Otkako su je nedavno u naselju Dolac Malta u Sarajevu pretukla trojica migranata, mlada balerina i nastavnica Iman Fagin sve više gubi nadu da će nasilnici ikada biti otkriveni, procesuirani i kažnjeni. Sve se dogodilo usred dana, kada je osjetila trganje ruksaka s leđa i u prvi mah pomislila da je zapeo za granu, ali kada se okrenula, vidjela je trojicu muškaraca, koji su je počeli tući zbog mobilnog telefona, torbe i nešto novca u novčaniku. Iako je već prošlo mjesec od napada, Iman još ide ljekarima. Upravo po njenom povratku s jedne od ljekarskih kontrola, sastali smo se u Vilsonovom šetalištu, kada nam je otkrila kako ju je još strah da se kreće sama.
Posebno se pribojava da se nakon preživljene traume i povreda više možda neće ni moći nastaviti baviti baletom, a u razgovoru za „Azru“ otkriva želju da jednog dana otvoriti svoj baletni studio. Napad na ovu mladu umjetnicu bio je povod da je predstavimo našim čitateljima. Vrlo brzo smo s priče o preživljenoj traumi prešli na opuštenije teme, jer Iman se nerado sjeća nemilog događaja.
– Išla sam iz pravca tržnog centra „Robot“ prema Grbavici, kada su mi s leđa prišla tri migranta. Fizički su me napali, oteli novčanik i nanijeli mi povrede. Napad se desio u 13:30 sati i sreća je da je taksist koji je prolazio ugledao šta se dešava, zaustavio vozilo i pritrčao mi u pomoć – ispričala nam je Iman, koja je, inače, rođena i odrasla na sarajevskom Bistriku i tim joj se teže pomiriti s činjenicom da se u vlastitom gradu više ne može osjećati sigurnom. Nažalost, kako nam je ispričala, s obzirom na to da je već prošlo mjesec, više se i ne nada pronalasku niti napadača, niti ličnih dokumenata. Traumu je preživjela i cijela njena porodica, koja je bila uplašena kao i ona.
Iskoristili smo priliku da Iman pitamo otkud rođenoj Sarajki, ipak, za Sarajevo netipično prezime – Fagin.
– Prezime Fagin potječe iz Turske. Zapravo, to je prezime Faginoglu, ali kada su se moji preci doselili u Sarajevo, taj nastavak – oglu se odbio, pa smo (p)ostali samo Fagin – pojasnila je, a osim o porodici i svom zanimanju, Iman za „Azru“ govori i o ljubavi, momku Tariku.
Po zanimanju ste balerina, no u telefonskom razgovoru ste spomenuli da se time ne bavite trenutno. Koje je sada Vaše zanimanje?
– Balet će uvijek biti definicija mene, ono što sam ja i neki moj potpis. Moje zanimanje trenutno je usko vezano za djecu, odnosno radim kao nastavnica. Djeca su nenadano i iznenadno postala moja velika ljubav, a za to se trebam zahvaliti Dajani Žilić, balerini iz Narodnog pozorišta Sarajevo, koja me je uvela u svijet pedagogije i otkrila mi sve njene čari.
Igrali ste u mjuziklu „Cabaret“, ali i u popularnoj seriji „Konak kod Hilmije“. Koja od njih Vam je ostala u posebnom sjećanju?
– Da, to su poznatije uloge koje sam ostvarila. Za mene je svaka moja uloga posebna i svaku sam plesala kao da je glavna. Uloga koja je meni ostala u posebnom sjećanju je uloga s manifestacije Noć muzeja 2016. godine, kada sam s Udruženjem umjetnika Bellarte i Barimatangom radila kolaboraciju u bašti Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti.
Koliko jedna balerina utroši truda, rada i odricanja da bi postigla velike rezultate?
– Balerina od malih nogu počinje da se upoznaje s raznim odricanjima. U početku je to slobodno vrijeme, koje većina djece provodi igrajući se, a ja sam to vrijeme provodila u muzičkoj školi i baletnoj sali. Od početka svog školovanja naučena da imam malo slobodnog vremena, ali dobrom organizacijom svih obaveza uspijem ga maksimalno iskoristiti.
Balet je lijepa umjetnost, a balerine uvijek graciozne. Koliko dnevno se provodi vremena vježbajući za neku predstavu?
– Balerina vježba čitav svoj život. I kada priprema predstavu i kada ne. Recimo, često znam da održim predstavu samo za sebe, plešem po kući, po dvorištu i mogu Vam reći da i to zahtijeva mnogo truda. A sada zamislite tek kada pripremate profesionalnu predstavu.
Radili ste kao nastavnica baleta u školi. Je li bilo teško prenijeti znanje na mlađe djevojčice?
– Da, radila sam u školi baleta i pri Udruženju umjetnika „Bellarte“ kao nastavnica baleta. U početku je bilo zaista teško, ali imala sam sreću da učim od divnih ljudi, koji su se trudili da svoje znanje prenesu na mene što kvalitetnije, da bih ja dalje mogla prenositi na prekrasne male balerine i baletane.
Obično se kaže kako je balet za djevojčice, a fudbal za dječake. Jeste li imali nekog polaznika baleta da je dječak? Koliko obično su ili nisu dječaci zainteresirani za balet?
– Imala sam samo dva dječaka koja su pohađala balet. Nažalost, živimo u takvoj sredini gdje još vladaju stereotipi da je balet samo za djevojčice, ali mislim da je prošlo vrijeme kada su se poslovi dijelili na muške i ženske. Smatram da svako treba da se bavi onim što mu srce privlači i da takvi ljudi uvijek pronađu put do uspjeha.
Bavi li se u Vašoj porodici još neko ovakvim vidom umjetnosti?
– Niko u porodici se ne bavi baletom, niti nekom drugom umjetnošću. Ali, mama mi je pričala da sam kao mala uvijek govorila da ću biti balerina jednog dana. Vjerovatno je to moj poziv koji sam srcem odabrala, kao što sam već spomenula.
U kakvoj ste porodici odrasli, kako s njima provodite vrijeme?
– Odrasla sam u velikoj porodici i otkako znam za sebe, porodica je na prvom mjestu. Uvijek se trudimo da nađemo vrijeme jedni za druge, da ga kvalitetno provodimo i uživamo jedni s drugima. Osim prave, moju porodicu čine i kućni ljubimci i ne bih mogla zamisliti život bez njih. Uz to, moj momak također dolazi iz velike porodice, tako da vrijeme uvijek rasporedimo kako bismo bili svi na okupu.
Kada ste nabavili svog prvog kućnog ljubimca i koji je to?
– Otkako sam se rodila, tu je bio crni mačak Cipi. Poslije smo imali i vučijaka, hrčka, papagaja. Pravo malo životinjsko carstvo.
Kako se zovu vaši kućni ljubimci?
– Sada imamo maltezera Tobija i tri mace – Manzi, Cici i Kiki.
Znamo da izlazak na scenu zahtijeva jaku šminku. Koji je Vaš zlatni beauty savjet?
– Ne mogu zaspati a da ne skinem šminku i ne očistim lice. Mislim da kožu lica trebamo njegovati svakodnevno i to je moj zlatni beauty savjet. Pročitala sam negdje: preparativa prije dekorative, to je definitivno ono što mene opisuje.
Cijelu priču čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA.
