“Azra” ekskluzivno u domu ambasadora Erica Nelsona i njegovog životnog partnera: Mi smo porodica kao i bilo koja druga

2,7K

Nelson obožava bosanski ajvar i klepe, a Tattoni-Marcozzi meso i sretni su jer ovdje imaju odličnog kuhara Besima. Uživamo u upoznavanju ljudi, historije i kulture BiH. Riječima se nikada ne može dovoljno opisati koliko je BiH lijepa, složena, raznolika. To se mora doći, vidjeti svojim očima i iskusiti lično. Majka ambasadora Nelsona preminula je u februaru ove godine, a zbog pandemije Corona virusa, porodica još čeka priliku da održi zajednički pomen. Filippova majka je naučila koristiti Skype i Zoom i sada ga zove svakog dana. Svi sada znamo da maske zaista mnogo znače u zaštiti od Corona virusa. Što se tiče odgovora BiH u vrijeme pandemije, zaista me ohrabruje taj inicijalni odgovor, gdje su vlasti brzo reagirale, tražile pomoć NATO-a i donatora. Nažalost, stranački ili pojedinačni interesi su se umiješali pa je sve dovelo do korupcije u nabavkama određenih potrepština

 

Kada smo, prije nekoliko mjeseci, u Uredu za informiranje Ambasade SAD u Sarajevu saradnike aktuelnog američkog ambasadora u našoj zemlji Erica Nelsona i njegovog životnog partnera Filippa Tattonija-Marcozzija zamolili da za magazin „Azra“ njih dvojica daju zajednički intervju, u kojem će ispričati svoju životnu priču, bez oklijevanja su pristali. I ne samo to, naša ekipa imala je čast da nas ambasador Nelson i gospodin Tattoni-Marcozzi prime u svom porodičnom, sarajevskom domu, gdje žive već skoro dvije godine, otkako su stigli u BiH.

Tačan termin dolaska u goste dvojici iznimno prijatnih, ljubaznih i zanimljivih ljudi, a iznad svega dokazanih prijatelja i poštovalaca naše zemlje, utvrđivan je malo duže iz dva objektivna i potpuno opravdana razloga. Trebalo je sačekati da prođu ljetni godišnji odmori, a potom naći i najpogodniji trenutak, usklađen s mjerama zaštite od pandemije Corona virusa. Sve se uskladilo prošle sedmice, u podnevnim satima, kada su nam otvorili vrata američke rezidencije u našem glavnom gradu.
I da nismo unaprijed znali da unutra boravi stručnjak za umjetnost i estetiku, to bi nam, definitivno, s ulaza već bilo jasno, jer nemoguće je odmah ne primijetiti prekrasno uređeni interijer. A još oku ugodniji je pogled koji prvo pada na kauč u potpunosti presvučen tradicionalnim bosanskim ćilimom. U toplom, tradicionalno-modernom okruženju naši domaćini ispričali su nam svoju priču od djetinjstva, odrastanja, odabira karijere, svog upoznavanja, do zajedničkog života, ali i otkrili šta misle o bh. političarima i predstojećim lokalnim izborima u BiH.

Na početku, uz korona „boks“ pozdrave i obavezne zaštitne maske, sačekali smo da nam se pridruži i ambasador Nelson, koji je u vrijeme našeg dolaska bio zauzet kraćim sastankom u drugoj prostoriji. To vrijeme smo iskoristili da detalje o uređenju doma, ali i programu „Umjetnost u ambasadama“ doznamo od ambasadorovog životnog partnera, Italijana Filippa Tattoni-Marcozzija, koji je, inače, stručnjak i savjetnik za savremenu umjetnost. Program U.S. Department of Statea, pod nazivom “Umjetnost u ambasadama”, otvara veoma značajan međukulturni dijalog i njeguje međusobno razumijevanje koristeći vizuelnu umjetnost. U sklopu tog programa na društvenim mrežama Američke ambasade u BiH dostupan je i virtuelni obilazak rezidencije ambasadora Nelsona i gospodina Tattoni-Marcozzija u Sarajevu. Svi koji to žele, mogu uživati u sedmominutnom videu, zaviriti u unutrašnjost rezidencije i razgledati umjetničku zbirku te tako iz prve ruke doznati koja su omiljena djela Nelsona i Tattoni-Marcozzija.

Ekipa magazina „Azra“ imala je čast vidjeti sve i uživo. Osim umjetnina i vrijednih djela kolekcije „Art in Embassies“, domaćini su nam pokazali i kako su servirali sto za goste koje su imali te večeri. Fotografirali smo ih ispred djela jednih od gospodinu Filippu najdražih savremenih bosansko-američkih umjetnica koje stvaraju u SAD Dragane Crnjak i Maje Ružnić. Tattoni-Marcozzi otkrio nam je šta su to u sarajevski dom unijeli iz bh. kulture, a šta su zadržali iz svojih, italijanskih i američkih.

– Uvijek je teško kada se trebate preseliti u novi dom. Kao diplomati, svake tri godine selimo se u drugu zemlju i novu kuću, koja u suštini nije vaša, nego je rezidencija ili prostor koji koriste ambasada i ostali zvaničnici ambasade. Zbog toga se uvijek trudimo da se ljudi u rezidenciji što više osjećaju kao kod kuće, kao i mi sami, da imamo osjećaj kao da je to mjesto u kojem živimo, da pokazuje našu ličnost, a ne da bude puka zvanična rezidencija. Ovdje smo donijeli kolekciju koju smo sakupljali tokom godina u zemljama u kojima smo živjeli. Uvijek se trudimo da sakupimo kolekciju mladih umjetnika, pa smo tako, u proteklih godinu i po, sakupili određene stvari umjetnika iz BiH, ali smo, naravno, sa sobom ponijeli i neke porodične stvari koje nas podsjećaju na naše domove, poput fotografija, predmeta i raznih knjiga iz oblasti umjetnosti. Smatram da su knjige najbolji predmeti kojima možete ispuniti prostor. Posebno što mi se sviđa u BiH jesu tradicionalni ćilimi koji motivima i bojom zaista ispune prostor. Nekoliko ste ih imali priliku vidjeti i u rezidenciji. Ovdje možete vidjeti kauč koji je u potpunosti prekriven ćilimom i to je počast tradicionalnom bosanskom zanatu, s uzorcima tipičnim za bh. tradiciju – kaže nam Tattoni-Marcozzi, dok nam se uskoro pridružuje ambasador Eric Nelson i zajednički intervju može početi.

U BiH ste gotovo dvije godine. Jeste li se navikli na život u našoj zemlji i šta vam se posebno sviđa?

Nelson: Prvih godinu i po ovdje je vrlo brzo proteklo, naročito posljednjih šest mjeseci, kada se manje krećemo zbog epidemije COVID-a. Ovdje se osjećamo kao kod kuće, brzo smo stekli prijatelje, otkrili smo da su Bosna i Hercegovina, Sarajevo, kao i ostala mjesta u ovoj zemlji predivni. Volimo šetati Baščaršijom, otići u pozorište i do sada je to bilo zaista lijepo iskustvo. Ljudi su dostupni i srdačni.
Tattoni-Marcozzi: Kao Italijan osjećam se kao kod kuće, jer je bosanska kultura veoma slična italijanskoj. Sve se vrti oko kafe, hrane porodice, tako da je to za mene bila laka tranzicija. U Sarajevu sam upoznao mnogo ljudi koji su mi zaista postali dobri prijatelji. Priroda ove zemlje je nevjerovatna, za pola sata možete biti na nekoj predivnoj planini, a i vrlo brzo možete doći do plaže.

Bosanci i Hercegovci su poznati po dobroj kuhinji, koji se specijalitet vama naročito dopada i pripremate li i sami neka bosanska jela?

Tattoni-Marcozzi: Ambasador, definitivno, ima jedno omiljeno jelo, koje je upravo danas stiglo u rezidenciju, a to je ajvar. Meso je ovdje predivno. Ranije nisam bio veliki obožavalac mesa, dok nisam došao u Bosnu, jer je kvalitet mesa zaista poseban. Jesti teletinu ovdje pravo je zadovoljstvo. U nekim drugim zemljama to može biti ne tako lijepo iskustvo. Zato sam u BiH postao veliki obožavalac mesa. Sretni smo jer ovdje imamo odličnog kuhara Besima, koji pravi odličnu tradicionalnu bosansku hranu, divne čorbe, mesna jela i deserte, tako da smo poprilično razmaženi kada su u pitanju kuhinja i naš kuhar.
Nelson: Ajvar je predivan i to bi mogao biti glavni proizvod ove zemlje. Osim ajvara, imam još jedno omiljeno jelo, a to su klepe. Takva vrsta hrane podsjeća me na moju baku. Mislim da smo ovdje naučili kako da bolje konzumiramo hranu nego kako da je pripremamo.

Osim po diplomatskim aktivnostima, ekselencijo Nelson, i Vas, gospodine Fillippo, bh. javnost je već upoznala i kroz dosta opuštene situacije, uključeni ste u mnoge projekte, kulturne, humanitarne, društveno odgovorne… Koje biste posebno izdvojili?

Tattoni-Marcozzi: Uživamo u tome da smo uključeni u mnogobrojna dešavanja, bilo dobrotvornog karaktera ili u radu s kulturnim institucijama. Smatram da je veoma važno za sve u ovoj zemlji da podržavaju kulturu, kako u Sarajevu tako i u cijeloj zemlji. Trudimo se i nastojimo da potičemo tu ideju, da budemo uključeni i da budemo dio snage koja utječe na kulturu i kulturna dešavanja. Također, i na angažman mladih u ovom segmentu, bilo da se radi o posjeti muzeju, umjetničkoj galeriji ili prisustvu nekoj aktivnosti, poput trke za zdravlje. Zadovoljstvo nam je učestvovati u aktivnostima gdje možemo da naučimo više, da upoznamo ljude i budemo primjeri i da mi primjerom pokažemo na koji način treba čuvati nacionalno i kulturno naslijeđe, kao što je Zemaljski muzej i svi ostali muzeji, koji zaista trebaju veliku podršku, ne samo od vlasti i nadležnih organa nego i samih stanovnika.
Nelson: Volim posao diplomate, pogotovo posao ambasadora, jer imam priliku da posjetim mnoge organizacije i mjesta u cijeloj zemlji. Prošli mjesec bili smo u Trebinju, posjetio sam i grad Stolac, bio sam u Brčkom, Bihaću, Bosanskom Brodu, Banjoj Luci… Uživam u prilici da upoznam građane i ”male” ljude koji pokušavaju da unaprijede svoju zemlju, svoje lokalne zajednice, bez obzira na to radi li se o nekoj ženi, poduzetnici koja je dobila podršku kroz projekt USAID-a kako bi otpočela vlastiti projekt, ili se radi o nekoj organizaciji poput „Dajte nam šansu“, koja radi na pružanju pomoći porodicama s djecom s poteškoćama u razvoju. Bilo koje mjesto, recimo muzej, ili neko drugo, omogućava nam da upoznamo ljude, historiju i kulturu BiH.

Želimo da vas naši čitaoci što bolje upoznaju. Recite nam, ko su Eric Nelson i Filippo Tattoni-Marcozzi privatno? Gdje ste rođeni, odrastali, školovali se…?

Nelson: Rođen sam u New Jerseyju. Moji djedovi i bake bili su imigranti u Sjedinjenim Američkim Državama. Roditelji moje majke došli su iz Slovačke, a očevi iz Danske i Švedske. Dakle, moji roditelji su prva generacija Amerikanaca. Bio sam okružen mnogobrojnom porodicom u New Jerseyju, ali smo se vremenom preselili južno, u Teksas, gdje smo moja braća i ja išli u školu. Teksas je i dalje moj i dom mojih roditelja, tako da sebe zovem usvojenim Teksašaninom. Nisam tamo rođen, ali osjećam kao da jesam. Možda ima nešto što je neobično među kolegama koje imamo u američkom ministarstvu vanjskih poslova. Studirao sam tehničke nauke, a oni su uglavnom birali političke nauke i jezike. Nakon stjecanja diplome inžinjera, radio sam u Liberiji, Južnoj Africi, u sastavu mirovnog korpusa, kao nastavnik. Zaista sam uživao u toj prilici i tim izazovima i uvjetima življenja u inozemstvu. To me inspiriralo da se odlučim za karijeru diplomate i iskusim nove zemlje, jezike, kulture, i na tom putu sam imao veliku sreću da sretnem Filippa.
Tattoni-Marcozzi: Rođen sam u Italiji i veoma blizu granice s bivšom Jugoslavijom, u regiji Abruzzo, prekoputa Dubrovnika (Jadranskom morskom linijom, op. a.). Tu sam živio sve do 18. godine, kada sam odselio u London, gdje sam pohađao fakultet. London mi je bio dom mnogo godina. Kada sam počeo pratiti Erica na njegovom putu karijere, u proteklih 17 godina, uvijek sam jednom nogom u Londonu. Zbog toga kažem da mi je London jedno od omiljenih mjesta, ali isto tako gledam da odem u Italiju koliko god često mogu. Moja porodica je tamo i odavde je lako doći do Italije, tako da idem mnogo češće. Studirao sam historiju umjetnosti i radio za galerije savremene umjetnosti u Londonu. Kada sam se pridružio Ericu u njegovom diplomatskom putu, morao sam prihvatiti poslove koji će mi omogućiti neku vrstu prenosive karijere da bih mogao putovati s njim, nastaviti raditi svoj posao i baviti se umjetnošću. Radio sam kao konsultant savjetnika za ljude koji imaju privatne kolekcije ili za korporacije koje imaju umjetničke kolekcije, kao i s različitim brendovima koji koriste umjetnine u svoje marketinške kampanje. Stvorio sam profesiju i posao koji je veoma teško prevesti u riječi. Kada kažete na bosanskom savjetnik za umjetnost, malo čudno zvuči. Ovdje je to novija profesija i može značiti mnogo stvari, ali u suštini znači da radim s projektima, ljudima i kompanijama po pitanjima savremene umjetnosti, savremene kulture i svaremenog dizajna.

Dolazite li iz velikih porodica, imate li roditelje, braće, sestara, gdje su oni sada? Postoji li zabrinutost jednih za druge u ovo vrijeme pandemije i nemogućnosti da se češće posjećujete?

Nelson: Imam dvojicu braće, obojica žive u Teksasu, i nisam ih mogao vidjeti od početka pandemije. Nažalost, izgubio sam majku u februaru, baš prije početka ograničenja putovanja, tako da sam imao barem sreću da budem uz nju prije nego što je preminula. Željeli bismo održati i pomen, ali morat ćemo sačekati trenutak kada budemo svi mogli da se okupimo, tako da još čekamo na to. Ali sada znam kako je mnogim porodicama i s kakvim poteškoćama se susreću kada izgube nekoga bliskog, i patite, a svi iz porodice su vam vrlo daleko.
Tattoni-Marcozzi: Srećom, moji roditelji su još živi. Imam brata koji je oženjen i ima malog dječaka. Veoma smo zbrinuti zbog svih ograničenja koja su nastala zbog pandemije, jer moji roditelji su u određenim godinama, krhkog su zdravlja, tako da je i njima, kao i nama, bilo veoma bitno da budu sigurni. Moj brat tokom ograničenja u Italiji nije tri mjeseca otišao roditeljima, iako svi žive u istom gradu, jer smo željeli biti uvjereni da su oni sigurni od virusa. Početkom ljeta stvari su malo postale relaksiranije, ali, hvala Bogu, pravila su i dalje na snazi. Prilično su strogi i zaista sam impresioniran time koliko su Italijani držali do ovih pravila i bili su veoma dobri u nastojanju da se ograniči širenje virusa. Ponovo i u Italiji, kao i u svakoj drugoj zemlji broj zaraženih raste, ali mislim da ono što je bilo važno u Italiji tokom ljeta jeste da su ljudi nosili maske, održavali fizičku distancu i zbog toga se osjećam malo bolje. Daleko sam od svoje porodice, ali znam da su na mjestu gdje su maksimalno zaštićeni. Zahvaljujući modernoj tehnologiji, otkrili smo da svaki djed ili baka ili roditelji mogu da vas zovu pomoću Zooma, Skypea ili bilo koje druge aplikacije. Brzo smo se prilagodili novoj tehnologiji, možemo da se povežemo i pričamo jedni s drugima putem nekih od platformi koje ranije nismo znali ni da postoje. Bilo nam je zaista zabavno pokušavati naučiti moju majku kako da koristi Skype i Zoom, ali, evo, sada me zove svakog dana (smijeh). To ponekad može biti malo i naporno, jer ne znam šta više da pričam s njom svakog dana (smijeh).

Kako provodite slobodno vrijeme?

Tattoni-Marcozzi: Ambasador ima malo slobodnog vremena, što je poprilično frustrirajuće za mene, jer čak i tokom vikenda on uvijek radi, pred ekranom je, računarom ili mobilnim telefonom, snima neki video ili prisustvuje nekoj ceremoniji. Slobodno vrijeme je nešto čega zaista nemamo. Imam mnogo više slobodnog vremena od njega, pogotovo sada kada mogu biti manje angažiran zbog pandemije, jer su mnoge stvari odgođene ili otkazane. Nije nam lako ispuniti moje slobodno vrijeme tokom pandemije i mislim da mnogi ljudi to osjećaju, tu tjeskobu, ali možete se uvijek truditi da budete aktivni, koliko god je to moguće, posredstvom online platformi. Jedna od sjajnih stvari bio je ovogodišnji Sarajevo Film Festival, koji je isto tako bio online, ali mogli smo da gledamo toliko sjajnih filmova.

Upoznali ste se prije 17 godina. Gdje i kako?

Tattoni-Marcozzi: Upoznali smo se u Italiji, u Toskani, gdje imam porodičnu kuću, za vrijeme uskršnjih praznika. Organizirao sam zabavu i prijatelji su mi došli.
Nelson: U to vrijeme živio sam u Milanu, a Filippo u Londonu, a sreli smo se u Toskani. Malo zvuči otrcano, ali je istina. Zvuči kao holivudski scenarij.

Kako ste reagirali kada su vam javili da dolazite ovdje, u BiH? Je li bilo straha ili sustezanja zbog toga što ipak dolazite u zemlju koja je tradicionalna i još vrlo konzervativna i zatvorena za istospolne zajednice?

Nelson: Tokom našeg zajedničkog života i svih misija bili smo uvijek dočekani s poštovanjem. Znali smo da je ovo zemlja s konzervativnom kulturom. Vidjeli smo neke od negativnih komentara prije našeg samog dolaska. Ne želite ih i ne volite ih pročitati, jer su zaista bili neprijatni, ali kada smo stigli, osjetili smo se dobrodošlima i da nas se poštuje. Mislim da je važno da nas građani u ovoj zemlji vide, da vide da smo mi otvoreni kao par u istospolnom braku, mi smo porodica kao bilo koja druga, pa ukoliko neko ranije možda to nije shvatao, kada je nas upoznao i vidio kako mi funkcioniramo zajedno, nadam se da je uklonio barem dio predrasuda prema ovoj zajednici. Predrasude su veoma jake u ovoj zemlji i, nažalost, mnogo ljudi pati zbog tih predrasuda, a mi se nadamo da će se ta situacija vremenom popraviti.
Tattoni-Marcozzi: Na neki način vidjeli smo određeni korak naprijed u okruženju. Kao što je Eric rekao, nikada ne biste trebali čitati online komentare i te govore mržnje koji se ispisuju. To je nešto što bismo svi trebali izbjegavati, jer se uvijek to radi namjerno, ali, naravno, veoma je teško potpuno izbjeći takvo nešto kada se radi o vama lično. Napravio sam grešku i pročitao komentare koji su me povrijedili, ali sam razmišljao na sljedeći način: ako neki tinejdžer bude izložen jednom takvom napadu, on ne bi imao sistem podrške koji mi, srećom, imamo. Mislim da je bilo važno da vidimo kakva vrsta online kulture postoji u mjestu u koje idemo, jer znam mnogo mladih ljudi koji su izloženi napadima i uvredama online i nisu u mogućnosti da naprave distancu na neki način od tog govora mržnje i ružnih komentara. Pao sam u zamku i pročitao komentare i moram reći da, nakon nekoliko mjeseci, ono što sam uvidio i što me iznenadilo, jeste da su ljudi počeli da nas brane i staju na našu stranu, i bilo mi je divno vidjeti to. Online platforme mogu biti za ljude koji žele da kažu nešto pozitivno i dobro i da zaštite nekog drugog. Kada se to počelo dešavati, bilo mi je zaista drago da vidim da ove online platforme ne služe samo za takozvane hejtere nego i za ljude koji žele da iznesu pozitivna mišljenja i pozitivne komentare i nadam se da ćete sada naći online ono što odražava i situaciju na ulici i domovima i da su ljudi počeli više da razgovaraju o različitostima na mirniji i otvoreniji način. Otvorili su svoj um, pogotovo mlađe generacije koje treba da se osjete, imaju više razumijevanja i da su dobrodošli ukoliko su različiti.

Ovogodišnja Parada ponosa nije održana zbog pandemije Corona virusa, ali čini se da, kada je najavljivana, nije bilo toliko negativnih reakcija kao ranije. Vidite li, ipak, pozitivnih pomaka u smislu smanjenja diskriminacije, koja je bila vrlo izražena, posebno u vrijeme kada se trebala održati prva Parada ponosa u našoj zemlji?

Nelson: Mislim da je uopće činjenica da je održana prva Parada ponosa u Sarajevu ogromna sama za sebe. BiH je bila posljednja zemlja na Balkanu da organizira Paradu ponosa, a, s druge strane, prva zemlja s tako velikim odzivom i koja je održana bez nereda. To je veliko za ovu zajednicu, ali i za predstavnike vlasti koji su pokazali da su u stanju da stvore siguran prostor za LGBTQ i one koji ih podržavaju, prošetaju, jer na bilo koji drugi dan ne bi mogli da se okupe u toliko velikom broju. Vidjeti kako je to urađeno bio je zaista veliki pomak naprijed. Cijela lokalna zajednica i organizatori nisu mogli da naprave još bolju ove godine. Organiziran je „Pride drive“, koji nije imao toliko pratilaca niti podršku zajednice kao prošlogodišnji. U ovoj zajednici još postoje diskriminacije. Ne mogu reći da je došlo do nekog velikog napretka, možda na nekom pojedinačnom nivou. Ljudi su počeli malo više poštovanja da iskazuju, malo su otvorenijeg uma, ali znam da je diskriminacija još prisutna i da se zakoni i ono što pišemo na papiru ne provode uvijek. Teško je organizirati Paradu ponosa jer treba snositi ogromne troškove osiguranja. I drugi kantoni i gradovi isto bi trebali da riješe pitanja mirnog okupljanja. Svim zajednicama i svim građanima ova mogućnost treba biti jednako na raspolaganju.

Epidemiološka situacija je promijenila cijeli svijet i živote svih nas. Koje mjere predostrožnosti vi poduzimate u zaštiti od Corona virusa i jeste li zadovoljni mjerama koje Bosna i Hercegovina poduzima, odnosno primjećujete li disciplinu i samodisciplinu bh. građana?

Nelson: Počet ću od toga kako se nas dvojica štitimo i kako se trudimo zaštititi ljude koji su u našoj blizini. Kao i većina mojih kolega, tako i ja uglavnom radim od kuće, jer je to dobar način da smanjite mogućnost izlaganja zarazi. Bio sam nedavno u kontaktu sa zaraženom osobom i obojica smo završili u karantinu, jer, naravno, uvijek se trudimo da budemo maksimalno oprezni i ne nađemo se u blizini ljudi koji eventualno mogu biti zaraženi. Maske su nam pravilo. U ambasadi svi moramo nositi maske sve vrijeme, osim ako smo sami u kancelariji. Sada znamo mnogo više nego prije nekih šest mjeseci, kada je pandemija tek počela, znamo na koji način se virus kreće i funkcionira i svi znamo da maske zaista mnogo znače. Usvojili smo neki novi način pozdrava, vjerujem da ste primijetili. Srećom, imamo prostranu rezidenciju, ali više ne pravimo velike prijeme i večere, nego izbrojimo koliko ljudi možemo ugostiti u određenoj prostoriji da svako dobije određeno mjesto, stolicu, da mogu bez problema, kada ih pozovemo na večeru, uživati u njoj na siguran način.
Što se tiče odgovora zemlje u vrijeme pandemije, zaista me ohrabruje taj inicijalni odgovor, gdje su vlasti brzo reagirale, donijele određene odluke kako bi odgovorile na pandemiju. Donosili su odluke zasnovane na podacima i činjenicama, pratili su podatke epidemiologa, identificirali određene nedostatke, tražili pomoć od NATO-a i drugih donatora. Nažalost, stranački ili pojedinačni interesi su se umiješali, pa je sve dovelo do korupcije u nabavkama određenih potrepština, što je ružan podsjetnik da se čak i u doba pandemije korupcija može desiti i uzrokovati neke posljedice. Tužno je ponovo vidjeti veliki broj zaraženih, čiji se broj bio smanjio nakon uvođenja policijskog sata, ali čini mi se da su se ljudi malo opustili tokom ljeta i nisu shvatili prijetnju koja je vrlo ozbiljna. Bilo mi je drago kada sam čuo da su pooštrene mjere i da je uvedena propisna kazna. Mislim da će ljudi na ovaj način pandemiju shvatiti mnogo ozbiljnije. Važno je da svaki građanin prati pravila i na taj način možemo svesti pandemiju na neki nivo s kojim se možemo nositi. Ali, evo, sada je stopa prijenosa u zemlji veoma visoka i građani zaista moraju početi malo više pažnje obraćati na to da se sigurno kreću.

