„Buđav lebac“ je nastao za nekoliko sati, „Lutka“ na jednoj od proba,„Perspektiva“ se brusila na koncertima. Poruka koju šaljemo sve ove godine veoma je jasna: Mir i Ljubav! Za razliku od političara koji, svoju nesposobnost i lopovluk, maskiraju nacionalističkim budalaštinama i time decenijama šire mržnju među ljudima
Grupu „Sveže amputirana ruka Satriania“ (S.A.R.S.) 2006. godine osnovali su Dragan Kovačević Žabac i Aleksandar Luković Lukac u Beogradu. Ni slutili nisu da će grupa postati toliko popularna svojim neobičnim, nekomercijalnim pjesmama i nastupima. Nakon što su je snimili, pjesma „Buđav lebac“ skoro trenutno je postala internet megahit s višemilionskim pregledima na YouTubeu, a i danas je jedan od traženijih hitova na radiostanicama i u klubovima. Frontmen benda je Žarko Kovačević, Draganov brat, koji je odlučio da zbog grupe napusti redovni posao i uđe u muzičke vode.
– Jedina ideja u tom momentu je bila da pokušam da usmjerim svu svoju energiju u stvaranje muzike i da pokušamo kao bend da napravimo nešto više od inicijalnog uspjeha koji nam je donijela pjesma „Buđav lebac“. Nismo znali kako će se stvari odvijati, ali smo se nadali najboljem. Nakon svih ovih godina, mogu reći da smo ostvarili mnogo više nego što smo isprva planirali – kazao nam je Žarko na početku razgovora.
Nakon „Buđavog lepca“ nižu se hitovi poput „Ratujemo ti i ja“, „Ana“, „Debeli lad“, „Lutka“, koja je postala najpopularnija pjesma grupe S.A.R.S. i najčešći izbor mladenaca za pjesmu za prvi ples u cijelom našem regionu.
S.A.R.S. je u periodu od izdanja svog debi albuma, pa do danas, uspio da održi više od 500 koncerata po zemlji i našoj regiji i trenutno važi za jedan od najtraženijih autorskih bendova na prostoru bivše Jugoslavije.
U opuštenom razgovoru za „Azru“ Žarko je vrlo rado govorio o njihovom radu, odnosu s bratom i s kojim preprekama se susreću, ali nam je i objasnio historiju neobičnog imena grupe.
– Takve ideje padaju na pamet kada se popije fina količina piva nakon probe, pa krene da se raspravlja o raznim stvarima. Te večeri, kada je nastalo ime benda, raspravljano je o umijeću sviranja gitare i šta je zapravo bitnije tu, mehanika prstiju ili mozak koji sve to kontroliše. Tadašnji basist Kriva je dao prijedlog da amputira ruku poznatog gitariste Joea Satrianija i da je prišije našem gitaristi Lukcu, pa da se onda vidi kakve bi to promjene donijelo u njegovom sviranju gitare. Nasreću, taj eksperiment nikada nije izveden, ali smo zato došli do ideje za neobičan naziv benda.
Koliko danas izvođači isključivo snimaju i pjevaju ono što vole, odnosno što je umjetnost i ono što im nekada neće donijeti profit, a koliko uistinu podilaze trendovima i igraju na sigurnu kartu tržišnih zahtjeva?
– Na estradi su mahom zastupljeni izvođači iz ove druge grupe i to je sasvim normalna pojava, ne samo kod nas već i u svijetu. Izvođači kojima novac nije primarni cilj prilikom pravljenja muzike i koji ne prave kompromise u svom izražaju, ostaju u manjini i rijetko se dešava da stignu do velike popularnosti.
Kakvu budućnost predviđate muzici. Da li će se ona više gledati ili slušati?
– Prije nekoliko godina su neki ljudi u inostranstvu analizirali najpopularnije pjesme na svjetskom nivou, nastale u prethodnih pola vijeka, i došli do zaključka da je muzika degradirana tekstualno i harmonski, ali i pored tih obeshrabrujućih podataka imam osjećaj da će potreba za kvalitetnom muzikom uvijek postojati i da će se ona kad-tad vratiti tamo gdje zaslužuje. Kad je riječ o vizuelnom dijelu i koliko je on bitan, mislim da je svima jasno koliko energije izvođači ulažu u taj dio produkcije i to je odavno tako. Mi nismo nikada imali takav pristup i uvijek smo fokus usmjeravali samo na muziku.
Kako izgleda Vaš radni dan, odnosno imate li određeno vrijeme kada pišete i stvarate?
– Inspiracija ne poznaje pojam radnog vremena. Često se sastajemo u studiju i radimo na novim idejama, ali rezultat tog viđanja nikada nije isti. Nekada se desi da se nakon probe rastanemo bez nove ideje, a ponekad završimo probu s tri-četiri nove muzičke ideje. Sve zavisi od trenutnog raspoloženja i nikada ne forsiramo stvaranje novih pjesama.
Mnoge osobe su se zaljubljivale i raskidale uz Vaše pjesme. Kako nastaju neki od Vaših najvećih hitova?
– Ne postoji pravilo. „Buđav lebac“ je nastao za nekoliko sati, od ideje do finalne verzije. „Lutka“ je nastala na jednoj od proba benda, ali je čekala nekoliko godina da ugleda svjetlost dana. „Perspektiva“ se brusila na koncertima, od sporog aranžmana, koji se s vremenom ubrzavao, i teme na gitari u maniru Santane, došli smo do horskog pjevanja teme i tvrđeg aranžmana. Za svaku pjesmu je proces stvaranja bio drugačiji i o tome bismo mogli da pričamo satima.
Koja je poruka Vaših pjesama, je li to uvijek ljubavna strana priče ili ipak zadirete u neku mračniju, realniju stranu života?
– Nema jedinstvene poruke koja prožima sve pjesme. Živimo naše živote, kao i svi ostali ljudi, i pokušavamo na papir da stavimo sve ono što nas pogađa. Da li su to ljubavni ili neki drugi problemi koji nas pogađaju, to zavisi isključivo od trenutka u kojem se nalazimo.
Vi ste bend koji broji sedam članova. Od nastajanja benda tu ste i s bratom Draganom. Jeste li nekada imali nesuglasica u zajedničkom radu i kako ste ih rješavali?
– Dva brata da nemaju nesuglasice? To je rijetkost… Teško je graditi ovu priču i pritom nemati neke nesuglasice. Kada dođe do takvih situacija, trudimo se da objektivno sagledamo stvari i nađemo najbolje rješenje za bend.
Kako su Vaši roditelji reagirali kada ste im saopćili da obojica želite uploviti u muzičke vode?
– Možete zamisliti kako je roditeljima u Srbiji da se pomire s tim da im djeca ulaze u muzičke vode i da se neće baviti klasičnim poslom „od devet do pet“. Bavljenje muzikom je nepredvidiva kategorija, imajući u vidu da nismo odabrali da se bavimo narodnom muzikom koja je najpopularnija na ovim prostorima, već smo se upustili u totalno drugačiju priču koja kod nas ima male/nikakve šanse za uspjeh. I pored toga su stali uz nas i svaku našu „pobjedu“ su podjednako slavili kao i mi sami.
Mnogo putujete, upoznajete druge, drugačije… Kako i čime objašnjavate balkanske netrpeljivosti?
– Političari na vlasti! Za sve ove godine koliko nastupamo, nismo imali nijednu neprijatnu situaciju gdje god da smo svirali. To je tako, jer je poruka koju šaljemo sve ove godine veoma jasna: mir i ljubav! Za razliku od političara koji svoju nesposobnost i lopovluk maskiraju nacionalističkim budalaštinama i time decenijama šire mržnju među ljudima.
Šta mislite o ljudima koji ni o čemu nemaju stava? Je li tako lakše živjeti?
– Možda i jeste. Ne razmišljati o politici i psihopatama koji nam kroje sudbine može samo pozitivno da se odrazi na psihičko i fizičko zdravlje. Praviš svoju mikroklimu i trudiš se da životni vijek provedeš koliko-toliko u miru sa sebi dragim osobama. Ili kreneš drugim putem i zbog konstantnog nerviranja dobiješ čir na želucu (ili nešto gore) i shvatiš da je ljudski rod proklet i da nam nema spasa. I onda se, nakon toga, opet okreneš pravljenju svog mikrosvijeta.
Na koji način umjetnik treba svoju popularnost staviti u društvenu službu?
– Umjetnik, prije svega, treba da kroz svoja djela pokuša osvijestiti ljude o nekim socijalnim pitanjima i da tako utječe na javno mišljenje. Svaki drugi oblik društvene aktivnosti je dobrodošao.
I danas imamo ljude kojima je urbano samo ono što je iz Sarajeva, Beograda, Zagreba… Koliko je kulturi sada u bilo kojoj sredini teško pustiti korijene?
– Veoma teško. U velikim gradovima, gdje je veća koncentracija ljudi, lako je napraviti muzičku scenu i sakupiti dovoljan broj muzičara koji će pokrenuti lavinu. Zato skidam kapu svim bendovima i izvođačima iz manjih gradova, koji se lavovski bore da naprave uspjeh i sebi obezbijede mjesto na muzičkoj sceni.
Odakle u Vama prava mjera za sve stvari kojima se bavite, borba za istinu, pozitivnu promjenu u društvu?
– Mislim da svi mi težimo ka nekom boljem društvu, a mi kao bend samo pokušavamo da pronađemo ljude koji isto misle kao i mi. Da li je ispravan ili ne, to nikada nećemo saznati, ali se borimo da se i naš glas čuje.
Koje ljudske osobine najteže podnosite?
– Egoizam u svim oblicima.
Na čemu trenutno radite?
– Trenutno pravimo pauzu zbog Corone, koja nas je sve uzdrmala. Nadam se da ćemo uskoro nastaviti s radom na novom albumu, koji je već odavno trebao biti objavljen.
Koja je najveća predrasuda o Vama?
– Za sve ove godine, još nisam čuo neke predrasude o sebi. Izgleda da ću ubuduće da više glumatam prilikom javnog nastupa, pa da ljudi mogu konačno da dobiju iskrivljenu sliku o tome ko sam ja ustvari.
Šta su za Vas društvene mreže?
– Nužno zlo. Znam da se vremena mijenjaju i da treba pratiti trendove, ali bih ja najradije izbjegao sve te društvene mreže. Prisutan sam tek toliko da ispoštujem ljude koji nas prate i koji žele da komuniciraju s nama.