Kada sam otišla iz zemlje, imala sam lijepu karijeru. Publika je voljela to što sam radila i imala sam mogućnost da dobijem velike i prave uloge. Trebalo bi da radimo seriju u Banjoj Luci, koju će režirati Nikola Pejaković, čemu se beskrajno radujem. Ne sudim o ljudima, trudim se da razumijem. Treba naći više ljubavi za komšije, prijatelje, više razumjeti svoju djecu, a biti manje nervozan
Razgovarao i foto: Predrag Mucović
Branka Katić rođena je 20. januara 1970. godine u Beogradu. Završila je Akademiju dramskih umetnosti u Novom Sadu, u klasi Radeta Šerbedžije. Debitirala je kao veoma mlada u filmu ”Nije lako sa muškarcima”. Poslije niza legendarnih uloga u domaćim filmovima i serijama tokom devedesetih, 2000. godine udala se za britanskog reditelja Juliana Farinija, s kojim ima dva sina. Jedno vrijeme su živjeli u Los Angelesu, a danas su u Londonu.
Lijepu glumicu sreli smo nedavno u Trebinju, na ”Danima Nebojše Glogovca”, gdje je bila specijalni gost, te iskoristili priliku i dobili ekskluzivni intervju za ”Azru”.
U Trebinju ste, uprkos pandemiji virusa Corona. Dokaz da kultura živi i u ovim vremenima je i ova manifestacija i to da ste napustili stan i porodicu i došli ovdje. Kako se osjećate u Trebinju?
– Ovo je prvi put da sam došla u Trebinje i mnogo mi se dopada grad, ljudi su jako srdačni i gostoprimljivi. Pridržavamo se svih pravila, uradili smo testove i drago mi je da nemate mnogo slučajeva Corone. To je tako na ovoj nadmorskoj visini. Kad smo okruženi ovim prelijepim planinama, nekako mi sve odiše zdravljem.
Otkako ste debitirali u filmu ”Nije lako sa muškarcima”, gdje ste igrali kćerku glavne junakinje Gordane (Milene Dravić), ostvarili ste mnogo uloga. Koja je obilježila Vašu karijeru?
– Ima raznih uloga koje su obilježile razne periode moje karijere. Da, taj početak je sigurno bio bitan za mene, prije svega što sam igrala kćerku jedne tako divne i velike glumice koja je toliko brinula o nama i na neki lijep način sam ušla u bavljenje svojom profesijom. Neka sljedeća bitna tačka u mojoj karijeri je bio film ”Mi nismo anđeli”, a pošto je taj film postao veoma popularan, i dan-danas generacije mladih ljudi znaju sve fore iz tog filma. On nas je stavio na neku filmsku mapu. Tu je i film ”Ubistvo sa predumišljajem”, gdje sam glumila s Nebojšom Glogovcem zbog koga sam i došla u Trebinje. Mislim da smo tu napravili jednu dirljivu ljubavnu priču i da film nakon svih ovih godina, a snimljen je prije 25 godina, još ima snagu i publiku koja ga voli.
Živjeli ste na ovim prostorima, a 2000. ste se udali za britanskog reditelja Juliana Farinija. Kako je živjeti na relaciji London-Beograd?
– Sada je dobro. Djeca su velika, ne treba im mama, kao dok su bili manji. Vole i oni i suprug da dođu u Beograd. To su sada male relacije. Teže nam je bilo dok smo živjeli u Americi, kada je put trajao po 20 sati. To mi je teže padalo, a ovo sada nije mnogo. Beograd je uvijek moja prava kuća, gdje se ja osjećam svoj na svome. Volim sve, čak i ono što mislim da ne valja. London je velika metropola. Za početak ta kulturna ponuda je jako velika da uvijek možeš da nađeš nešto da ti hrani dušu. Kada sam otišla iz zemlje, imala sam lijepu karijeru. Publika je voljela to što sam radila i imala sam mogućnost da dobijem velike i prave uloge.
Mislim da zbog akcenta nisam uopšte mogla da igram sve što bih voljela da sam tamo igrala, a opet sam imala sreće da sam svih ovih dvadeset godina radila u kontinuitetu. Upoznala sam razne divne ljude koji se bave mojim poslom. Ljudi koji žive ovdje i ne putuju misle da je negdje drugdje sve fantastično, da je trava uvijek zelenija. Možda je i zbog godina u kojima sam ljepše biti tamo odakle si, gdje su melodije, mirisi, prizori i ljudi koje voliš, sve ti je nekako poznato i draže. Mislim da je bitna jedna širina da shvatimo da smo svi različiti i da ljudi imaju pravo da različito razmišljaju, da postoji mnogo puteva i rješenja da ljudi nisu isključivi. Jako je malo strpljenja i svi misle kako baš oni imaju jedino pravo rješenje bilo kog problema. Bilo bi mnogo bolje kada bismo se malo poslušali i dopustili drugima da drugačije misle. Najvažije je razumjeti tanane niti ljudske duše.
A sinovi, hoće li oni krenuti maminim i tatinim stopama?
– Moguće stariji da bude reditelj, mlađi je talentovan za glumu i čak je član jedne omladinske gupe jednog profesionalnog pozorišta u Londonu. Vidim da uživa u tome. Ništa me ne pita, ni za savjet. Voljela bih da budu slobodni, da prepoznaju šta im to dušu raduje pa da možda i promijene neke odluke za koje budu mislili da su ih pogrešno donijeli. Mislim da je život polje široko da zaista nađeš ono što voliš da radiš i da nađeš ono što ti raduje dušu.
Glumili ste u mnogo serija i filmova, ostvarili internacionalnu karijeru („Biće bolje“, „Otvorena vrata“, „Ubistvo s predumišljajem“, „Crna mačka, beli mačor“, „Pad u raj“, „Jagoda u supermarketu“, „Novine“, „Auf Wiedersehen“, “Pet“ „Big love“, „The Jury“, “Cleaning Up”, ”Red Widow”, ”Čovjek koji je želio da živi svoj život” ”Državni neprijatelj”, ”Mi nismo anđeli”, ” The Winter Soldier”, ”Bored to Death” ”Waking the Dead”…). Biste li radili na prostoru BiH?
– Trebalo bi da radimo jednu seriju u Banjoj Luci, koju će režirati Nikola Pejaković, čemu se beskrajno radujem. Još jedan od mojih dragih prijatelja, vrstan umjetnik, divan muzičar glumac i pisac i to je nešto što bi trebalo da krene u decembru ove godine, naravno, ako Corona dozvoli.
U seriji “Grupa” glumite zlostavljanu ženu. Kako ste ušli u taj lik?
– U toj seriji igram ženu koja je u samoodbrani ubila muža. Mi to ne vidimo. Mi vidimo po nekim fleš-bekovima, ustvari, o tome pričaju u policijskoj stanici, i saznajemo šta se tu zapravo desilo. Ona je u zatvoru već nekoliko godina i kada izađe, njena kćerka je već tinejdžerka, a ostavila je djevojčicu. Sada se susreće s mladom ženom i shvata da sve te godine koje je provela u zatvoru su, ustvari, dovele do toga da je dijete malo skrenulo sa pravog puta. Slijedi balansiranje između nježnosti, brige i velikog straha da li će uspjeti da vrati dijete na pravi put.
U seriji “Novine”, glumite beskompromisnu novinarku Dijanu Mitrović, a novinarku ste glumili i u seriji ”American Odyssey”. Da li na novinare i njihovu profesiju, nakon ovih serija, gledate drugim očima?
– Nikada ne bih generalizovala. Mislim da među novinarima, kao i u bilo kojoj profesiji, ima različitih ljudi, kako smo i svi različiti. Isto tako, ne sudim o ljudima, trudim se da razumijem. Uloga Dijane je fantastična zato što je ona jako kompleksna i koliko je bitna u profesionalnom smislu da bude neko ko raskrinkava laži i korupciju, tako je privatno nikakva moralna vertikala, ima poprilično nekih ličnih problema i neiskrenosti. Bio je to odličan izazov igrati nekog ko je tako višeslojan.
Kako ste provodili vrijeme izolacije?
– U početku je bilo malo teško, dok se nismo navikli na to da smo jedni s drugima 24 sata i da ne možemo da izađemo. Životi svih nas su se drastično promijenili i koliko god da mi je žao ljudi koji su stradali od bolesti mislim da je negdje to usporavanje brzine, ustvari, nešto što je možda i dobro u ovom vremenu. Jurcamo non-stop i stalno smo na telefonima i stalno smo bombardovani informacijama.
Tako da negdje poslije nekog vremena mi je čak i prijalo. Imam sve vrijeme ovog svijeta da radim šta želim, gledali smo filmove, čitali knjige. Plesala sam uz neki ”Gage dens”, to je neka izraelska baletska grupa koja daje online časove plesa i to mi je baš bilo lijepo. Onda je Ljiljana Đuričko pokrenula s još nekoliko ljudi divnu akciju gdje su glumci djeci čitali poeziju i pričali priče i to me je zabavljalo. Zatim sam snimila poneku pjesmu Mike Antića, Ljubivoja Ršumovića. U tome mi je stariji sin pomagao, nešto snimao, montirao, pa smo malo slikali knjigu, malo mene, tako da smo bili kreativni. Bitno je samo kad shvatiš da su neke stvari van tvoje moći da ih promijeniš i prihvatiš da prosto ne mučiš sebe s nečim što ne zavisi od tebe što je, na kraju, situacija u cijelom svijetu.
Snimanje serije ”Amnezija”, koja govori o migrantima, trebalo je krenuti početkom ove godine. Šta je s tim?
– To je tako dobar scenarij Ivice Đikića i s nestrpljenjem iščekujem, ali još nemam vjest da li imamo producenta za to.
Ima li nešto što ste željeli da igrate, a niste?
– Ne razmišljam tako. Voljela bih da zaigram sve dobre uloge.
S kim biste voljeli da sarađujete?
– S talentovanim ljudima koji imaju šta da kažu, u projektima koji su društveno angažovani, koji imaju svoju ulogu u poboljšanju naše svakodnevnice i našeg razumijevanja ljudske duše.
Koja bi bila Vaša sugestija mladima koji žele da se bave glumom?
– To je divan i težak posao. Težak što stalno moraš da se uklopiš u viziju nečega, znači stalno moraš nekome da se dopadneš i izgledaš kako su nekoga zamislili. Nekada i ne dobiješ ulogu zato što si divan glumac nego eto prosto nisi se uklopio u nečiju viziju, ali je posao potpuno čaroban, jer se kao neko dijete cijelog života igraš, imaš priliku da stvarno otkriješ neke prave tajne ljudske duše i razumiješ zašto smo takvi kakvi smo.
Poruka za kraj?
– Mislim da je ovo neko vrijeme kada treba da budemo još pažljiviji i nježniji jedni prema drugima. Ako možete da nađete još malo više ljubavi u svom srcu da pomognete svoje komšije, prijatelje, da razumijete više svoju djecu, da budete manje nervozni. Budite manje koncentrisani na sve što ne možete u ovom trenutku da radite, a slavite to što ste živi i zdravi i što nekome možete da pomognete, nekoga da zagrlite da se nasmijete. Ja mislim da je to neki dobar put u ovim teškim vremenima.