“Praktična žena” Nataša Pavlović: Imala sam sve jedinice u školi, bila sam kao biljka

Piše: Aldina Zaimović

Ne znam da sam se prvu godinu izbjeglištva ijednom nasmijala, imala sam sve jedinice u školi, bila sam kao biljka, prosto sam samo statirala, nisam učestvovala ni u čemu. Nakon godinu sam počela da se vraćam sebi. Posebnu pažnju polažem na vaspitanje djece. Kod kuće nisam pričljiva koliko sam na TV-u

 

Nedavno je počela šesta sezona regionalno popularne emisije „Praktična žena“ na srbijanskoj TV Prva, koju publika ima priliku gledati i u našoj zemlji, a mi smo iskoristili priliku pa razgovaramo s njenom urednicom i voditeljicom Natašom Pavlović. Kroz emisiju, uvijek otvorena i nasmijana, objašnjava kako da sredimo kuću, napravimo sjajno jelo, obradujemo ukućane. Sa svojim vjernom publikom dijeli inspirativne priče i savjete kako izbjeći situacije koje nam često kompliciraju svakodnevni život.

Osim o dugogodišnjoj emisiji kroz koju osluškuje i pokušava ispuniti želje gledatelja, s Natašom smo razgovarali i o njenoj svakodnevici, porodičnom životu u Beogradu, suprugu Predragu Pavloviću, sinovima desetogodišnjem Olegu i trogodišnjem Janu, izbjeglištvu iz Zagreba, ali i tome šta za nju predstavlja jedna praktična žena.

Počela je i 6. sezona emisije „Praktična žena“. Šta ona predstavlja za Vas kao novinarku i koliko ste se s godinama vezali uz nju?

– S obzirom na to da, kada sam je pripremala još prije pet i više godina, nadala sam se da će postići neki uspjeh, ali nisam očekivala niti ovoliko trajanje, niti ovoliki uspjeh, tako da sam i kao novinar i kao autor emisije i voditelj više nego zadovoljna. Ali, ne bih samo sebe istakla u prvi red nego i sjajnu ekipu mojih djevojaka s kojima radim, jer zajedno sve to pravimo i veoma smo sretne, uzbuđene i ponosne.

Šta u novoj sezoni gledatelji mogu očekivati?

– Dobru energiju na koju su, ustvari, i navikli. To je ono u čemu sigurno nećemo iznevjeriti. U današnje ludo vrijeme kada vidimo s čime se sve suočavamo, nekako najviše komentara nam stiže da je naša emisija neka oaza sreće, radosti, veselja, mira, malo odmore glavu od svih ovih ostalih tema. Tako da ćemo i dalje ostati dosljedni tome, naravno, uz potpuno razumijevanje situacije u kojoj se nalazimo i uz osvrt na sve to, ali ćemo se truditi da ta energija koja je bila dobra ostane i ono na čemu je zasnovana da nastavimo dalje, uz nadogradnju. U emisiji ćemo imati još nekih noviteta kao što je maskota koja će sve to oplemeniti, pa neke nove boje, ali i rubrikicu u kojoj nam se javljaju gledatelji sa svojim savjetima koje ćemo puštati.

Ranije ste u Vašim emisijama imali i publiku u studiju. Zbog trenutne epidemiološke situacije kako će izgledati nova sezona?

– Cijelo ljeto sam razmišljala kako ćemo to da riješimo, publika kada je tu daje posebnu draž, jer je stalno uključujemo i razgovaramo. Na kraju smo odlučili da taj dio gdje publika inače sjedi pretvorimo u veliku baštu i jedan dio da bude kao kancelarijski i da u toj bašti sjedi njih petero, a ne 30 ili 50, kao što je bilo do sada. Svi su na nekoj propisnoj distanci čisto da imamo nekoga da proba hranu da dâ neki komentar na događaje. Tako smo riješili tu situaciju u želji i nadi da se publika što prije vrati.

Kako birate goste za emisiju?

– Na to gledatelji direkto utječu time što nam pišu poruke na Instagram ili Facebook stranicu i predlože, a mi se uklapamo u to i zovemo ih. Znamo ih sve, čak je većina njih i bila kod nas u emisiji i svi vrlo rado dođu, odazovu se i žele da daju tu neku svoju dodatnu pozitivnu energiju. Nemamo problem s tim, čak naprotiv, imamo mnogo ljudi. Jedino što nam je baš žao, a naročito u ovoj situaciji, jeste što ne mogu ljudi da skoknu tek tako iz druge zemlje. Evo vi ste iz Bosne, a baš bismo voljeli da ugostimo i ljude iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore. Tako da stalno vrebamo i gledamo kada će neko da dolazi ovdje i odmah ih zovemo i pitamo da li bi došli u našu emisiju.

Šta za Vas zaista znači “praktična žena”?

– Jedna svakidašnja, obična, normalna žena, koja se ne trudi da bude savršena, jer i ne može, već, samo sretna, zadovoljna, odnosno praktična.

U rodnom Zagrebu ste htjeli biti glumica, no postali ste voditeljica u Beogradu. Kako je došlo do te odluke?

– Pa znate kako se sve to dešavalo 90-ih godina, kada su svi manje-više promijenili mjesto stanovanja, očekivanja i sve ostalo, pa tako i ja. Dolaskom u Beograd prvo sam razmišljala da se nastavim baviti glumom, čak sam išla na neku dramsku sekciju, ali životne okolnosti i sve to zajedno… Možda sam izgubila malo samopouzdanje kad sam bila tu kao izbjeglica i trebalo mi je vremena da se vratim sama sebi, da se pronađem i u svemu tome počela sam se negdje baviti prvo manekenstvom, a onda me put odveo na audiciju na televiziju. Sve je spontano krenulo i eto mene. Ali, ne žalim ni za čim, baš sam sretna što se iz svega toga lošeg desilo nešto dobro, jer mislim da sam baš našla sebe u ovom poslu.

Vi ste sa 16 godina, 1991., došli iz Zagreba u Beograd.

– Bila sam jako sretno dijete u toku svog odrastanja i nekako je to tako naglo prekinuto da sam bila potpuno pogubljena. Ovdje je bilo samo u mom razredu čak nekih deset izbjeglica i imala sam osjećaj da su se svi bolje snašli od mene, lakše su se prilagodili. Mnogo sam patila, valjda što sam nekako imala tamo sve što sam htjela i čemu sam stremila i težila. Strašno sam teško podnijela taj gubitak, svojih prijatelja, svog grada koji sam mnogo voljela, sve mi je to bilo kao gubitak nekog identiteta. Trebalo mi je skoro godinu da se prilagodim, što je period u kojem ne znam da sam se ijednom nasmijala, imala sam sve jedinice u školi, zato što nisam obraćala pažnju na školu. Bila sam kao biljka, prosto sam samo statirala, nisam učestvovala ni u čemu. Nakon godinu sam počela da se vraćam sebi. Zahvalna sam svima što su imali strpljenja sa mnom. Zaista su bili divni i da nisu bili takvi ja se iz toga nikada ne bih izvukla.

Odlazite li sada u Zagreb?

– Ne odlazim toliko često. U početku gotovo nikako nisam išla, kasnije sam počela. Trebalo mi je vremena da skupim hrabrosti  da odem i suočim se sa svim tim. Teško mi, iskreno, pada što u našem stanu žive neki drugi ljudi. Njima je dodijeljen, a nama na pravdi Boga oduzet, i onda mi baš teško padne kada znam da neko drugi je u našim stvarima, našem stanu, u svemu onome što je bio naš život. I kada odem, a bila sam prije nekih godinu, stojim ispred zgrade i teško mi je. Išla sam da se suočim s tim, da shvatim da se prosto desilo sve kako se desilo, ni prva ni posljednja, svi smo na neki način prošli kroz neke grozote. Hvala Bogu, živi smo i zdravi. Uvijek se trudim da pamtim samo one dobre stvari. Hvala Bogu, imam mnogo rodbine tamo i  ljudi s kojima sam ostala prijatelj, nije nikada ratna situacija učinila da izgubimo kontakt. Naprotiv, i danas kada se vidimo, oni često dođu kod mene u Beograd i nekako kao da nikada nismo ni raskidali te veze, zato što smo zajedno odrasli i znamo se na neki način u dušu.

Beograd je sada Vaš grad, tamo ste pronašli ljubav i imate dvoje djece? Kako ste na kraju Vi prihvatili Beograd i kako je Beograd prihvatio Vas?

– U početku jako teško i ako stavim ruku na srce i budem skroz iskrena, ja ga u početku nisam prihvatala. Čak sam u sobi na zidovima kao 16-godišnjakinja crtala kako Beograd baš ne volim i nekim ružnim slikama sam ga opisivala. Strašno sam patila za svojim rodnim gradom i svojom domovinom. Međutim, vrijeme je pokazalo sasvim drugu sliku, kada sam sebi dopustila da mi se približe ljudi, da upoznam ovaj grad i beskrajno sam im zahvalna na tome. Zaista su srdačni i imaju veliko srce da te prihvate bez pogovora i pitanja ko si, šta si i odakle si, prosto su otvoreni. Time su me kupili i zbog toga sam, ustvari, sretna, jer sam postala dio ovog grada i mislim da živim u jednoj svjetskoj metropoli u kojoj i moja djeca odrastaju. Drago mi je da je sada ovo njihov Zagreb, kao što je ono bio moj.

Kako izgleda Vaša svakodnevica?

– Turbulentno. Od jutra do mraka, a i kada padne mrak, stalno sam u nekoj akciji. Po cijeli dan traju snimanja. Priroda mog posla je takva da sam uvijek vezana uz telefon. Moj posao ne prestaje kada dođem kući. Kad sam s djecom, pravim ručak, telefon je uvijek tu, jer se može desiti da me zovu kolegice iz emisije kako bismo nešto dogovorile. Stalno balansiram između djece, privatnih stvari i posla. Navečer, kad djecu uspavam, tek najviše počinjem da radim. Sjednem, sama sam i pripremam emisije, gledam sadržaje i slično. To je jedna akcija koja ne prestaje.

Udati ste za producenta Predraga Pavlovića. Šta je, prema Vama, skladan brak?

– Prije svega, tu je ljubav, ona mi se podrazumijeva, bez toga nema ništa, ona je na početku i na kraju, a između i tokom svega toga je da nađete nekoga ko je sličan vama. Iako se u početku čini kako se razlike privlače, kasnije u realnom životu one ne mogu da opstanu. Kada je on mene našao, jer me prepoznao istog trena, rekao je da smo stvoreni jedno za drugo i to je tako i ostalo. Imamo isti sistem vrijednosti, na sličan način razmišljamo, istim stvarima težimo, poštujemo se, imamo jednu lakoću življenja. Bez pritiska smo, bez te neke muško-ženske podjele, kakve su česte u našim balkanskim zemljama. Prosto, imam svu slobodu ovog svijeta da se izražavam, izlazim, da radim šta god mislim da treba, a isto tako ima i on. U svemu se podržavamo i jedno smo uz drugo i ta sloboda je, ustvari, to što čini da nikada ne bih iznevjerila ni naš brak niti ono što imamo.

Kako ste se upoznali i kako je krenula vaša ljubavna priča?

– Sasvim slučajno. Dugo sam se bavila ovim poslom, a i on svojim, ali nam se nikada nisu ukrstili putevi. Bilo je to godinu nakon što sam se razvela i nisam bila još otvorena i raspoložena za nove ljubavi. Međutim, on je bio jako uporan i rekao: „Hajde da se viđamo, da se družimo, čisto da budem pored tebe. Ne tražim ništa.“ To me je kupilo, jer nije imao sujetu kada sam ga odbila nekoliko puta na samom početku. Bio je strpljiv i privukao me najviše tom svojom zrelošću.

Koliko Vam suprug pomaže u obavezama oko djece?

– Uvijek volim reći da on meni ne pomaže, nego on sve to radi za svoju djecu, baš kao što i ja radim. Mi nemamo tu raspodjelu. Dijelimo se samo po tome koliko ko u tom trenutku ima obaveza. Ako ja imam više obaveza, on će biti s djecom, a ako ima on, koji često ima mnogo više obaveza od mene, onda sam ja ta. Stalno se tako nadopunjujemo. Nikada ne gledamo ko je šta uradio, da li bi on trebao više ili ja, uskačemo kad god ko može i to je ta lakoća o kojoj sam pričala.

Stariji sin već ide u školu. Zbog trenutne epidemiološke situacije nastava se izvodi online. Kako ste Vi zadovoljni ovim sistemom obrazovanja?

– Stariji sin je četvrti razred osnovne škole i ovdje imaju opciju ili online ili da idu u školu. Gotovo cijelo njegovo odjeljenje je u školi pa tako i on.

Kako odgajate Vašu djecu i šta se posebno trudite da ih naučite?

– Posebnu pažnju polažem na vaspitanje djece. To je najveći zadatak i trudim se da ga uradim najbolje što mogu. U ovo turbulentno vrijeme, kada želite da vam dijete ima pravilne vrijednosti i da bude dobro biće i dobro stvorenje i sutra, kad odraste, pošten čovjek, treba istovremeno izbalansirati da se snađe u tom vremenu.To mi je najveći izazov. Da budu dobri s jedne strane, a s druge dovoljno snalažljivi da ta dobrota ne bude iskorištena.Svaki dan imamo nove priče, objašnjavanja, stariji je poprilično samosvjestan i dosta smo slični i stalno sve obavljamo kroz razgovore, ali i primjer koji vidi u svojoj porodici. Ovaj mlađi je pravi mangup i mislim da će s njim biti malo teže i bit će još veći izazov.

Razlikuje li se Nataša Pavlović u svoja četiri zida od one koja je ispred malih ekrana?

– Razlikuje se u jednoj stvari, a u drugima ne. Nisam toliko pričljiva koliko sam na TV-u i u poslu, jer mi je posao takav da stalno moram da pričam i držim konce u svojim rukama te navodim druge da pričaju, a privatno uopšte ne volim da pričam (smijeh), čak mnogo više volim da slušam. To je jedina razlika, a sve drugo je isto.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti