Arnej Misirlić, umjetnik s fotoaparatom, jedan je od najuspješnijih fotografa za vjenčanja i videoproducenata u BiH. Deceniju unazad usljed košarkaške povrede, dok je pauzirao, nije ni sanjao da će mu se desiti klik u glavi da od odštete od osiguranja priušti sebi prvi fotoaparat i krene u vode fotografiranja. Ističe da mu je to najbolja i najgora stvar koja mu se desila u životu. Od tog trenutka sreća mu se osmjehnula, pa je hrabro otvorio i svoj studio koji je nazvao „Šećerlama“ u kojem je dosad ovjekovječio više od stotinu sretnih mladenačkih fotografija. U posljednje vrijeme okupiran je videoprodukcijom najpoznatijih repera u BiH, Jalom Bratom i Bubom Corellijem, čiji videospotovi broje milionske preglede. Na početku razgovora za „Azru“ Misirlić nam opisuje svoj stil i u vedrom duhu nastavljamo razgovor.
– Iskren. Mislim da je to dovoljno za fotografa, da teži ka iskrenosti na fotografijama. Da li je to iskrena emocija, trenutak, ideja, meni je bitno samo da je iskreno.
Jeste li Vi perfekcionist, sa svim dobrim i lošim što iz toga proizlazi?
– U mjeri u kojoj okolnosti to dozvoljavaju. Posao rada na vjenčanjima iziskuje ogromnu količinu fleksibilnosti, kao i posao režisera. Morate biti spremni prilagoditi se novonastaloj situaciji i biti sidro za ostatak ljudi; kada svi počnu paničariti, vi morate naći rješenje, tako da perfekcionizmu ostane malo prostora. Ali, kada imam prostora, uvijek ću ganjati onaj jedan procent do rada kojim sam ja zaista zadovoljan. Mislim da je konformizam najveći neprijatelj umjetnosti.
Preferirate li više “namještene”, isproducirane fotografije, u studiju, ili spontane?
– Studijska fotografija je nešto čime se ne bavim u pretjeranoj mjeri, ja sam na svom terenu s mladencima na nekoj livadi, kad je zalazak Sunca. Naravno, tu ponovo ja kreiram fotografiju, pozu, ugao, svjetlo, kadar, ali na kraju ono što čini tu fotografiju živom jeste odnos između ljudi na njoj. Taj neki trenutak i iskra koju uhvatim ili ne uhvatim.
Koju opremu koristite?
– Kako pjesma kaže: ”Gdje si bila kad sam bio Nikon”. Vjerni sam korisnik Nikona za svoju fotografiju, proteklih 10 godina sam imao priliku koristiti mnoštvo aparata iz njihovog asortimana i istinski sam zaljubljen u kvalitet fotografije koji dobijam iz tih malih crnih kutija s crvenom linijom.
„Maltretiraju” li Vas prijatelji sa slikanjem?
– Oni koji me ne znaju dugo pokušaju, najčešće bezuspješno. Volim odvojiti poslovni od privatnog života.
Šta se desi kada Vi mislite da su fotografije odlične, a naručitelj ne dijeli to mišljenje?
– To je vjerovatno jedna od najgorih situacija s kojom se jedan fotograf može suočiti. Ipak smo mi kao komercijalni fotografi tu da ispunimo želje klijenata, a opet možemo biti vođeni jedino svojim ukusom i ličnim sudom. Za mene su rijetki ti trenuci, ali kada se takvo nešto desi, zaista se potrudim da popravim što je moguće popraviti i da svi iz te saradnje izađu s osmijehom. Zato uvijek zamolim svoje klijente da dobro pogledaju naš rad, te da budu sigurni da je to ono što žele.
Vi ste otvorili i svoj studio za vjenčanja “Šećerlama”, i ove godine očekivali ste veliki broj vjenčanja, međutim, zbog pandemije to nije bilo moguće. Koliko Vas je to finansijski oštetilo, s obzirom na to da ste jedne prilike spomenuli da živite od toga?
– Proteklih 10 godina živim od ovog ludog posla. Bilo je uspona i padova. Ovo je samo jedan takav period, a zahvaljujući radu u drugim oblastima fotografije i videoprodukcije, uspjet ćemo preživjeti ovo. Ogromna zahvalnost ide našim klijentima, koji su tu uz nas godinama, te, naravno, klijentima na vjenčanjima koji ulažu nadljudske napore da budemo dio njihovih vjenčanja.
Je li Vam draže da se fotografija objavi na webu ili printu?
– Za mene su te dvije stvari neuporedive, svoj pravi život fotografija dobija tek izrađena na papiru, emotivnu kao uspomena, tako i estetsku. Jednostavno, ima razlika u gledanju fotografije na ekranu s pozadinskim osvjetljenjem u brzini života kakav vodimo i onaj trenutak kada uzmete fotografiju u ruke i pogledate je i poklonite svoju nepodijeljenu pažnju.
Imate li neke fotografe koji su Vam referentni, da ne kažem uzor?
– Philippe Halsman i Henri Cartier-Bresson. Trudim se da inspiraciju za svoj rad tražim van okvira fotografije kojom se bavim, ima kolega u BiH i okolini koji rade vrhunske stvari u oblasti „wedding“ fotografije, ali ja svoju inspiraciju crpim iz drugih oblasti, filma, knjiga, muzike, dokumentarne i novinske fotografije.
Postprodukciju, obradu fotografija radite sami, ili imate tim?
– Sam radim obradu fotografija, mislim da tek obradom cjelokupna vizija fotografa dolazi na svoje mjesto. Moja obrada se uglavnom odnosi na tonove, boje i kontraste, bez retuširanja. Ali, obrada je ključni dio mog stila, tako da taj dio lično radim.
Koja Vam je omiljena fotografija koju ste napravili? Kakva je pozadina iza nje, priča?
– Teško je izdvojiti jednu, neku koja mi se najviše dopada. Ima toliko fotografija iz toliko različitih oblasti i svaka ima nešto posebno. Teško bi bilo izdvojiti da li mi je draža uopšte fotografija koja je splet okolnosti koje su se posložile, a ja uhvatio, ili fotografija koju sam ja do najsitnijih detalja zamislio i poredao, a kamo li naći jedan rad u moru radova. Prevladava nezadovoljstvo sopstvenim radovima kako vrijeme odmiče.
U posljednje vrijeme malo bježite od fotografiranja, a podliježete videoprodukciji. Ističu se radovi s brojnim javnim ličnostima, popu Jala Brata i Bube Corellija. Kako je došlo do te saradnje?
– Istina je da sam se ja uporedo počeo baviti videoprodukcijom kada i fotografijom. Ustvari, inicijator mog ulaska u svijet videoprodukcije bio je projekt školskog filma u Drugoj gimnaziji, a onda nešto malo kasnije i rad upravo s Jallom i Bubom na spotovima. Mi smo svoju saradnju počeli davne 2011. godine, i to klasičnim nepotizmom i činjenicom da sam ja Jali komšija. Taj svijet videoprodukcije je rad gdje mnogo radimo i u ovo vrijeme COVID prednjači u odnosu na vjenčanja. Imali smo priliku i čast raditi s poznatim, kao i s mnogo jakim i velikim brendovima u BiH i u Hrvatskoj.
Koja vrata Vam je to otvorilo za budućnost?
– Kako sam i kazao da je sva ta priča krenula prije deset godina s Jalom i Bubom, kasnije, kako je njihov brend rastao, prve prilike za ozbiljne setove sam imao s Jalom i Bubom, što je naposljetku dovelo do toga da počnem raditi reklame za velike brendove. Za to sam im neizmjerno zahvalan i uvijek se radujem svakom projektu koji imam s njima.
Ova 2020. godina pokazala nam je da u životu ništa ne možemo planirati, ali koje ste sebi ciljeve postavili za ostatak godine?
– Preživjeti. U svakom smislu, ekonomskom, antropološkom. Nemamo nekih velikih planova, situacija je takva da djelujemo iz dana u dan. Ne očekujemo previše, tek toliko da zaključimo godinu bez minusa i bit ćemo sretni.
Šta biste savjetovali onima koji žele sami naučiti fotografirati?
– Ja sam samouk fotograf. Da bi se došlo do nekog nivoa, potrebni su deseci hiljada fotografija, ako ne i stotine hiljada. Mnogo rada, gledanja tutorijala, čitanja o fotografiji, a najbitnije je to sve primijeniti u praksi. I ako očekujete neku brzu zaradu od ovog posla, jedina brza zarada je da prodate fotoaparat.
Koliko je bitna podrška u ovom poslu, kako su Vaši reagirali kada ste im saopćili tada vjerovatno za njih suludu ideju?
– Ma kako prosječni balkanski roditelji i mogu. Ali, s vremenom sam dobio njihovu podršku. Nije isto imati sina fotografa i sina inžinjera, ali tako nije isto imati sretnog sina i nesretnog sina.
Ko je Arnej privatno?
– Popriličan geek (štreber). Ljubitelj Sci-Fi filmova, avijacije, jazz muzike, dobrog piva i putovanja.
Riječi koje Vas najbolje opisuju i zbog čega?
– Život je jedan, živi ga Fikreta. Ako išta, ova Corona nas je naučila da planovi i nisu najbitnija stvar u životu, da rezultati nisu najbitniji. Da je, ustvari, najbitnije živjeti punim plućima.