Je li se gospodinu Filippu bilo teško naviknuti na gust diplomatski raspored, život u drugim državama i sve što prati jednog ambasadora?

Tattoni-Marcozzi: Bilo je izazovno, ali ne preteško. Izazov je, po meni, u tome da uvijek iz svega izvučete ono pozitivno i pozitivnu energiju, bez obzira na kojem mjestu se nalazite, i to je ono što čini razliku. Kada dođete u neku stranu zemlju, a ako ste znatiželjni i želite da naučite nešto novo, upoznajte nove ljude. Kada ste svjesni da nećete moći postići sve što znate da biste mogli, važno je da počnete na takav način. I to sam uvijek radio, bez obzira na to u koju zemlju smo išli, uvijek sam se trudio da u tu zemlju dođem s pozitivnom energijom, tako se mnogo lakše prilagoditi. Naravno, nama je izazovan životni stil, stalno se selimo, upoznajemo mnogo novih ljudi s kojima ostajemo u kontaktu, ali to je pozitivna stvar. Imamo prijatelje po cijelom svijetu s kojima održavamo kontakt i to nas obogaćuje. Izazovno je pokušavati svoj vlastiti život, karijeru i posao uklopiti u sve to, jer ste vi nekako u sjeni ambasadora, to je ta neka ravnoteža koju morate stalno pokušavati da održite, morate odlučiti koje su to stvari koje ćete pustiti, od kojih ćete odustati, šta ćete žrtvovati, ali obje strane se žrtvuju donekle. Mi donosimo zajedno odluke o tome gdje ćemo ići, šta ćemo raditi, šta je to što bismo željeli pokušati zajedno da uradimo u tom zvaničnom kapacitetu. Naravno, uvijek smo podrška jedan drugom i zbog toga je sve mnogo lakše. Nadam se da se Eric slaže.
Nelson: Slažem se, mnogo je izazova, ali je isto toliko važno da na neki način dobijete mnogo nagrada u ovakvom životu. Jedna od nagrada je i ta da je Filippo naučio i četvrti jezik – španski.
Tattoni-Marcozzi: Da to je tačno, naučio sam i španski. Ipak, stao sam na četvrtom stranom jeziku. Kada sam pokušao da učim vaš jezik, to mi je bio veliki izazov, tako da je moje poznavanje vašeg jezika još mnogo ograničeno. Ovdje ljudi vrlo dobro govore engleski, što meni pomaže pa mogu da izbjegnem da govorim bosanski, ali isto tako, nakon što prijeđete 45. godinu, učenje stranih jezika postaje teže, pa sam tu stao. Ali možda ću do kraja Ericovog mandata ovdje moći reći da govorim četiri i po jezika.

Turisti, prije nego što dođu u BiH, vrlo malo znaju o našoj zemlji. Koliko ste vi imali predznanja i šta prijateljima i rodbini kažete kada vas pitaju za BiH?

Nelson: Prije pandemije COVID-a svima smo govorili da nas dođu posjetiti i još se nadamo da će biti prilike za to, jer mislim da se riječima nikada ne može dovoljno opisati koliko je lijepa, složena, raznolika i to se mora doći vidjeti svojim očima i iskusiti lično. Nekoliko prijatelja i članova porodice nas je moglo posjetiti, s nekima smo hodali do Lukomira i proveli sjajno vrijeme družeći se u okolini Sarajeva. Trudim se da potaknem ljude da planiraju svoje putovanje ovdje. Nećaku govorim o skijanju, planinarenju, prijateljima koji vole vino, govorimo o vinogradima, onima koji vole arhitekturu, o fascinantnim arhitektonskim djelima ove zemlje koje treba doći i vidjeti. Mnogo sam čitao o historiji ove zemlje, ali treba cijeniti aktuelnu situaciju, da bih to shvatio, morao sam doći ovdje.

Družite li se s bh. političarima privatno ili je to samo u okvirima diplomatskih odnosa?

Tattoni-Marcozzi: Ja se ne družim jer, srećom, sam biram prijatelje, bez obzira na to ko su i čime se bave. Iako imam neke dobre prijatelje koji su politički angažirani i s njima ne provodim vrijeme zato što su političari. Imam tu sreću da imam prijateljske veze s ljudima bez obzira na njihovu profesiju, posao kojim se bave. S njima se družim jer imamo nešto zajedničko, naravno, za ambasadora je to malo kompliciranije.
Nelson: Rekao bih da je moja interakcija s političarima uvijek vezana uz posao. Srećom, ako se to desi uz neki lijep obrok, a nekad ih ugostimo i ovdje za večeru ili ručak, i te situacije su veoma često prilike za najbolje razgovore s njima. Važno je razumjeti to da Sjedinjene Američke Države ne biraju favorite, mi smo tu da saslušamo sve strane, sve političare i sve građane i ne bih htio da projektiram sliku da je bilo ko moj blizak prijatelj iz tog domena. Tu sam da izvršim važnu ulogu kao američki ambasador.

Treba mudro iskoristiti svoj glas i ne prodati ga, izaći i glasati, braniti svoje pravo glasa od izborne krađe

Bliže nam se lokalni izbori. Hoće li biti nekih promjena i šta očekujete kada je u pitanju kvalitet života stanovnika u BiH, šta bi se trebalo promijeniti?

Nelson: Svi se šale u vezi sa silnim unapređenjima i poboljšanjima koja se dešavaju dva mjeseca prije izbora. Svi se putevi popravljaju, samo je jedan od primjera. Nadam se da će ovi izbori biti različiti na način da će ljudi zaista očekivati bolje rezultate od lidera koje biraju. Kada se radi o planiranju, ovo su lokalni izbori, gdje ljudi znaju ko je taj kandidat za gradonačelnika, ljudi bolje poznaju kandidate i važno je da oni rade za građane. Treba mudro iskoristiti svoj glas, izaći glasati, braniti svoje pravo glasa glasom od izborne krađe, treba cijeniti svoj glas, ne prodati ga, jer je to važno sredstvo za utjecanje za budućnost za koju se nadate za svoju porodicu i unučad. Mnogo građana je obeshrabreno i misle da ima toliko prevara tokom glasanja da nema veze hoće li glasati. Realnost je sljedeća: što je veća izlaznost, više ljudi glasa i umanjuje se mogućnost prevare. Mislim da se svi trebaju fokusirati na to koliko je važan njihov glas. Treba izaći glasati, jer onda kada čujemo priče o potrebama, nadam se da će građani zahtijevati promjene reforme, jer iz godine u godinu znamo koji su problemi. Građani to znaju. Tu su Vijeće Evrope i USAID, koji posmatraju taj proces i sve vezano uz to. Svi znamo koji su problemi, postoje rješenja i treba riješiti probleme i primijeniti ih. Evropska unija je jasna i nadam se da će se građani sjetiti toga kod izbora i da će zahtijevati bolji izborni proces koji ima više integriteta.
Tattoni-Marcozzi: Iskreno se nadam da će biti bolja izlaznost mlađih generacija. To nije samo problem u BiH nego svuda. Kako animirati mlade u bilo kojem demokratskom društvu u izborni proces? Ohrabrivati mlade da glasaju, ali i da učestvuju, da se kandidiraju i da budu aktivni akteri izbornih procesa, da budu politički aktivni, iskažu svoje potrebe i da vode promjene, jer oni su ta nova generacija. Važno je potaći mlade da glasaju i da jasno i glasno kažu šta žele jer u bilo kojoj demokratiji i društvu je potreban kontinuitet. Ne možete se dovijeka oslanjati na jednu generaciju. Mislim da je to jedna od važnijih stvari.