Amir Redžić, Bosanac s njemačkom adresom: „Kriegskind“ je knjiga o izgubljenom djetinjstvu

Piše: Aldina Zaimović

Knjigu sam pisao iz viđenja jednog dječaka koji je imao deset godina kada su se desile sve strahote rata. Pisao sam nešto malo o Bosni, historiji, roditeljskoj kući kakva je bila prije rata, kako je narod živio, šta se dešavalo, a onda kroz razne dijelove i o tome kako je počeo rat, kako su nas progonili, kada su ubijali u selu, kako smo bježali… Kroz cijelu knjigu se, zapravo, proteže rat i naš život tamo. Pisao sam i o tome kako sam se kao dječak osjećao kada smo izašli iz Bosne. Knjiga ima i nadimak „Kada je ljiljan prestao da cvjeta“

 

Amir Redžić, Bosanac s njemačkom adresom, sredinom prošle godine objavio je knjigu „Kriegskind“ u kojoj opisuje svoje djetinjstvo za vrijeme agresije na BiH u rodnom Čarakovu nadomak Prijedora. Iako već skoro 30 godina živi u Njemačkoj, i dalje je jako vezan uz mjesto svog rođenja o kojem i piše u knjizi. Zasad, ona je objavljena samo na njemačkom jeziku, a Redžićev plan je da je uskoro objavi i na bosanskom. On je i bivši reprezentativac Njemačke u karateu, nosilac crnog pojasa. Iza sebe ima uspješnu međunarodnu karijeru i brojna priznanja koja dovoljno govore o njegovom kvalitetu.

Prije nekoliko mjeseci iz štampe izašla je Vaša knjiga “Kriegskind” u kojoj opisujete svoje djetinjstvo za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu u rodnom Čarakovu nadomak Prijedora. Kada ste odlučili da je pravo vrijeme da sve što Vam se izdešavalo prenesete na papir?
– Osjećaj da napišem knjigu nosio sam dugo u sebi, možda sam čak i cijelog života to priželjkivao. Knjigu sam pisao pet godina. Nisam svakodnevno, jer je znala stajati po pola godine u ladici, ali misli sam stalno nosio sa sobom. Imao sam taj unutarnji glas koji me gonio da počnem pisati.

O čemu ste, osim o djetinjstvu, još pisali u Vašoj knjizi?
– U suštini, riječ je o tome da sam sve pisao iz viđenja jednog dječaka koji je imao deset godina kada su se desile sve strahote rata. Pisao sam nešto malo o Bosni, historiji, roditeljskoj kući kakva je bila prije rata, kako je narod živio, šta se dešavalo, a onda kroz razne dijelove i o tome kako je počeo rat, kako su nas progonili, kada su ubijali u selu, kako smo bježali… Kroz cijelu knjigu se, zapravo, proteže rat i naš život tamo. Pisao sam i o tome kako sam se kao dječak osjećao kada smo izašli iz Bosne.

Je li Vam bilo teško dok ste pisali i prisjećali se svog života?
– Bilo je svega. U nekim situacijama zaista mi je bilo teško i u nekim dijelovima sam se bojao da ih pišem, jer sam znao šta me čekalo. Bilo je i lijepih trenutaka, a to je kada sam se prisjećao nekih ljudi, ali bilo je i strašnih, jer sam neke stvari zaista drugi put doživio. U suštini, dok sam pisao, nikada odjednom nisam završio jedan dio, iako sam to planirao, jer ova knjiga je s godinama rasla. Napisao sam prvo dio u kojem sam mislio da sam ga završio, ali u suštini sam uvijek mislio na njega, pa mi se desilo da je od nekih 30 stranica, taj dio narastao na 70. Naknadno sam se prisjećao stvari koje sam morao dodati, dok nisam bio siguran da sam rekao šta sam mislio da kažem. Znam da je bilo noći kada sam počeo da pišem o djelovima o kojima nisam nikada pretjerano razmišljao, pa bih napisao jednu banalnu riječ koja me natjerala da mi suze krenu. Ta riječ je bila, zapravo, ključ u mojoj duši da počnem plakati. Nekih djelova sam se bojao da počnem da pišem i dugo je trajalo dok ne bih počeo.

Knjiga nosi naziv “Kriegskind”. Zašto?
– I o nazivu sam dugo razmišljao. Onda sam se jednostavno dosjetio tog kratkog imena, koje u prijevodu znači dijete rata ili ratno dijete. Često sam od prijatelja koji su ranije pročitali knjigu dobio prijedlog da joj dam ime izgubljeno djetinjstvo, no, iako je to bilo u suštini, moje srce je tražilo ovo kratko ime. Knjiga ima i nadimak „Kada je ljiljan prestao da cvjeta“. To mi je ime došlo dodatno kada sam pisao o dijelu kada smo došli u Travnik i kada sam vidio ljiljane. Tu me ponio osjećaj da bih baš to ime trebao dodati knjizi.

Zbog čega ste je prvo napisali na njemačkom i planirate li je objaviti i na našem jeziku?
– Jednostavno iz razloga što sam kao dijete s deset godina došao ovdje i živim tu već 27 godina pa moram priznati da mi je rječnik na njemačkom mnogo bogatiji. Znam da pričam bosanski i razumijem ga. Možda sam mogao knjigu napisati i na bosanskom, ali mi je bilo lakše na njemačkom. Na njemačkom jeziku vladam svim riječima kojima sam mogao okititi jednu rečenicu, kako bi ona trebala, ustvari, da izgleda. Na našem nisam siguran da bih to znao i sve bi zaista mnogo duže trajalo.

Kakve su reakcije publike?
– Zaista su odlične i nisam to očekivao. Nisam se nadao da će imati tako jaku poruku, pogotovo na ovim područjima gdje se ne govori naš jezik. Kada sam počeo pisati knjigu, prvo sam smatrao da trebam sortirati svoje misli, pa da se podsjetim na neke naše drage ljude, pa onda da ostavim nešto i za svoju djecu. Reakcije, pogotovo od stranih ljudi su super. Primjećujem kod tih stranaca da, dok nisu pročitali knjigu, nisu imali blage veze šta se dešavalo kod nas u Prijedoru, niti ih je to interesiralo. Nešto se malo čulo o Srebrenici, i nas Bosance to zanima i znamo, jer smo osjetili na svojoj duši, ali ljudi vani ne znaju šta je bilo, za sve ostalo zaista nisu čuli. Žalosno je što se to sve izdešavalo, ali meni je drago da sam postigao da se na ovaj način više sazna o tome što se dešavalo u cijeloj zemlji.

Planirate li objaviti još neku knjigu?
– Da budem iskren, to nisam nikada imao u planu. Bio mi je cilj da s ovom knjigom ta sjećanja budu zapisana i da budu na sigurnom, kako se ne bi zaboravila. Drugu knjigu nisam planirao niti je planiram, ali ipak od mnogo osoba koje su pročitale knjigu čujem kako bi željeli i drugi dio, kao da ova knjiga traži nastavak da se vidi šta je bilo dalje, a i s drugim ljudima.

U Njemačku ste došli 1993. godine. Kako su u novom gradu, novoj državi izgledali Vaši počeci?
– Kada smo došli u Njemačku, zaista nije bilo lako, nismo znali jezik, pola porodice izgubljeno, svi smo bili istraumatizirani. No, jednostavno smo se borili za život, kao i drugi koji su ostali u Bosni ili koji su otišli u druge države. Moralo se svakog dana boriti za život i, hvala Bogu, sada manje-više, ovdje lijepo živimo.

Koliko je bilo teško Vama i Vašoj porodici napustiti sve i otići iz zemlje koju volite?
– Mi smo svi protjerani iz naše države i bilo je jako teško otići, jer smo imali prelijep život tamo. U jednom dijelu knjige sam opisao kako je sve izgledalo. Većina osoba do tada nije znala šta je to imati hipoteku ili neki kredit, svi smo imali svoje kuće, narod se volio. Bilo je teško otići. Sjećam se da prvih dana, kada smo došli u Njemačku, moja mama nije željela da bude ovdje, htjela je da se vrati, ali iz dana u dan nekako smo se navikli. Pored svega nam je najviše bilo teško što smo bez oca, što smo sami i prvih godina, ja nisam mogao shvatiti da je moj otac ubijen, svakog dana sam ga očekivao, da će ući kroz neka vrata. Iako sam znao da je ubijen, to nikako nisam mogao prihvatiti, očekivao sam ga. Pored svog života u tuđini, najteže mi je bilo da smo te najmilije iz porodice izgubili.

Dolazite li često u BiH, u Prijedor? Je li Vam tamo ostao neko od porodice?
– Uvijek kad nam se ukaže mogućnost, jednom ili dva puta godišnje mi dođemo u Bosnu, obiđemo Čarakovo, obiđemo mezarluke, odemo u Sanski Most, natočimo dušu našom Bosnom i vratimo se na naše poslove. Svakog ljeta dođemo u Bosnu i vidimo naše najmilije.

Koliko se BiH promijenila od perioda kada ste kao dijete otišli iz nje?
– Sve se promijenilo, nema bratstva i jedinstva, nema Jugoslavije, kako ja pamtim kao dijete, sad je Bosna i Hercegovina i izmijenilo se sve. Sada sam odrastao čovjek i neki objekti mi ne djeluju nekako ogromni kako su izgledali ranije. Kuće više nisu onakve kakve su meni ostale u sjećanju. Sada, kada odem u Čarakovo nije isto, ranije ga se sjećam da je imalo mnogo kuća, sad tu ima malo od ljudi koji su izgradili svoje domove. Mi još nismo iz mnogo razloga. Naprimjer, sve što je nekada bilo tu, više toga nema. To je ono što se izmijenilo, a priroda je ostala ista, moja Sana je još tu, bistra kao prije, ćevapi imaju isti okus…

Prošla godina za sve nas bila je veliki izazov zbog pandemije Corona virusa. Je li nas pandemija nečemu naučila ili ćemo po dolasku vakcine sve ponovo olako shvatati?
– Bila je teška godina za sve nas, a sad jesmo li nešto naučili ili nismo, ko je pametan i ko hoće da nauči, sigurno će i naučiti. U suštini, mislim da ljudi koji su iz ovoga nešto naučili su, nažalost, oni koji su nekoga u ovome izgubili, a ovi drugi nikada neće ni naučiti. Ono što smo svi naučili jeste da se u nekoj teškoj situaciji snađemo bez obzira na sve. Nadam se da će s vakcinom doći olakšanje za sve nas.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti