Belma Ibrahimović o putu od Srebrenika do Istanbula: Bila sam žrtva cyber nasilja

Piše: Aldina Zaimović

Kada neko postane opsjednut vama, to je onda problem. Kako ga u policiji nisam riješila, a psihičko zlostavljanje se odužilo i shvatila sam da doživljavam „cyber bulling“, uzela sam stvari u svoje ruke. Moji planovi i sudbina su se pronašli. Posvetit ću se više ulogama u turskim serijama. Oduvijek sam bila prirodna mršavica i to sam mrzila u osnovnoj školi. Bila sam predmet zezanja, ruganja i raznih neoriginalnih šala u vezi s mojim izgledom, ali sve sam okrenula poslije u svoju korist. Moja i Harisova ljubav počela je na obalama Bosfora, na najljepšem mjestu na svijetu. Nisam propustila niti jednu njegovu utakmicu

Foto: Burak Ileri

Naša manekenka Belma Ibrahimović iz Srebrenika u posljednjih nekoliko godina uspješno gradi karijeru u Istanbulu. Kako nam je kazala, ovaj posao je došao spontano i neplanski, a završio je izuzetnim rezultatima. Godine 2014. ponijela je titulu Miss Federacije BiH i od tada počinje njena profesionalna karijera. Osim što je uspješna manekenka, Belma se okušala i u glumi. Prve korake u tim vodama napravila je 2015. u bh. filmu „Slana zemlja“. Do sada se pojavila u pet turskih serija i nada se kako će se u budućnosti moći više posvetiti karijeri i na filmskom platnu.

– Sve je došlo spontano i neplanski. Još u srednjoj školi sam primijetila da fotografije koje pravim telefonom izgledaju kao iz nekog časopisa i već tada me zanimalo šta bi bilo kada bih, umjesto telefonom, napravila profesionalne fotografije. Tako se javila zainteresiranost, ali i želja za tim. Počela sam intenzivnije da pratim tadašnju modnu scenu u Bosni i da se polako raspitujem za modne agencije. U tom periodu počela sam da pratim rad Amre Čerkezović, jer je ona doživjela ogroman uspjeh nakon što je pobijedila na takmičenju Elite Model Look. Bez mnogo razmišljanja poslala sam prijavu na isto takmičenje, te stekla pravo kastinga. To je bio moj prvi kasting u životu i moram priznati da sam imala ogromnu tremu. Napravila sam prve modne korake pred agentima za jednu od najvećih agencija na svijetu. Nisam prošla kasting. Sad se više i ne sjećam jesam li bila razočarana, ali znam da me to definitivno nije zaustavilo. Naprotiv, iz tog kastinga sam zaključila da ne spadam u kategoriju high fashion modela nego sam više beauty model i da sam pokušavala uspjeti na pogrešnom mjestu. Zato sam odlučila da probam steći neku od titula u beauty takmičenju i 2014. godine sam se prijavila na izbor Miss Bosne i Hercegovine. Nakon što sam postala Miss Federacije BiH počela je moja profesionalna karijera – opisuje lijepa Belma početke svoje karijere u intervjuu za „Azru“.

Koliko dugo ste u Turskoj?
– Mnogo mojih kolegica je radilo u Istanbulu i od njih sam čula da su uglavnom zadovoljne. A kako nisam high fashion model, nisam se ni pronašla u svijetu modelinga kakav nude Milano i Pariz. Turska je djelovala kao idealno rješenje za mene, što se i ispostavilo. Jelena Jugović Tuncel pomogla mi je da izaberem pravu agenciju, povetala me s bukerkom iz Crne Gore Kristinom Ćubranović, koja također živi u Istanbulu i radi za jednu od najboljih agencija ovdje. Na meni je bilo samo da uradim polaroide, pošaljem svoje profesionalne fotografije i čekam odgovor. Vrlo brzo nakon toga Kristina mi je javila da sam bukirana i poslala mi je aviokartu. One su mi mnogo pomogle i bit ću im zauvijek zahvalna. Sve se desilo vrlo brzo i odjednom sam se našla u Istanbulu. Odmah su počeli kastinzi, poslovi i već nakon nekoliko dana sam se osjećala kao kod kuće. Od tada Tursku smatram svojim drugim domom. Teško mi je vremenski odrediti koliko dugo sam ovdje, jer posljednjih nekoliko godina stalno sam bila na relaciji Bosna – Turska, ali zadnje dvije godine sam uglavnom provela u Turskoj.

Diplomirali ste na Filozofskom fakultetu u Tuzli, na Odsjeku za turski jezik i književnost. Jeste li oduvijek sanjali da ćete jednog dana živjeti u tako velikom gradu?
– Moram priznati da je bilo nekih kalkulacija i planiranja, ali to se u tim trenucima nije moglo znati, jer planovi su jedno, a sudbina drugo. Međutim, moji planovi i sudbina su se negdje pronašli. S druge strane, i da se nije desilo tako, upisala sam ono što volim. Sretna sam što sam uspjela završiti fakultet uz sve druge obaveze. Bilo je teško sve uskladiti, posebno na proljeće, kada su na fakultetu kolokviji, a to je istovremeno period kada se radi najviše kampanja, revija… Bio je to veoma težak period za mene, ali sada, kada znam turski, zaista imam ogromnu prednost. Upravo zato sam zahvalna svim profesorima i asistentima s mog fakulteta.

Kako izgledaju kastinzi u Istanbulu?
– Na kastinzima u Istanbulu zna biti i više stotina modela iz cijeloga svijeta, sve zavisi za koju firmu se radi. Znalo se dešavati da u danu bude šest-sedam i više kastinga, što svakako povećava šanse da se dobije posao. Kastinzi znaju biti vrlo naporni, mnogo je čekanja, a isto tako i vožnje, jer su svi na različitim lokacijama, a Istanbul je ogroman grad. Ali, sve je to dio modelinga.

Sjećate li se svog prvog photoshootinga i jeste li se pitali: „Pa, kako ću ja ovo“?
– Naravno. Moj prvi profesionalni book radio je jedan od najboljih bosanskohercegovačkih fotografa, Baris Šabić. Radili smo ga u Tuzli i, iako se do tada nismo poznavali, brzo smo se sprijateljili i napravili dobar posao. Nisam bila nervozna iz razloga što smo oboje bili jako mladi i u samom startu se stvorila pozitivna atmosfera. Nakon toga redala su se druga snimanja, revije, reklame…


Prođete li Vi baš na svakom kastingu?
– Naravno da ne, niti je to tehnički moguće i za koga. Svaki dizajner ima neku viziju kako model treba izgledati za određenu kampanju. Naprimjer, ako se za neku kolekciju traži plava djevojku sa zelenim očima ili plavim, to znači da su brinete u startu „otpisane“. Ili obrnuto. Ali, riječ je o ogromnom tržištu, tako da ovdje ima mjesta za sve tipove modela. Nikada se nisam razočarala zato što me neko nije izabrao, ali jednom sam bila razočarana. Tada sam izabrana na kastingu, a na dan snimanja odjednom je tu bio neki drugi model. Ne volim neprofesionalnost. Srećom, to se desilo samo jednom.

Koliko ste do sada nosili revija i imali photoshootinga?
– Nažalost, zbog trenutne epidemiološke situacije sve revije u Turskoj su otkazane, a snimanja svedena na minimum. Kastinzi su, također, otkazani pa su i oni rađeni online, putem polaroida i videoportfolija. Imala sam svega dva snimanja u ovom „Corona periodu“, a za sada je sve upitno, jer je u Turskoj sve ponovno zatvoreno i uveden policijski sat. Na nama je da izdržimo ovaj težak period, tešku godinu za sve nas. Ipak su ljudski životi važniji od svega!

Jeste li se kad suočavali s nekim neprijatnostima i šta je eventualno najgore što Vam se desilo u modelingu?
– Nikad nisam imala nikakvu neprijatnu situaciju u modelingu, ali jesam jednu koja je zasigurno povezana s ovim što moj posao nosi. Svjesna sam da sam ulaskom u ovaj svijet postala javna ličnost, jer to podrazumijeva i učešće u TV emisijama, medijske napise, komentare. Veći broj ljudi je zainteresiran za ono što javne ličnosti rade, karijeru, život… U normalnim količinama to je lijepo i prijatno, ali problem nastaje kada se pređu granice. Kada neko postane opsjednut i krene stvarati probleme. Konkretno, imala sam problema s prijetnjama na društvenim mrežama. Pokušala sam ih riješiti u policiji, ali nisam uspjela i onda sam shvatila da moram sama. Psihičko zlostavljanje se odužilo i zapravo sam doživljavala „cyber bulling“. Na Filozofskom fakultetu imala sam predmet psihologiju i znala ponešto o toj vrsti zlostavljanja, tako da, nakon što sam i sama postala žrtva, počela sam istraživati i javno govoriti o toj temi. Samim tim, ne samo da sam riješila svoj, nego sam pomogla i drugim osobama koje su mi se javljale sa sličnim problemom. Ovo je tema o kojoj definitivno moramo više pričati, jer takve stvari se ne smiju dešavati. Nasilje je nasilje, bez obzira da li je fizičko ili psihičko. Niko nema pravo nikoga maltretirati!

Uspijevate li se, osim modelinga, baviti još nečim?
– S obzirom na to da sam radila kao model i školovala se istovremeno, jako malo vremena sam imala da se bavim još nečim. Uvijek sam imala ispite koje sam trebala da spremam. Iskreno, fakultet sam od sebe je tolika obaveza da se pored njega i ne može stići ništa drugo. No, oduvijek sam gajila ljubav prema glumi. Prve korake u glumi sam napravila 2015. godine, kada mi je priliku dao naš poznati režiser Jasmin Duraković. Tada smo ekranizirali roman „Slana zemlja“ autora Jasmina Imamovića. Tumačila sam glavnu ulogu zajedno s glumcem Nedimom Malkočevićem. Taj projekt je od velikog značaja za mene, jer sam tu napravila prve korake i u svijetu glume. Naš poznati pjevač Halid Bešlić je tada snimio sevdalinku „Je l’ ti žao što se rastajemo“ i u tom spotu su se našli kadrovi koje smo snimali prema romanu, ali i istinitom događaju.

Čuli smo da ste se našli i u nekoliko serija u Turskoj.
– U Tursku sam došla prvenstveno kao model, mada sam svojoj agenciji odmah dala do znanja da znam turski jezik i da imam iskustva u glumi. Znala sam da je ovdje kinematografija mnogo razvijenija od naše i da se u Turskoj u jednom danu paralelno snima više serija i filmova. Bilo je teško odmah očekivati neku ulogu. Trebalo je neko vrijeme da dobijem prvi kasting za seriju. Nakon što sam prošla taj kasting, dobila sam i svoju prvu malu ulogu u turskoj seriji. Provela sam neko vrijeme s poznatim turskim glumcima i zaista uživala. Odmah nakon toga potpisala sam i prvi profesionalni ugovor za glumce te više zakoračila u svijet turskih serija. Oduševljena sam načinom rada i svime, od najsavremenije opreme, kamere, rasvjeta, do pomoćnog osoblja na setu. Ogromni su budžeti za serije i ovo su mnogo ozbiljni projekti. Relativno kratko sam u svemu tome, ali opet učestvovala sam već u pet različitih serija. Osjećam da sam ponovo na početku, kao što sam bila i u modelingu. Još moram mnogo raditi na sebi, vježbati, raditi na akcentu. Iako dobro pričam turski, ipak se osjeti taj mali akcent i treba još mnogo truda i rada.

Rođeni ste u Srebreniku. U kakvoj porodici ste odrasli i nedostaje li Vam porodica?
– Dolazim iz Srebrenika, jedne male sredine i to mi je dodatno otežavalo sve u vezi s mojom karijerom. Stalno sam morala da putujem u Sarajevo i mnogo vremena provodim tamo. Istovremeno sam živjela i studirala u Tuzli, tako da su ovo tri lokacije koje sam konstantno mijenjala. Bilo bi sve jednostavnije da sam imala sve u jednom gradu. S druge strane, to moje konstantno putovanje mi je donijelo mnoga prijateljstva i lijepe uspomene. Niko iz moje porodice se nikada nije bavio ovim poslom, pa je zbog toga mojim roditeljima vjerovatno bilo čudno na početku. Ali, to nikako ne znači da mi nisu dali podršku, nego baš suprotno. Bili su mi najveća podrška od starta, kako moralna, tako i finansijska, jer trebalo je u sve dosta i ulaganja, dok nije postojala garancija za uspjeh. Sve je stvar sudbine. Mnogo sam im zahvalna zbog svega. Sa sigurnošću tvrdim za svoje roditelje da su, ako ne najpošteniji ljudi u državi, onda sigurno jedni od njih. Tako su i mene odgajali. Porodično vrijeme najviše provodimo ispijajući kafu uz TV ili ponekad igramo društvene igre poput remija. S mamom ponekad spremam kolače, provodimo vrijeme u vrtu i prirodi.

Šta najviše pamtite iz djetinjstva?
– Moje rano djetinjstvo je bilo veoma zabavno. Nismo tada imali pametne telefone da bismo vrijeme provodili na društvenim mrežama, kao današnja djeca. Vozili smo bicikle, igrali fudbal, razne dječije igre… Najviše sam voljela igrati lastiša, mogla sam satima da preskačem. Mnogo vremena sam provodila i na rolama, pa sam jednom prilikom slomila i ruku. Ali, ništa me nije sputavalo i sve je bilo super dok nisam krenula u školu. Od prvog dana mi se nije svidjela osnovna škola, pa sam svakodnevno plakala i bježala iz škole. Čak ni kada sam malo porasla nisam se uklapala. Krenula sam godinu ranije u školu i možda je to jedan od razloga što se nisam najbolje snašla. Djeca u tim godinama itekako znaju biti okrutna i zločesta. To je period u koji se nikada ne bih vratila. Srećom, sve se promijenilo nabolje kada sam krenula u srednju školu.

Imate li beauty savjet koji ste naučili od vrhunskih vizažista ili, pak, od sestre, mame, tetke, bake?
– „Manje je više“. Svjesna sam da sada vladaju trendovi koji podrazumijevaju mnogo šminke. Nisam fan tih trendova i mislim da niko nema potrebe za tolikom šminkom. Ne bi smio postojati „kalup“ da sve djevojke liče jedna na drugu. Jedan od make-up savjeta koji sam preuzela od profesionalnih šminkera jeste „soap brows“ ili „sapun obrve“. Sve što je potrebno za ovaj beauty trik su sapun u čvrstom stanju i četka kojom češljamo obrve. Namočimo četkicu sapunom i tako počešljamo obrve. Ne samo da ćemo ih fiksirati za cijeli dan, nego ćemo dobiti super prirodni izgled. Prema potrebi, možemo dopuniti praznine sjenkom za obrve.

Šta biste savjetovali djevojkama koje se tek žele otisnuti stazama koje ste Vi već prošli?
– Da budu uporne i nikako ne odustaju, ako je to ono što žele. Svakako treba biti vrlo oprezan pri biranju agencije, bukera i slično, jer u ovom svijetu mnogo je i prevara i ljudi koji samo žele zaraditi novac preko vas. Trebaju se dobro raspitati o svemu i ne osvrtati se na predrasude i stereotipe. Raditi na sebi svakog dana i truditi se ostvariti svoje snove! Svaka djevojka koja me ikada pitala dobila je moj savjet i upute, a trudit ću se da uvijek pomažem svojim zemljakinjama.

Koliko je teško održati formu, možete li nam opisati Vaše treninge, otkriti kako se hranite?
– Oduvijek sam bila prirodna mršavica i to sam mrzila u osnovnoj školi. Bila sam predmet zezanja, ruganja i raznih neoriginalnih šala u vezi s mojim izgledom. Možda je i to jedan od uzroka za sve ovo što se desilo. Međutim, poslije sam izvukla pozitivnu stranu toga, jer mi je pomoglo u modelingu. Moj trening je vrlo jednostavan i ne radim ništa posebno. To je osnovni trening koji se sastoji od trčanja, vožnje bicikla, čučnjeva i slično. Dobar san je, također, veoma bitan, kao i unošenje vode u organizam.

Koliko imate vremena za druženje s prijateljima?
– Moji prijatelji su u raznim gradovima, državama i kontaktiramo putem društvenih mreža. Za prijatelje u Istanbulu sam odvajala slobodno vrijeme kada god sam mogla. S nekima sam izgubila komunikaciju, a bila sam baš bliska i mnogo mi je žao zbog toga. Koliko god ovaj posao imao prednosti, ima i mane, kao i svaki drugi.

U vezi ste s našim reprezentativcem Harisom Hajradinovićem? Kako i gdje ste se upoznali?
– Haris i ja smo se upoznali u Istanbulu prije godinu i osam mjeseci. Sve se desilo spontano. Imali smo zajedničkog prijatelja koji živi ovdje i on nas je spojio. U tom periodu sam bila mnogo zauzeta poslovno i nisam razmišljala o izlascima. Ovdje je teško i organizirati se za izlazak s nekim, jer je sve mnogo udaljeno. Igrom sudbine u ovom ogromnom gradu , Haris i ja smo bili udaljeni na svega deset minuta, tako da smo se odmah dogovorili da izađemo na piće i upoznamo se kad smo već oboje iz Bosne, a i u Turskoj smo komšije. Mislim da se ni on, ni ja nismo nadali da će to biti ljubav na prvi pogled. Ali, desilo se. Naš prvi izlazak je bio na Bosforu, između dva prelijepa mosta. Baš kao iz scena u turskim serijama. Mislim da smo izašli na jedno od najromantičnijih mjesta na svijetu. Sjedili smo na klupi, gledali Bosfor i dugo razgovarali o svemu. Već tada sam znala da on ima prečisto srce i da je mnogo dobra osoba. Tako je počela naša ljubavna priča. Haris je i bolji od onoga što sam ja zamišljala kao „idealno“ za sebe. Pruža mi ogromnu podršku u svemu, kao i ja njemu.

Pratite li njegove utakmice i volite li uopće fudbal?
– Do sada nisam propustila nijednu njegovu utakmicu. Volim ići na utakmice i atmosfera na njima se ne može porediti ni s jednom. Uvijek je napeto, tako da se i unervozim. Imam i komunikaciju s fanovima njegovog kluba. Zovu me Yenge, što na našem jeziku znači „snaha“. Ponekad prokomentiram utakmicu s njima i zaista me raduje što ga uvijek podržavaju.

Kako izgleda Vaš idealan odmor?
– Moj idealan odmor podrazumijeva more, ljeto, sunce, pijesak, sladoled. Ljeti mi je sve ljepše i osjećam da imam više energije. Mnogo volim da se sunčam i provodim vrijeme na plaži. Čak sam nekoliko puta imala i snimanje pored mora, pa sam tako, iako sam na poslu, mogla da uživam.

Kakvi su Vam planovi za budućnost?
– Teško je u ovakvim vremenima praviti bilo kakva planove, jer nemamo pojma šta će se dešavati s pandemijom. U nekoj daljoj budućnosti htjela bih se više posvetiti turskim serijama i nadam se i nekim većim ulogama. Ako ništa, trudit ću se pa kako bude suđeno. Modeling ima svoj vijek trajanja i treba to imati u vidu. Itekako sam prethodne godine dobro koristila i to me veseli. Možda pronađem i neki stalni posao kasnije, jer ipak sam se školovala da imam i tu mogućnost. Sve će biti kako je suđeno.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti