Želja mi je da budem dio tima koji će strastveno raditi na analizama gena i povezivati ih s oboljenjima radi dobijanja pravovremene terapije. Jednom kada pogledate kroz mikroskop, ostanete povezani s tim svijetom čudnom konekcijom koja vas motiviše da učite i tražite odgovore. Jednostavno, to je ljubav. Nikada ništa ne očekujte ni od koga i sami gradite svoj put
Goraždanka Anela Zorlak (26) magistrica je genetike. Nakon što njenu vrijednost nije iskoristila Bosna i Hercegovina, Anela se vinula putevima nadogradnje naučnog znanja širom svijeta. Zahvaljujući Fondaciji „Bosana“, danas je studentica programa za profesionalce na Harvard Medical School i konsultant u genetičkom centru New York, ali od svoje zemlje ne odustaje, vratila se u Sarajevo i želja joj je jednoga dana otvoriti genetički centar.
Nakon što je diplomirala i upisala master studij na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, dobila je priliku da radi intership u laboratoriji za humanu genetiku pri Kliničkom Centru Univerziteta Sarajevo i prođe praksu kod prof. Amine Kozarić. Bilo je dana kada je znala poslati i po 30 molbi barem za volontiranje, jer želja za znanjem je bila jača i od finansijske koristi. Nažalost, odgovore nije dobijala. Potom se ukazala prilika za boravak u zemljama EU i posao u njemačkoj klinici Centogene, ali je ponovno došla u BiH da pokuša ostvariti svoje snove tamo gdje bi to najviše voljela. U intervjuu za „Azru“ govori o svojoj ljubavi za oblast genetike te zbog čega se odlučila za ovu medicinsku nauku.
– Tokom srednjoškolskog obrazovanja mnogo sam čitala, istraživala u kojem pravcu želim ići, tražila sam sebe. U tom procesu pročitala sam jednu riječ (totipotentnost) koja mi je privukla pažnju i do danas je zadržala još većim intenzitetom. Genetika je mlada nauka, koja traži od vas da se spuštate na nevjerovatne nivoe organizacije ljudskog tijela. Zapravo, taj mikrosvijet koji živi unutar nas je nešto nevjerovatno i nešto što vas konstantno tjera da učite, da upoznajete i shvatate mehanizme. Nažalost, svjedoci smo mnogih oboljenja koja nam još nisu u potpunosti jasna, a povezana su s promjenama u našem genetskom materijalu. U želji da što bolje shvatim razloge nastanka nekog oboljenja odlučila sam ići na molekularni nivo i tražiti odgovore. To su kodovi koji život znače, tu su nam zapisane osobine, predispozicije po kojima u jednoj mjeri možemo krojiti naše živote. Želja mi je da budem dio tima koji će strastveno raditi na analizama gena i povezivati ih s oboljenjima radi dobijanja pravovremene terapije. Jednom kada pogledate kroz mikroskop, ostanete povezani s tim svijetom čudnom konekcijom koja vas motiviše da učite i tražite odgovore. Jednostavno, to je ljubav.
Za vrijeme školovanja, jeste li imali podršku sistema, društva, profesora i kakav je inače odnos našeg obrazovanja prema pojedincima s većim IQ i sposobnostima za uspjeh, tj. da li naše društvo prepoznaje genijalce i ima prostora za njih!?
– Moja najveća podrška tokom školovanje, osim porodice, bila je „Bosana“ Fondacija. Senita i Ajlana su osobe koje su me prepoznale i sve ove godine podržavale. Zahvaljujući toj fondaciji, ljudima koji ulažu u nju, dobijala sam nevjerovatne prilike i podršku. „Bosana“ Fondacija mi je omogućila da studiram u BiH, a da se osjećam kao da ne studiram po našem, nažalost, lošijem sistemu. Sve prilike koje sam dobila, sva podrška, konekcije s profesorima širom svijeta potekle su od „Bosane“. Uvijek sam imala ideje koje nisu bile prepoznate od moje okoline, ali „Bosana“ nikada nije osporila niti jednu, naprotiv, svaku je podržala i tražila način da mi još više pomogne. Zahvaljujući Seniti i Ajlani, danas sam student na jednom od programa Harvard Medical School i zato im veliko hvala.
Većina naših profesora, mada uvijek ima izuzetaka, njeguje sistem gdje studenti strahuju od njih, gdje se sputava kritičko mišljenje studenata i gdje se prave generacije kampanjaca, a ne ljudi koji koriste svoj mozak da bi dali mišljenje i stvarali nove ideje. Sretna sam što sam imala priliku učiti od prof. Amine Kozarić i uvijek ću reći da sam tokom studiranja na UNSA najviše od nje naučila. Nevjerovatno veliki profesionalac, stručnjak i najviše od svega čovjek. Žao mi je što buduće generacije na UNSA neće imati priliku da uče od profesorice Amine Kozarić. Smatram da se na našem obrazovnom sistemu treba mnogo raditi, jer mnogo toga ne funkcioniše, te da se trebaju napraviti posebni programi za nadarenu djecu, da se prati njihov razvoj još od malih nogu i zahvaljujući stručnim licima dalje usmjeravaju. Naravno, ovo je tema koju prepuštam ljudima koji se bave tom problematikom, a znam sigurno dobru ekipu koja radi odlične stvari na ovom polju.
Poslije završenog školovanja na koja vrata ste prvo pokucali i kakvo iskustvo nosite?
– Nakon što sam diplomirala i upisala master studij, dobila sam priliku da radim intership u laboratoriji za humanu genetiku pri Kliničkom Centru Univerziteta Sarajevo i na taj način još više praktično učim od prof. Kozarić. Po završetku mastera, te izlaganja mog rada na naučnoj konferenciji, pokušavala sam dobiti posao u BiH. Bilo je dana kada bih poslala 30 molbi za praksu, volontiranje, jer želja mi je bila raditi u laboratoriji pa čak i volonterski. Želja za znanjem je bila jača i od finansijske koristi. Nažalost, odgovore nisam dobijala. Uoči samog odlaska u Njemačku, dobila sam priliku da radim praksu u laboratoriji za molekularnu dijagnostiku pri Centralnoj laboratoriji „Eurofarm“. S obzirom na to da je bila riječ samo o praksi, odlučila sam da je vrijeme da odem. Jedna doza bunta se u meni probudila, jer sam uredno dobijala odgovore na upite i molbe iz čitave Evrope pa čak i iz Amerike, ali ne i iz svoje domovine. Bila sam jedno vrijeme u Danskoj i Njemačkoj. U Njemačkoj sam dobila posao u Klinici za dijagnostiku rijetkih genetičkih oboljenja. Moja diploma i ja bile smo priznatije u SAD i Evropi, nego u mojoj zemlji. Opet se bunt u meni probudio i evo me, tu sam, želim genetiku kao nauku pozicionirati u našem društvu, kako je, zapravo, i u razvijenijim zemljama. Mi imamo potencijal, imamo super pametne mlade ljude i zaista možemo mnogo više!
Naša sistematizacija, posebno u zdravstvenim oblastima, kaska godinama za EU, pa čak i za našim susjedima, u većini slučajeva ne prepoznaju mlade nauke. Vas su kao magistricu genetike svrstali pod nastavnicu biologije?
– Bila sam vrlo mlada i nisam znala šta, zapravo, to znači. Sjećam se da sam u tom momentu službenicima u Zavodu za zapošljavanje objašnjavala svoju struku i ubjeđivala da postojimo, da nas je državni fakultet školovao. Tek nakon nekoliko mjeseci shvatila sam problematiku s kojom se i godinama unazad kolege bore. Sistem nas školuje, ali ne prepoznaje. Ovo je problem koji se mora riješiti, a postoje dvije opcije: ili da se ugase smjerovi na Prirodno – matematičkom fakultetu, kako bi se izbjeglo stvaranje kadra koji se ne može zaposliti u svojoj državi, ili da aktuelna vlast izglasa izmjenu Zakona o javnom zdravstvu i na taj način omogući biolozima različitih usmjerenja da rade kao saradnici u zdravstvu, što je dio prakse u svim evropskim sistemima, ali i van Evrope. Znam da su i prije kolege radile na ovom problemu, ali uvijek su lični nadjačali interese našeg društva i mladih ljudi. Poražavajuće je da država uloži sredstva za kadar koji pri dobijanju diplome kupuje kartu u jednom pravcu.
S kim sada sarađujete i radite?
– Trenutno sam u pregovorima s jednom farmaceutskom firmom da preuzmem poziciju medicinskog direktora na razvoju genetičkih testova, naravno opet je riječ o strancima, a ne firmi unutar BiH. Također, radim kao genetički savjetnik pri Genetičkom centru u New Yorku i uporedo pokušavam pokrenuti genetički centar i u BiH. Student sam na programu za profesionalce pri Harvard Medical School, programu za genetička testiranja i sekvenciranje genoma. Privatno, vodim nekoliko zanimljivih genetičkih slučajeva i pokušavam ljudima pomoći u situacijama kada odgovore ne mogu dobiti od našeg zdravstvenog sistema (jer genetičari nisu uključeni). Povezana sam s BHAAAS (Bosanskohercegovačko-američka akademija za nauku i umjetnost) i sada ću preuzeti ulogu koordinatora programa za mlade pri konferenciji koja se održava svake godine u BiH. Sarađujem s profesorima iz Amerike, Portugala, Njemačke, Zagreba, Srbije i pravim mrežu koju želim dovesti u BiH.
Kako su Vas ovdje genetičari prihvatili, je li bilo ponuda za posao i saradnju, s obzirom na to da u Sarajevu imamo Institut za genetičko inžinjerstvo i biotehnologiju?
– Još ne sarađujem i ne radim s našim genetičarima. Prije godinu sam stalno pokušavala ostvariti kontakte, nudila se da i volontiram, ali bezuspješno. Moja velika želja je bila da sarađujem s profesorima iz BiH, stručnjacima, ali nisam mogla naći model po kojem bih došla do njih i ostvarila saradnju. Možda se želje ostvare nekad u budućnosti, a do tada se radujem izazovima na kojim radim s kolegama iz naše regije, ali iz svijeta.
Koliko je teško uspjeti kao žena, djevojka, i jeste li se susretali s nelagodnostima ili nejednakostima u smislu spolne diskriminacije?
– Nepisano pravilo je da žene u svim poslovima, pa tako i u nauci, moraju mnogo više raditi da bi bile priznate. Ako se vratimo u historiju, možemo primijetiti koliko puta su muške kolege iz laboratorije preuzimale zasluge za velika otkrića koja su potekla od žena u nauci. Loših iskustava nisam imala, ali svjesno u sve sam ulazila, znajući da mi, žene, moramo duplo više raditi i truditi se da bi se naš rad prepoznao i došao u ravan s muškim kolegama. Imam lijepu saradnju sa svim kolegama, jedini problem na koji nailazim je moj mladolik izgled zbog kojeg me često pitaju u koju školu idem.
Kakav je Vaš stav u vezi s pandemijom Corona virusa?
– Zahvaljujući brzom razvoju nauke i tehnologije uporedo, živimo u vremenu kada možemo poprilično brzo doći do razvoja vakcine, što se i pokazalo u ovom slučaju. Za sada efikasnost vakcine se pokazala veoma dobro, ali nikad dovoljno opreza. Sačekala bih dodatna ispitivanja i mišljenja stručnjaka iz te oblasti. Sretnom me čini što američki „monitoring committee“ tokom praćenja aktuelne studije nije prijavio nijedan značajni štetni učinak vakcine. Ukoliko vakcina bude odobrena od svjetskih nadležnih organa, mogli bismo očekivati mnogo bolju situaciju s proljećem. To je moje skromno mišljenje, a imamo mi veoma dobre, kvalitetne naučnike koji bi sigurno mogli dati konkretnije informacije o ovoj temi, ja sam se, ipak, opredijelila za humanu genetiku.
Koji su Vaši planovi za budućnost?
– U narednom periodu imam lični rok do kojeg ću pokušati svoju priču realizovati u BiH, radim mnogo i nadam se da ću i prije roka uspjeti. To će biti veliki poduhvat na koji ću, vjerovatno, biti najponosnija. Kada pomislim na čemu trenutno radim, budem ponosna u jednom trenutku, dok u drugom, strah popraćen velikom dozom odgovornosti nadvlada. U 2021. godini želim pokrenuti genetički centar s partnerima u BiH, promovisati nauku u našem društvu i mladim budućim naučnicima prenositi svoja iskustva, te upisati doktorske studije van BiH. Naredne godine su godine u kojima ću se maksimalno angažovati na polju nauke i karijere. Ponosna sam na sebe, veoma ponosna na svaki svoj korak i poduhvat, jer znam koliko truda, rada, neprespavanih noći, zatvorenih vrata stoji iza toga. Ako bih morala izdvojiti šta je to na šta sam najviše ponosna, neka to bude moj angažman pri Genetičkom centru New York i priča koju paralelno pokrećem u BiH.
Koja bi Vaša poruka bila svim našim mladim genijalcima?
– Da vjeruju u sebe, svoje snove i nikada, ali nikada ne odustaju. Mnogi vas ljudi neće prepoznati, vašu ideju će možda potcijeniti i mnogo puta vrata vam zatvoriti, ali to neka vam bude samo motivacija, velika motivacija da još više radite, učite i gradite sebe na svakom polju. Naš sistem, nažalost, kasno prepozna genijalce, koji su priznati širom svijeta, zato nemojte dozvoliti da vas to demotiviše. Nikad ne očekujte ništa ni od koga i sami gradite svoj put, jer samo tada ćete zaista uživati u svakom pomaku, makar on bio samo jedan korak naprijed. I nemojte se bojati snova, jer ako se bojite, još ste u komfornoj zoni, a tu se čuda ne dešavaju.