– Kad tražimo život bez stresa, to znači da tražimo smrt – kaže Berka Nezić, diplomirana pravnica, pisac i antistres terapeutkinja.
Od prava se oprostila s početka devedesetih, kada je pred najezdom ratnog i ljudskog besmisla spakovala kofere i iz Bosanskog Broda otišla u izbjeglištvo u Holandiju. U Holandiji je i danas njena adresa, ovdje je i njena porodica, ali i privatna praksa anti-stres programa “MAGISTRA VITAE”, koji 15 godina uspješno provodi u Hrvatskoj, BiH, Belgiji, Njemačkoj…
Berka je od prošle sedmice u Sarajevu. Povod je dvostruki: promocija njene nove knjige “Aleja japanskih trešanja”, koja će biti upriličena u subotu, 25. aprila, u sarajevskoj Skenderiji, a već u nedjelju će početi jedan od tri gratis antistres tečaja. Prvi, radnog naslova “Tečaj u prirodi”, na koji su svi dobro došli od, kako Berka kaže, jedne do stotinu i jedne godine, održat će se na Ilidži, odnosno Vrelu Bosne, 27. aprila u Centru za promociju civilnog društva u Sarajevu slijedi antistres tečaj za samohrane majke, dok će treći biti održan 28. aprila u Centru “Vladimir Nazor”, koji je prvenstveno namijenjen uposlenicima Centra i roditeljima djece koja se u ovoj ustanovi obrazuju i rehabilitiraju.
– Stres je život – pojašnjava Nezić dalje. Rečenica s početka priče sada postaje mnogo jasnija.
– Stres nas prati ne samo od našeg prvog udaha, već i od prenatalnog života u utrobi majke. Beba osjeća i ono što majka osjeća. Ako je žena cijelu trudnoću preplakala, ne znači da je to uradila samo zbog hormona, može to biti i zbog životnih okolnosti u kojima se nalazila. Stres čovjeka prati kroz život sve do njegovog posljednjeg izdaha. Tražiti život bez stresa je apsolutno nerealno, nemoguće i to je prizivanje smrti. Stres je nekad vrlo poželjan, jer bez njega nećemo dati sve od sebe, niti ćemo dati najbolje od sebe. Bit će nam svejedno. On nas itekako motivira, ali moramo poznavati granicu podsticajnog stresa i stresa koji nas ubija, ustvari, dovodi do bolesti, odnosno koji nam kvari život.
Nerijetko, a naročito danas, volimo rješenje za sve naše probleme tražiti na kauču, vrlo malo radimo na tome da, ako ništa drugo, onda barem reduciramo boravak u okruženju koje u nama uzrokuje stres. Opravdanja za nečinjenje pronalazimo u strahu za egzistenciju i slično.
– Većina nas naginje zoni udobnosti. Mi priželjkujemo udobnost. Ona jeste odlična, ali zona udobnosti nije najbolje rješenje u najvećem broju slučajeva. Ako sam se odlučila za zonu udobnosti, u tom slučaju ću biti u lošem braku zato što ne želim da odem iz kuće, da budem podstanar, ne želim da živim s manje novaca, niti da imam manje pomoći u kućnim poslovima s djecom… Znači, oslobođenje i bolji život traže žrtvu.
Izjavili ste jedne prilike da životna filozofija svake žene treba da bude: “Dobro se udati”. Jeste li pod tim mislili naći čestitog muža neovisno o njegovim materijalnim okolnostima, ili ste isključivo mislili na bogato se udati?
– Nisam mislila na bogato se udati, mada nemam ništa protiv materijalnog blagostanja. Dapače. Vrlo je poželjno, ali ono ne smije biti cilj života. Dobro se udati za mene znači radovati se zajedničkom životu, da se svakog dana nasmiješ, da se imaš na koga osloniti, da niste s osobom koje se stidite, koju nemate hrabrosti pokazati nekome, jer je sklona glupostima, alkoholu ili slično. Dobro se udati znači da si sretna u paketu svih mogućih segmenata života. Kroz praksu sam upoznala mnoge žene vrlo bogatih ljudi, koje jako žalim, jer su mahom nesretne i vrlo često bolesne osobe. Ima, naravno, i izuzetaka. U svakom slučaju, treba paziti kome će se zavidjeti.
Svako u sebi nosi veću ili manju količinu stresa, ali možemo li ljude kod kojih je koncentrirana veća količina stresa zvati pacijentima?
– Teško mi je to reći, ali je vrlo moguće. Statistika najčešće govori da je 80 posto, a neki tvrde 90 i čak 95 posto uzroka svih mogućih bolesti stres. Ako gledamo iz tog ugla, onda jesu pacijenti. Međutim, ja ih izbjegavam tako zvati, jer nisam doktor. Zovem ih učenici.
Kad ste se prvi put sreli s blagodatima anstistres terapije?
– Pohađala sam jednu školu za zanimanje antistres konsultant u Holandiji, vrlo skupu školu, s ciljem da se zaposlim u jednoj firmi. Zanimalo me je to. Medutim, tu sam jako malo naučila. To je bio više trening. Naime, gotovo svaka veća firma u Holandiji ima svog antistres konsultanta na poslu, koji komunicira s uposlenicima, ukoliko, naprimjer, neki od njih ima bračne probleme, bolesno dijete, ili bilo šta treće, što se odražava na kvalitet njihovog rada u kompaniji. Manje firme ovakve konsultante iznajmljuju.
Zanimanje koje sam stekla nisam nikad iskoristila, ali sam prije mnogo godina bolovala od karcinoma dojke, i mnogo više sam o antistres terapiji naučila kroz raznu literaturu, kroz kurseve koje sam pohađala u Holandiji, čak i u Bosni; u Tuzli su veoma razvijeni kada je riječ o ovom pitanju. Također, išla sam i na tečaj “Umijeća življenja”, potom tečaj joge…, i mnoge, mnoge druge vrlo skupe tečajeve.
O ovoj oblasti sam mnogo naučila kako bih spasila vlastiti život, jer sam znala da sam karcinom dobila zbog osjećaja velikog nezadovoljstva, potisnutog nezadovoljstva, potisnutog bijesa. Nisam bila u stanju da kažem ono što treba i da to kažem odmah, istog trenutka. Potisnuti bijes, potisnuta tuga, čak se tvrdi i potisnuta radost, naprimjer ako krijemo da smo jako sretni ili jako zaljubljeni, sve je to stres. Osjećaj moramo iskazati, jer potisnuti osjećaj se utjelovljuje, on se pretvara u neki tumor, ili u neki šećer u krvi, ili u visok tlak. On postaje bolest sigurno.
Kažete koliko je važno naučiti voljeti sebe. Kako to naučiti, a ne pasti u zamku egoizma? Kako naučiti izbaciti stres iz sebe?
– Većina nas ili je zgrčeno ili treperi od živaca. A, kako ovakva stanja nismo preko noći stekli, tako ih ne možemo preko noći ni otkloniti iz svog života. To je proces. Prvi korak koji trebamo napraviti je donijeti odluku: “Ja ne želim da živim u grču”. Ili: “Ja ne želim da živim u lošim okolnostima”, “Ja ne želim da živim u stresu”… Zatim treba zauzeti stav. Kroz antistres program učimo da toliko puta kažemo: “Ja zaslužujem sve blagostanje svijeta”, “Ja zaslužujem bolji život”, “Ja volim sebe”, “Ja čujem sebe”, “Ja vjerujem sebi”, “Ja to zaista hoću”… Onda idemo dalje, korak po korak. Treniramo stav da kada govorimo, da uvijek koristimo prvo lice jednine. Naprimjer, uvijek ću reći, u bilo kojoj situaciji, ja, a ne ti. Treba se reći: “Ja to neću trpjeti”, a ne: “Ti mi to radiš”.
