatila cijeli svijet. Kada imate takav osjećaj gdje je ugroženo čovječanstvo na zdravstveni i ekonomski način, ono što nas spašava u tim trenucima je dobra samokontrola i sopstvena inteligencija. Na koncertu u Skupštini grada Beograda smo izabrali poseban repertoar zato što je bio praznik, 1. maj, i navirale su nam emocije, kako je to bilo dok smo bili djeca i kada su nas roditelji vodili na druženja i roštilje s prijateljima, gdje su se uvijek pekli ćevapi ili se okretalo janje, uz pivo i domaću rakiju – kaže namBrena, prisjećajući se šampanjca koji je ispijala njena majka.

– Moja majka nije podnosila ništa drugo osim tadašnjeg šampanjca, tako da sam uvijek mislila da je taj šampanjac nešto posebno. Voljela sam da uzmem gutljaj dok sam bila mala, ali mi nikada nije prijao dok nisamu zrelim godinama pronašla okus šampanjca koji mi prija. To sigurno nisu ovi izvikani šampanjci, to su vrste koje prijaju mom specifičnom nepcu.

Samo nekoliko dana prije tog prvomajskog koncerta, Vi ste ga na svom Instagram profilu najavili riječima: „Ako nešto može da dotakne i probudi, da olakša i nasmješi, da opusti i razveseli… to je muzika“. Osim što razveseli, koliko Vas muzika raznježi, pa i rastuži?

– Kad već nisam mogla da zagrlim sve one s kojima radim, s kojima sarađujem i svoju publiku,pronašla sam rješenje da pjevam sama u toj izolaciji. Svaka pjesma koju sam pjevala, svaka riječ ili bar neki dijelovi tih pjesama zaista su imali posebnu emotivnu konotaciju koja me je jako pogađala, da sam često zaplakala dok sam snimala sve te pjesme. Pjevanje je jedan specifičan vid psihološke terapije, ali je i davanje ljubavi i emocija. Kada nisam bila u mogućnosti da ih zagrlim fizički, mogu bar pjesmom da im pružim podršku, ljubav i utjehu. U pjesmama sam plakala, jer mi nedostaje moja publika,te zbog toga što se to desilo cijelom svijetu, plakala sam jer sam bila tužna. Osoba sam koja ne skriva emocije i, kada mi je lijepo, onda sam vesela i družim se, a kada sam tužna, onda mogu da zaplačem i uopšte se toga ne stidim.

Koliko ste Vi samodisciplinirani?

– Navikla sam da živimdisciplinovano, jer sam dijete iz stare Jugoslavije i za nas je samokontrola i samodisciplina nešto što je logično i što je normalno, a inače su te dvije osobine sastavne osobine mog bića i mog horoskopskog znaka. Iako sam Vaga nije tačno da su Vage neodlučne. Vage jako dobro  znaju šta, hoće a  isto tako dobro znaju i šta  neće. Činjenica je da je moja mama Ifeta bila veoma sličnog, ali i oštrijeg karaktera da bi nas troje djece držala pod kontrolom i da bi od nas napravila dobre, časne, poštene i vrijedne ljude.

Kako ste s porodicom provodili izolacijske dane?

– Zaista je ova Corona bila veliki šok, zato što smo mi pravi svjetski putnici i nikada se ne savijamo kući više od tri dana. Međutim, iako je ovo bilo psihološki jako naporno za cijeli svijet pa i za nas, shvatila sam i izvukla neke benefite. Prvo sam mogla poslije toliko vremena, gdje su mi djeca porasla i mi imamo više godina, da ih gledam iz jednog porodičnog, majčinskog, roditeljskog, profesionalnogugla, kako su to dobri, divni, edukovani i vaspitani momci. Svako od njih živio je jedan dio života s nama, a kada smo imali zajedničke ručkove i večere i kada smo se družili, prosto mi se dešavalo da osjetim potrebu da ih zagrlim i poljubim, jer sam cijelog života toliko bila odsutna i mislim da ih nisam dovoljno izgrlila i izljubila, dala im podrške i rekla ono što zaista mislim i osjećam, da su divni i sjajni i da sam mnogo ponosna u kakve momke su izrasli. Poslije toliko vremena doživjela sam da se mogu posvetiti svojoj kući, porodici, a naročito sebi, da napravim distancu od svega i sagledam sve šta se desilo unazad i tokom svih ovih godina, a da mi uopšte ne manjka energije i volje za životom, te nekim novim poslovnim poduhvatima, što je moja velika sreća.

Radila sam što su radile i sve žene. Bavila se svojom kućom i ne postoji ladica, dio kuće, sprat, dvorište, koji nisam vidjela, sredila,izbacila sve ono što mi više ne treba i što neću koristiti. U savremenom svijetu bi rekli da je to nekakav feng shui, međutim, kod moje Ifete feng shui je bio pred svaku zimu, a isto tako i u proljeće, kada se iznosilo sve iz ormara, kada se krečio stan i kada se luftiralo sve vani. Tako da smo mi živjeli u nekom feng shui otkako sam se rodila daleke 1960. godine. Sada sam prvi put spavala sve vrijeme u svom krevetu, imala miran san, prvi put sam jela ono što mi se jede i imala nekakav normalan život, gdje se zna kad se liježe, kad ustaje. U međuvremenu, nabavila sam knjige koje sam željela da pročitam, kuhali smo zajedno za neke naše prijatelje, koji nisu mogli da izlaze i bila sam ponosna što se nekima dopala moja dijetalna ishrana, koja je uglavnom bez previše masnoće i bez previše mesa i šećera. Igrali smo stoni tenis, čitali knjige, nabavili strunjače, trenirali smo, trčali na traci, imamo sprave za nordijsko skijanje, vozili bicikl, tako da sam se lijepo ugojila i smršala, ali i trenirala. Nakon toliko godina osjetila sam benefite kućnog normalnog života. Kartali smo skoro svako veče i igrali remi pa sam čak dobila i takozvanu diplomu da mogu biti kartarošica. Corona mi je donijela stabilnost i rezime, da sam odlučila da mnoge stvari promijenim u svom životu, da sagledam mnoge ljude oko sebe i da ponovo postavim šta bi trebalo da radim, jer ako ne radim, ja neću biti sretna i zadovoljna.

Karijeru ste počeli 1981., tako da je iza Vas sada već 39 godina superuspješne karijere. Čime se najviše ponosite kada je riječ o Vašoj karijeri?

– Velika je priča početi iz ničega, s jednim talentom, ali gdje vas ljudi osporavaju zato što ste žensko. Proći kroz sve te diskriminacije, koje prvo potječu od spolne, pa dokazati se u svemu tome da ste dobri i kvalitetni, ali zahvaljujući publici i onima koji nisu bili previše pristrasni u čitavom mom procesu rada, jer danas više ne postoje ljudi koji se bave ozbiljnim umjetnicima, i koji se bave novinarstvom kojim se bavilo nekada, danas je to postalo na neki način površno, ali sreća da postoje pjesme koje traju i da je to nešto što će ostati, ne samo iza mene nego iza svih nas koji se bavimo ovim poslom. Samo će vrijeme pokazati ko je uradio nešto kvalitetno. Doduše, iza mene će ostati još jedna, filmska priča, jer sam snimila pet filmova, napravila lutkicu Lepa Brena i možda bi bilo i najzanimljivije ili da se napiše neka knjiga, ili da se prema toj knjizi napravi nekakav film, koji će ostati za vijeke vijekova, ali o tom potom. Sigurno da sam ponosna na sve što sam uradila, jer napraviti karijeru, a sačuvati porodicu i biti majka svojoj djeci, u jednom kvalitativnom smislu, zaista je nešto čime se veoma ponosim. Ali, moram da priznam i da je bilo vrlo teško, pogotovo u zemlji koja je doživjela jedan politički i ekonomski sunovrat, baš na vrhuncu moje karijere.

