Jasmila Žbanić: Ne volim stanja zarobljenosti

2,5K

Holandska premijera filma „Quo vadis, Aida?“ tamo se s nestrpljenjem očekuje. Imamo podatak da je gotovo 1.000 ljudi gledalo film u Srbiji i RS-u. To je za početak dobro. Naučnici tvrde da do 2022. nećemo baš lako izaći iz pandemije. Razmišljam kako da se pripremimo psihički. Uspijevam sa sobom posložiti stvari tako da i povremena neraspoloženja dobro transformišem. Inače sam osoba koja može biti danima sretna zbog sitnice. Damir i ja počeli smo se “zabavljati” u novembru 1992. i eto još se zabavljamo. Kćerka Zoe zna da bih prije otkinula sebi ruku nego nazvala nekoga da joj da neku olakšicu u životu koju nemaju drugi  – tu sam vrlo rigorozna

U godini obilježenoj bolešću, tugom, stresom i depresijom zbog pandemije koja odnosi živote ljudi širom svijeta, teško je izdvojiti događaj i ličnost koji nemaju veze s tom globalno teškom temom. No, kada je riječ o Bosni i Hercegovini, na svjetskoj sceni izdvojili su nas oni od kojih smo to i navikli. Filmski umjetnici. Nakon online održanog Sarajevo Film Festivala, pravo čudo u 2020., „Corona godini“, napravilo je premijerno prikazivanje filma „Quo vadis, Aida?“, jedne od naših najuspješnijih i najnagrađivanijih rediteljica i scenaristkinja Jasmile Žbanić.

Kao bh. ličnost godine, ona se potpuno očekivano na kraju 2020. i s početkom 2021., nalazi na stranicama i ekranima mnogih, ne samo bosanskohercegovačkih, nego i najvećih svjetskih medija kakav je američki CNN. Nama u BiH, također, vrlo dobro poznatoj proslavljenoj novinarki Cristiane Amanpour, bh. rediteljica nedavno je rekla da je 1995. godine, kada se desio genocid u tada „zaštićenoj zoni UN-a“ u Srebenici, ona imala 20 godina. Upoznala je majke Srebrenice, vidjela i čula nepodnošljivo bolne priče, ali su joj njihovo dostojanstvo i način na koji su išle kroz život bili velika inspiracija. Očigledno, to je i dovelo je do stvaranja još jednog, prema mnogima, filmskog remek-djela Jasmile Žbanić, koje je za samo tri mjeseca života na filmskim platnima, odnijelo brojne svjetske nagrade.

Zbog pandemije Corona virusa film je nastavio živjeti onako kako je jedino moguće: online. Trenutno je dostupan na linku Ondemand.kinomeetingpoint.ba gledateljima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu, kao i u kinima „Cinestar“ Sarajevo i „Multiplex plaza“ Mostar. O filmu, poslu, karijeri, ali i sebi privatno, Jasmila Žbanić govori za „Azru“ nakon što je nekoliko dana prije Nove godine sletjela u Sarajevo iz Berlina.

– Imala sam sreću da sam došla avionom kada je magla bila najmanja.Trenutno sam u Stocu s porodicom, gdje radimo, a i odmaramo. Ima još mnogo posla oko filma i od januara kreće dalje promocija. Posebno intenzivne kontakte imamo sa SAD, odakle dobijam mnogo ponuda za poslove. Ali, kako su sada praznici, mogu odmoriti. U planu mi je da ovih dana naučim igrati tavle – odgovara Žbanić na pitanje šta trenutno radi.

Gdje se sve film „Quo vadis, Aida?“ nastavlja prikazivati u 2021. godini i na koji način će biti prikazivan ukoliko se nastavi situacija s Corona virusom i budu produžene mjere zaštite? 

– U januaru će biti prikazan u Goetheborgu u Švedskoj, Napulju u Italiji, u Egiptu na Festivalu Zawy, a u februaru na Rotterdam film festivalu, što je holandska premijera koja se tamo s nestrpljenjem očekuje. Holandski festival će praviti i posebnu diskusiju u vezi s filmom. Do proljeća ide još na mnogo festivala, ali ono što je najvažnije nadamo se da će film biti prikazan naljeto u kinima u Evropi. Još igra u kinima u Federaciji. Nažalost, ne i u Republici Srpskoj. Ali ljudi ga mogu pogledati i na online platformi u RS-u, Srbiji, Hrvatskoj…

Kako je bilo uopće izabrati ekipu filma, donijeti odluku ko će glumiti Ratka Mladića, a ko Aidu? 

– Za Aidu smo odmah znali da je to Jasna Đuričić. Već smo radili s njom, a i poznavali smo njen rad iz drugih filmova i predstava.  Znali smo je to glumica koja može igrati taj lik sa svim njenim rasponom emocija. Što se tiče Mladića, razmišljala sam da li ga je dobro uopšte pokazati – mnogo ljudi zna kako izgleda i nekada gledaocu smeta ako glumac nije fizički identičan osobi koju igra. Razmišljali smo da li bi kamera uvijek trebala da slika glumca s leđa, ali smo onda odlučili da bi to dalo misterioznost koju taj likne treba da ima. On je ratni zločinac, a ne neka mistična figura i kao takvog ga trebamo tretirati. Boris Isaković, glumac s kojim sam također radila u filmu “Za one koji ne mogu da govore”, te u filmu koji je Deblokada producirala “Muškarci ne plaču”. On ima ogromne glumačke mogućnosti i snagu potrebnu da se iznese takav lik.

Kako su Jasna Đuričić i Boris Isaković „na prvu“ reagirali kada ste im izložili plan da oni, inače, supružnici u stvarnom životu, sada imaju tako teške i suprotstavljene uloge u filmu? 

– Boris se dvoumio, jer, kako je rekao i na press konferenciji u Veneciji, želio se odmaknuti od ratnih tema i likova. Jasna je odmah pristala. Reditelji ih često uzimaju u film zajedno, ali to nije zato što su muž i žena, nego što su vrhunski glumci.

Zanimljivo je i da ste se odlučili da jednu od uloga dodijelite Editi Malovčić, glumici i pjevačici koja živi i radi u Beču, a na našim prostorima je poznatija kao kćerka popularnog pjevača narodne muzike Kemala Malovčića. Otkud saradnja s Editom?

– Christina A. Maier, direktorica fotografije koja je snimala sve moje filmove, radila je s Editom još u svom prvom filmu “Nordrand”, koji je režirala Barbara Albert. Od tada znam za Editu i pratim njen rad. Čitala sam njen intervju u kojem kaže da joj je želja da igra i u bosanskohercegovačkom filmu. Srele smo se u Berlinu i brzo dogovorile. Edita je izuzetno talentovana žena, glumica, pjevačica, plesačica – profesionalna i senzibilna. Jako lijepo smo radile.

Edita Malovčić u filmu glumi Vesnu, suprugu srpskog vojnika Joke (Emir Hadžihafizbegović),  i oni nakon svega žive u stanu žrtava genocida u Srebrenici, u Aidinom i domu njenih ubijenih sinova i muža. Aida joj na kraju dolazi na vrata.Je li to poruka koja daje poseban pečat filmu?

– Osnova rata je pljačka. Slušala sam mnogo priča o tome kako su egzekutori useljavali u stanove ljudi koje su zbog materijalnih dobara i ubili. Povratak Aide u Srebrenicu je njena odluka koja je izuzetno teška, ali u tom stanu su “prisutna” njena djeca i muž – tu je s njima provela najljepše godine života. Ona dolaskom rizikuje, jer dolazi u sredinu gdje ubice još žive slobodne, ali ona kaže : “Ja više nemam šta da izgubim”.

Hoće li film i kada biti prikazan u Republici Srpskoj i Srbiji? Odnosno, kada, eventualno, možemo očekivati da vidimo tamošnje reakcije?

– Imamo podatak da je gotovo 1.000 ljudi gledalo film u Srbiji i RS-u. To je za početak dobro. Dobijamo od prijatelja i kolega iz Srbije i RS-a odlične reakcije. Puno je manje negativnih. Osim medija koje kontrolišu državne službe i koje još rade na zaštiti ratnih zločinaca – mediji u Srbiji su izuzetno pozitivni. Možda najljepšu kritiku filma objavio je Filmski centar Srbije i„Peščanik“. To nisu bile samo profesionalne kritike, to je baš pisano iz srca.

Kakvi su planovi za 2021. godinu? 

– Naučnici tvrde da do 2022. nećemo baš lako izaći iz pandemije. Razmišljam kako da se pripremimo psihički na tako dug period i da pokušamo osmisliti drugačiju formu života i ono što nas čini sretnim. Ja ne volim stanja zarobljenosti, možda zbog rata kada smo živjeli u Sarajevu pod opsadom, predstavljaju mi okidač za traumu. Ali, ipak, uspijem sa sobom posložiti stvari tako da i povremena neraspoloženja dobro transformišem. Inače sam osoba koja može biti danima sretna zbog sitnice, tako da to pomaže.

Imate li omiljeni film, i tuđi i svoj?

– Svoje filmove ne gledam tako – za mene su oni dijelovi života koji su u tom trenutku bili drama kojim sam se bavila. Oni su produkt inspiracije, ali i višegodišnjeg istraživanja i rada i materijalizovani su u formu koja je bila prikladna. Ali, nakon što ih završim, nemam potrebu da ih gledam dok ne počnem novi film pa se ponekad vraćam zbog analize gdje smo griješili, a gdje smo radili dobro. Zato je svaki značio mnogo. Kad je riječ o drugim filmovima, lista omiljenih je ogromna. Ali evo… recimo, svake godine gledam “Biti ili ne biti “ Ernsta Lubitscha. U jednom kinu u Berlinu za njegov rođendan svake godine puštaju taj film. Sala bude puna. Film rađen 1942. i crna je komedija u doba nacizma. I poslije toliko godina film savršeno funkcioniše. Nakon filma svaki put publika aplaudira. To mi je uvijek dirljivo. Lubitsch je godinama mrtav, a mi mu šaljemo zahvalnost i poštovanje jer je njegov film živ.

Kada biste morali birati između „Grbavice“ i „Quo vadis, Aida?“, koji biste izabrali? 

– Jedan sam snimila kada sam imala 30 godina, a drugi sa 45. Ja sam drugačija kao osoba, kao rediteljica sam iskusnija i filmovi su vrlo različiti. „Grbavica“ je pokrenula neke dobre stvari u našem društvu, nadam se da će i„Quo vadis, Aida“ napraviti neku promjenu.

Kad pogledate na godinu za nama, kako biste je ocijenili s ličnog, a kako s globalnog i na kraju aspekta bosanskohercegovačkog društva, s obzirom na zaista jedno iskustvo koje smo svi neočekivano doživjeli zbog pandemije?

– Pandemija me je zatekla u fazi montaže filma. U zadnjoj sedmici rada. Bilo je izuzetno komplikovano nastaviti rad na filmu, jer materijal je bio u Rumuniji, vizuelni efekti u Holandiji, montažer u Poljskoj, dizajner tona u Sarajevu, ja u Berlinu. U julu smo uspjeli doći do studija i povezati se kompjuterskim programom sa svim ovim centrima i uraditi film.

Bilo je prilično stresno. Od Venecije kreće izuzetno uspješan put filma. I Damir i ja smo jako sretni s reakcijama.

S te strane mogu reći da je godina bila veoma uspješna, a opet bila je izuzetno teška, jer se teško prilagoditi ovom načinu života u kojem je naš posao gotovo nemoguće raditi ili zahtijeva stostruke napore. U BiH vlade se ne znaju nositi s krizom i to ljude čini nesigurnim. Kako živim i u Berlinu, vidim koja je razlika kada vjeruješ da vlada zna šta radi, kada te pomaže i brine se za građane ili kada vlada u najvećoj krizi i besparici nabavlja preskupe automobile da bi išli – gdje? – nigdje! Kriza će donijeti i mnogo mentalnih problema, a ne vidim strategiju vlasti kako se pripremiti za to. Barem se nadam da ćemo mi građani biti solidarni jedni prema drugima.

Izbori u Bosni i Hercegovini donijeli su također promjene, pobijedile su neke nove struje. Čemu se nadate na tom polju, a posebno kada je riječ o kulturi?

– Izbori su bili lokalni, a na lokalnom nivou se ne pravi kulturna politika. Vidjet ćemo šta će nova vlada Kantona uraditi o tom pitanju, jer Sarajevo je centar kulture u BIH. Tu se stvari mogu pomjeriti, ali i srozati. “Fortina vlada” je prije smjene pokrenula neke dobre stvari i nadam se da će ispuniti obećanja. Prije svega, riječ je o inicijativi za povrat sredstava, čime se stimuliše filmska proizvodnja. Ovu inicijativu, nažalost, nije prihvatila ni Federalna, ni državna vlada, a od nje, recimo, Hrvatska i Srbija zarađuju milione. U Srbiji naše kolege imaju ugovore do 2025. godine, trenutno se snima 12 serija i sve pršti od posla. Film je industrija koja može društvu donijeti veliki novac.

Ko je Jasmila Žbanić kada ne pravi filmove?  

– Moj karakter je utjecao na izbor moje profesije, a profesija na karakter. To je splet koji se ne može odvojiti.

Kakva je Jasmila u kućanskim poslovima? Ko kuha, čisti, posprema?

– Volim da kuham i jedem zdravo, svježe skuhano. Damir, Zoe i ja se smjenjujemo, ovisno koliko ko ima vremena i inspiracije. Imamo sreću da Damirovi roditelji žive blizu nas pa Zoe uvijek dobije najbolju hranu. Kod Ibrahimovića je „Mišelin“ restoran s nekoliko zvjezdica.

 Koje je jelo omiljeno na Vašem meniju?

– Riba koju napravi Damir, sarma i druga jela moje svekrve Sabine, zeljanica i ružice daidžinice Enise, Mirsadin burek, Nisina smokvara, Zoini kolači i eksperimenti poput jaja s cimetom i slične delicije. A volim jesti i po sarajevskim restoranima kao i u Hercegovini gdje ima fenomenalnih restorana. Ja volim praviti hljeb, pogače, kiflice, klepe… znam razvijati jufke i praviti pitu mada nisam odavno…

Kako ste se Damir Ibrahimović i Vi upoznali?

– U skloništu, u haustoru 1992., početkom rata. Bili smo komšije. On je živio na 7. ja na 3. spratu. U ratu su se raja iz haustora počela družiti. Provodili smo sate i sate zajedno i Damir i ja smo se zaljubili. Počeli smo se “zabavljati” u novembru 1992. i eto još se zabavljamo (smijeh). U ratu je poslije svake akcije dolazio da me vidi, a kad je imao slobodan dan pomagao mi je u mojim studentskim radovima na Akademiji, a kasnije i s prvim kratkim filmovima. Svidjelo mu se i nakon rata smo počeli raditi skupa.

 

 

 

Kako je izgledalo Vaše vjenčanje?

– Ja obožavam velika vjenčanja, ali drugih ljudi. Naše vjenčanje je bilo bez frke. Pozvali smo najbliže prijatelje i rođake, samo mladu raju i otišli u Dubrovnik na večeru. Uživali vikend na moru s dragim ljudima i to je bilo kratko i slatko.

Imate kćerku Zoe koja je već 20-godišnjakinja. Šta će biti njen životni poziv?

– Njena strast je umjetnost i kada nam je rekla da želi studirati dramaturgiju, bilo nam je vrlo prirodno. Malo nas je začudilo da želi studirati u Sarajevu, jer sva njena raja žele ići vani, ali smo je podržali.

Kojim vrijednostima ste učili kćerku i šta smatrate najvažnijim u odgoju djece i omladine? 

– Ljubav. To osobu čini sigurnom u sebe. Sve ostalo može sama. Borila se i sama se bori za stvari koje treba raditi. Mislim da je poštena, da cijeni druge i sebe. I ima odličan smisao za humor koji joj pomaže u životu. Zna da bih prije otkinula sebi ruku nego nazvala nekoga da joj da neku olakšicu u životu koju nemaju drugi  – tu sam vrlo rigorozna. Mislim da se tako pravi dobar karakter, sigurnija i sretnija osoba. Meni je najvažnije da se djeca emancipiraju od roditelja, da ne slijede roditeljske upute, jer smo mi rođeni u prošlom vijeku, koliko god se trudili uhvatiti ritam naša razmišljanja su zastarjela. Djeca najbolje znaju kako se živi u novom dobu, u budućnosti i mi im ne trebamo smetati.