Ni mama, ni nana, ni tetka, niti iko od žena iz moje porodice se nije baš šminkao (osim kad sam ih ja maltretirao), tako da jedino moguće objašnjenje je da sam predodređen da budem make-up artist. Sanjam da odem u New York i radim u fashion industriji
Razgovarala: Merima Bašić
Adi Hasić, profesionalni šminker iz Sarajeva, odmalena je sanjao da bude to što jeste. Za sebe kaže da je sanjar, vizionar i esteta. O svakom segmentu života, kako kaže u razgovoru za „Azru“, sanja pa tako i o budućim uspjesima i tome gdje bi volio biti i šta raditi. Adi obožava svoj posao s istom strašću kao i prije 10 i 20 godina, kada je to radio amaterski. Osim šminkanja, prirodno za make-up artiste, i Adi mnogo voli parfeme, modu, fotografiju, ali i svoj mir i prirodu.
O čemu trenutno sanjate?
– Ono o čemu sada sanjam jeste ono o čemu sanjam od početka karijere, a to je da odem vani, najradije u New York i radim u fashion industriji te sa zvijezdama za crveni tepih. Skromno, zar ne? Ali, to je ono što me najviše privlači i što je najsrodnije mojoj estetici, ta fashion šminka koja je drugačija i nesvakidašnja, kao i beauty make-up svakako.
Spomenuli ste i ljubav prema parfemima. Koji su Vam omiljeni?
-Ita ljubav je počela davno, skoro kad i ljubav prema make-upu. Kada sam se zaposlio, počelo je sakupljanje kolekcije. Prvo sam počeo da sakupljam dizajnerske parfeme, ali poslije nekog vremena sam otkrio niche parfeme i vidio šta je, zapravo, prava parfemska umjetnost. Ako bih zaista morao da odaberem jedan parfem koji najviše volim i koji mi je potpis, to bi bio „Histoires de Parfums Marquis de Sade 1740“. Također, volim i „Amouage Interlude“, „MFK Oud Satin Mood“, „Frederic Malle Musc Ravageur“ itd.
Kako i kada ste se zainteresirali za estetiku ljudskog lica?
– Još kao dijete odšest-sedam godina bio sam svjestan šta želim da budem i već tada sam počeo da “maltretiram” sve žene oko sebe: da ih šminkam, pravim frizure i slično. To se nastavilo tokom mog odrastanja te kroz osnovnu školu, gdje sam svaku marku koju bi mineko dao sakupljao i čuvao da sebi kupim neki komad šminke. Potom sam u srednjoj školi počeo da radim za „Avon“ i „Oriflame“ i tu da kupujem “ozbiljniju” šminku. Sjećam se, kad sam u srednjoj školi (govorimo o periodu između 2003. i 2007.) kupio prvu „Max Factor“ maskaru, niko nije bio sretniji od mene.
A kako, ni sam ne znam. Valjda je to urođeno. Ni mama, ni nana, ni tetka, niti iko od žena iz moje porodice se nije baš šminkao(osim kad sam ih ja maltretirao), tako da je jedino moguće objašnjenje da sam predodređen da budem make-up artist.
Kako Vi vidite ljudsko lice? Postoji li neka “formula” prema kojoj se vodite?
-Ljudsko lice vidim kao bijelo platno po kojem treba da slikam, nanosim boje, oblike, da sjenčim, potamnjujem i posvjetljujem. Svako lice je novi izazov i od svakog treba da napravim najbolju moguću verziju, a da ne izobličim i ne promijenim crte lica (osim laganih korekcija) i da ne napravim od klijentice nekoga drugog. Kao što rekoh, poslije make-upa, lice treba da bude prepoznatljivo i prirodno. Nema nikakve formule, osim što svako lice šminkam prema osjećaju, onako kako najbolje pristaje, da sakrijem nedostatke i istaknem ljepotu. Veliki i čest problem predstavlja to što žene nisu svjesne sebe i što su navikle na određeni način šminkanja za koji misle da im pristaje, pa ako ja uradim nešto drugačije(bolje), to zna rezultirati nezadovoljstvom. To ne traje dugo i vrlo brzo uvide kako je mnogo bolje ovo što sam ja napravio i od tada pokušavaju da urade slično dok same rade svoj make-up.
Vaša karijera je od starta krenula uzlaznom putanjom, jer ste bili zaposleni u TV kućama.
– Imao sam sreću da moj prvi profesionalni angažman bude na jednoj od TV kuća koja je tada bila najviše popularna u BiH, OBN. Tada sam još studirao na orijentalistici Filozofskog fakulteta u Sarajevu i na nagovor mojih kolega s odsjeka otišao sam na audiciju za šminkera. Imao sam zadatak da našminkam modela po svom izboru. Ne sjećam se kada sam imao veću tremu u životu i iskreno nisam se nadao niti jedan posto da ću dobiti posao, s obzirom da je tu bilo mnogo iskusnijih šminkera, a ja sam do tada radio samo amaterski. Po završetku šminkanja prišla mi je producentica i pružila ruku, rekavši: „Čestitam, dobio si posao i možeš da ostaneš odmah ako želiš“. Ne trebam vam ni reći kakav je to osjećaj bio i koliko sam bio sretan. U toj TV kući sam ostao četiri godine, a dok sam radio tu, počeli su i ostali angažmani poput Fashion Weeka Sarajevo, muzičkih spotova, snimanja, editorijala za časopise itd.
Danas postoje trendovi u svemu. Koji su trenutno top trendovi kod make-up artista i koje Vi trendove pratite?
-Postoje trendovi koji su uvijek aktuelni i postoje ovi sezonski. U ove uvijek aktuelne bih svrstao lijepu i njegovanu kožu, prirodnost, crveni ruž, crni eyeliner i savršene obrve. Ovi sezonski(prolazni) trendovi su uglavnom lajneri u bojama, određena boja sjenila koja je aktuelna te sezone ili ruž u nekoj jarkoj boji. Ne pratim trendove toliko. Volim holivudsku suptilnost i način šminkanja koji je aktuelan recimo na crvenom tepihu, a koji je mnogo različit od balkanskog izvještačenog. Tako da bih rekao da ja nisam rob trendova i da se “osipam” na svaku vrstu neprirodnog.
Sama titula „make-up artist“ govori da je to što radite, ipak, više od običnog šminkanja. Kakva je to umjetnost?
– Nema tu neke mudrosti i filozofije. Jednostavno je tako, prirodno. Ja sam prvenstveno samouki make-up artist i većinu toga sam naučio sam, odnosno nekako sam urođeno to znao. Svakako je dolaskom moderne tehnologije, interneta, YouTubea, Instagrama i FB-a, u velikoj mjeri sve to olakšano i mnogo se moglo naučiti tim putem. Zatim dolaskom drugih šminkera na naše podneblje i organizovanjem raznih masterclassova i seminara, sve je mnogo lakše. Mada ponajviše mogu i trebam da zahvalim Bogu što mi je dao dar za šminkanje i što me učinio sretnikom da radim ono što volim.
Bitno je da se eksperimentiše i isprobavaju razni načini šminkanja i onoga što vam stoji. Možda sasvim slučajno otkrijete da vam neka boja odlično stoji ili da jednostavno znate izvući eyeliner. S druge strane, ako i nakon svih tih pokušaja jednostavno “ne ide”, držite se onoga što znate i što vam ide, a to je, recimo, da nanesete puder i rumenilo, zatim maskaru i ruž ili (sjaj) i da ne pravite od sebe cirkus. Jednostavno postoje žene koje nemaju ruku za to i koje ne znaju da se našminkaju. Za to, hvala Bogu, postoje profesionalci, ukoliko vam je potreban make-up za neku posebnu priliku.
Znamo da ste šminkali mnoge slavne ličnosti. Možete li izdvojiti jednu anegdotu za naše čitaoce?
-Imam ih više, ali bih ovu izdvojio kao najdražu. Prije skoro tri godine sam šminkao Seku Aleksić, moju sada prijateljicu i veoma važnu osobu u životu. Imala je nastup u Sarajevu i šminkao sam je u jednom sarajevskom hotelu. Već na prvu sam vidio da je pristupačna i da stoji čvrsto na zemlji. Iako, moram da priznam, nisam imao baš najbolje mišljenje o njoj. Predrasude! Ali, to mi je itekako bila škola. Tokom šminkanja smo pričali sve vrijeme i ja sam joj spomenuo da bih rado prešao u Beograd da radim, na šta je ona rekla: „Pa ajde, ja ću da ti pomognem.“ Iskreno sam mislio da je to “šuplja priča” i da nema ništa od toga. Međutim, ona mi je rekla da se javim kad dođem u Beograd. Ja sam došao poslije sedam dana i nisam se javio!
Bio mi je blam i bilo mi je neugodno da se namećem. Međutim, ona je vidjela fotku na mom Instagram profilu i napisala komentar: „Ti si u Bg, a nisi se javio?” Jaooo, tek me tu blam pojeo! Napisao sam joj privatnu poruku da mi je bilo neugodno, na šta mi je ona rekla da sam joj rekao da ću se javiti. Izvinio sam se i odgovorio da se možemo vidjeti ako želi. I vidjeli smo se! Nastavio sam da je šminkam u kontinuitetu pola godine skoro svake sedmice za nastupe, za TV gostovanja, za spot, ma za sve. Postali smo zaista pravi prijatelji i prerasli davno taj odnos make-up artist-klijent. Nikome u životu nisam zahvalan kao njoj. Uradila je mnogo stvari za mene koje niko ne bi, a nije morala.
Nadam se masterclassu u svom gradu
Možemo li se nadati nekom skorašnjem masterclassu u BiH prema uzoru na one koje ste radili u inozemstvu i susjednim državama?
– To mi je jedna od najvećih želja, ali nekako mi se ne da. Kad god odlučim, nešto iskrsne. Ali, svakako da će to biti kruna moje karijere, održati masterclass u svom gradu je najteže i najzahtjevnije. Nadam se u skorijoj budućnosti, kada prođe sva ova frka koja nas je sve zadesila.