Vi ste prva žena iz bivše Jugoslavije koja je snimala spotove na egzotičnim mjestima poput Turske, srednje Afrike, Španije, Floride… Koliko je bitno uložiti sebe, svoje vrijeme i novac u projekt za koji se vjeruje da će se na kraju isplatiti i pretvoriti u veliki uspjeh?

– Prije svega, bitno je imati dobre pjesme, jer one su nešto što ostaje. Drugo, veoma je važno da imate nekog ko razmišlja o vama kao što je razmišljao Raka Đokić u to vrijeme, od 1982. do 1993. godine, kada je preminuo. Međutim, ja sam već naučila školu i zanat poslije toga. Najpametniji uvijek opstaju. Morate uvijek raditi na sebi. Bilo mi je teško prebaciti se iz tog filma da samsopstveni producent irežiser svog privatnog biznisa. No, situacija je bila takva da prosto nisam imala izbora. I danas, nakon toliko godina mogu na prste da nabrojim veoma ozbiljne i kreativne ljude u ovom poslu, neke ozbiljne menadžere kojih je zaista malo u čitavom području koje se nekada zvalo Jugoslavija. Ono što je važno znati u toj priči jeste da se mora uložiti zaista mnogo, jer kada pravite pravu stvar, onda ne možete da štedite na kreativnosti, orginalnosti, ali i na onome čega danas manjka, a to su dobre ideje. I u smislu dobrih i kreativnih tekstopisaca, i u smislu aranžera, ali i onih koji prave dobre melodije, a o kreacijama za spotove i filmove da ne govorim.

A koliko je bitno vjerovati sebi?

– Uvijek sam sebi najviše vjerovala, jer imam intuiciju i osjećaj šta je dobro a šta ne. Kod kuće se nauči šta je etički ispravno, a šta ne, šta je moralno, a šta nije, a osjećaj za filigranstvo i prefinjenost u umjetnosti,s time morate da se rodite. To je nešto što ne možete da kupite i što vam niko ne može prodati.

U posljednjih nekoliko mjeseci po medijima se moglo pročitati kako ste Vi i Vaša majka na početku karijere zajedno šile kostime. Kako je za Vas izgledao taj period života?

– Pošto je moja mama Ifeta bila profesionalna krojačica,za nju nije bio problem da sašije bilo šta za mene. U to vrijeme, kada sam skinula nekih 17 kilograma, zajedno smo sjedile, crtale i smišljale kostime. Pjevala sam, akad god sam imala slobodan dan dolazila sam u Brčko i nas dvije smo vrijedno šile za to vrijeme. Tada sam obećala sebi kako će moja majka šiti samo onda kada to bude htjela i željela, a neće morati profesionalno da se bavi time. Uskoro se moja želja ispunila, pa je ona poslije toga samo šila i pravila nešto za svoje prijateljice ili za sebe. Meni je sve to izgledalo predivno i preslatko zato što u to vrijeme nije bilo nikakvih modnih kreatora i ne znam uopšte ko je postojao kao modni kreator, a scenska garderoba prosto nije ni postojala. Postojala je ona koju je nosila Tina Turner, ali već tada sam vidjela da je specifična i originalna u svojoj garderobi i da je ona pravljena samo za nju. Znala sam da moram biti originalna. Kada sam smršala, pisalo se da su to bile velike operacije i kako sam vadila rebro…, međutim, kada imate 22 godine, ne morate da vadite ništa. S mojom visinom i idealnom kilažom sam izgledala ne samo dobro, nego savršeno.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.

Razgovarala: Aldina Zaimović / Foto: Andreja Damnjanović

Pratite nas na društvenim mrežama