Kad sjedite za stolom, uzmite slobodno najljepšu čašu za sebe, nemojte je gurati ispred drugog. Za ručkom pojedite najbolji komad mesa, nije to loše. I niste time uradili ništa neoprostivo. Time ćete pokazati da cijenite sebe. Gurati najbolje pred drugog, a sebe zadovoljiti ostacima, pokazuje koliko malo cijenite sebe. Zar i dijete ne voli vidjeti svoju majku kako vodi računa o sebi? Kako je sretna?
Jako mi je bitno da moji polaznici nauče vježbe disanja, i na tome radimo mnogo, zato što mi u tom svakodnevnom grču s vremenom sve pliće i pliće dišemo, sve brže dišemo, dišemo samo vrhom pluća, a ne trbuhom. Neke stvari nas neko mora naučiti, a neke stvari moramo sami odlučiti.
Zanimanje anstistres terapeuta je Vaš posao, a pisanje proze i poezije hobi. Da li knjiga pjesama “Aleja japanskih trešanja” prati uspjeh Vaših prethodnih djela: “Kairos”, “Otvoreno pismo tebi”, “Tamnija strana jorgana”…
– Ne osjećam se pjesnikinjom, čak se ne osjećam ni piscem. Poezija je u moj život došla kao igra i kao hobi. Ona oplemenjuje ljude, liječi i raduje. Počela sam s prozom, i pisati sam počela iz terapeutskih razloga. Pojma nisam imala da ću to ikad objaviti. Moja prva zamisao bila je da pišem umjesto da pričam nekome šta me muči. Kad mi je curica imala dvije godine, liječila sam karcinom, htjela sam da, kada bude zrela za to, pročita moje misli, ako slučajno ne budem živa (kažem slučajno, jer sam željela živjeti). Sljedeći razlog koji sam imala na umu dok sam pisala bila je žena koja je u beznadežnoj situaciji, na samom dnu kao što sam ja bila, ne samo kroz bolest već kroz razne sutuacije u životu. Onda sam rekla sebi: “Bože, što bi bilo lijepo da ovo pročita neka osoba koja je trenutno u ovakvoj situaciji, koja ne vidi tračak svjetla, da shvati da nije sama i da se iz problema može izaći”. Trebalo bi to osoba da pročita kao nadu.
U prvoj knjizi pišem kako sam amputirala nekoliko vrlo bitnih osoba iz svog života isključivo za to da živim u miru, da ne dozvolim sebi novi karcinom. Oprostila sam zato što zaslužujem čistu krv i život bez mržnje, bez rasprava, svađe i mržnje, bez dokazivanja. Niko se nikome ne treba dokazivati. Protiv sam pravdanja, ko zna, zna i bez riječi, ko ne zna, džaba mu i hiljadu puta objasniti.
Ljubav je tema koja se proteže kroz sve Vaše knjige. Zašto Vam je toliko važna?
– Ljubav je osnovna tema mog pisanja, bez obzira na prozu ili poeziju. Ljubav je sve, apsolutno sve u životu. Sve u životu radimo iz ljubavi ili iz straha. Sve loše stvari u nečijem životu su, prema mom ličnom ubjeđenju, posljedica nedostatka ljubavi. Umjesto da se svadaš i praviš život meni, sebi i cijeloj okolini težim, jednostavno priznaj i kaži sebi: “Meni treba ljubav. Šta na tom planu da uradim?” Termin ljubav nikad ne dovodim u vezu samo s partnerskom ljubavi, već ljubavi prema svemu, i živom i neživom.
Kako je tekao Vaš put od rodnog Bosanskog Šamca do Holandije?
– Ja sam iz Bosanskog Broda, a rođena sam u Bosanskom Šamcu. Kada se zaratilo, otišla sam u Holandiju, jer je i moja starija sestra već tamo bila. Mislila sam da ću ostati dva, tri mjeseca, dok se ne smiri situacija u Bosni. I evo ostala sam duže od dvadeset godina. Kako je bilo? Bilo je svakako. Teško mi je bilo naučiti holandski jezik, prilagoditi se holandskom načinu života, teško mi je bilo pomiriti se s tim da ću tu ostati, jer od dana potpisivanja Dejtonskog sporazuma sam znala da ću ostati, da Brod više ne pripada meni.
Plakala sam mnogo, očajavala, radila vrlo teške fizičke poslove, a prije rata sam bila inspektor rada, imala sam tri svoja butika. Dakle, radila sam poslove koje volim i želim, i odjednom sam ušla u gumene čizme i muško radno odijelo, i za život zarađivala tako što sam vadila školjke iz mora i sortirala ih po veličini. Meni višesatni rad nije teško pao, ali mi je teško padao pad samovrednovanja i pad samopouzdanja. Tek tada sam shvatila koliko sam u Bosanskom Brodu bila sretna osoba, koliko sam živjela u blagostanju.
A, zanimljivo, kad sam živjela u blagostanju, nisam nikad rekla: “Bože, što je meni lijepo”. Stvari uzimamo zdravo za gotovo, kao da su normalne, a to ne može tako. Evo, pijem ovu čašu vode i ne pomišljam koliko je grozno kad je nema. Moramo zahvalni biti, čak i na buđenju pa reći: “Bože, hvala ti što sam se probudila. Hvala ti Bože što me ništa ne boli, što sam pokretna, što imam krov nad glavom…”. Ništa od ovoga ne smijemo uzeti zdravo za gotovo, sve je to blagostanje za koje se moramo zahvaliti.
Zahvalnost je ogromna stvar, jer ako nismo zahvalni za ono što sada imamo, mi ne otvaramo put sebi za nešto još bolje. I nešto novo.
Šta se od Holanđana može naučiti o životu?
– Živim u Vlissingenu, to je turistički grad, srednje veličine, u južnoj pokrajini koja se zove Zeeland. Kod Holanđana je toliko sve uređeno da ja doživim jednu vrstu blagog šoka kad se vratim u Bosnu. U početku mi je bio šok kada sam došla u opštinu da izvadim jedan dokument, a ispred mene nije bilo reda. Sama sam bila za šalterom. Ponuđena sam kafom, a službeno lice je imalo sve vrijeme svijeta za mene. Čast onim drugima u BiH, ali većina službenika ljude ovdje samo što ne tuče. Ja to zovem šalterski terorizam.
Šok mi je, također, bio i kada sam vidjela da u Holandiji vlastitom djetetu ili vlastitoj majci ne možeš doći bez najave termina. Mislila sam u sebi: “Bože, kakvi su ovo ljudi, ne može roditelj djetetu, niti dijete roditelju doći bez zakazanog termina, ili komšija, prijatelj”!? Da ti se neko pojavi na vratima nenajavljen, to je tamo nemoguće. Ako govorimo, naprimjer, o nekim tabu temama tipa da neka osoba želi uzeti i probati ekstazi.
Ona ima poseban telefonski broj koji će nazvati i reći: “Ako ja ovo popijem šta će mi se desiti? Kako ću se osjećati?”. I s one strane žice čut će odgovor, naravno, sve je anonimno: “Ti ćeš se osjećati tako i tako”. Znači, dovode čak i te ružne stvari pod kontrolu i pod neku obradu. To je nevjerovatno. Dakle, kad se u početku zgražaš nad nečim, to je kulturološki šok, potom to počinješ razumijevati, a naposlijetku počinješ prihvatati. Na kraju se zgražaš onoj drugoj strani iz koje si došla. To je cijeli krug. Mnogo toga mi se dopada u Holandiji.