Adi Šoše (27) osvojio je srca publike širom Balkana učestvovanjem u muzičkom takmičenju „Zvezde Granda“, potom angažmanom u bendu „Miligram“, a sada je odlučio graditi solističku karijeru. Završio je Elektrotehničku školu, smjer tehničar telekomunikacija, a potom i Građevinski fakultet u Mostaru, te za sebe kaže da je čovjek s tri zvanja. Fakultet je, kaže, završio zbog roditelja, ali se nikada nije pronalazio u tom pozivu, te se po njegovom završetku našao na prekretnici života. Baviti se muzikom ili građevinom? Uprkos anksioznosti s kojom se borio tokom čitavog života, upisuje Muzičku školu u Mostaru i hrabro kreće ka ostvarivanju ciljeva kojima je oduvijek težio. Šarmantni Mostarac samo za naš magazin prisjetio se svog prvog nastupa, osjećaja, treme, ali i trenutka kada je shvatio da je scena njegova životna ljubav.
– Moj prvi nastup bio je grozan, toliko grozan da sam ga poslušao jednom do pola i nikada više. Tu sam, iskreno, htio da se kanim i muzike, nisam uživao na sceni, tresao sam se, preznojavao, nosio sam naočale, jer nisam smio gledati publiku u oči. Onda sam shvatio da ja, zapravo, nikad nisam vježbao pjevanje, jednostavno morate trenirati i posvetiti vrijeme i život toj vještini. Vježbao sam po tri sata dnevno, svakih nekoliko sedmica sam ostajao bez glasa zbog preforsiranosti i želje za napretkom, ali sam i napredovao luđački. Moj drugi nastup bio je bezveze, ali bar deset puta bolji od prvog. Treći je bio bolji od oba, ali poslije četvrtog sam znao da me građevina neće više vidjeti u životu. Osjetio sam da sam dobio svrhu koju sam tražio skoro 24 godine. Prijavio sam se na „Grand“ odmah poslije, jer nisam htio gubiti vrijeme, iako nikad nisam bio fan takmičenja. Od takmičenja samo imam bronzanu medalju iz džudoa 2004. godine u Neumu, a i to sam dobio jer nas je troje bilo u kategoriji. Kasnije je bilo mnogo još dešavanja, ali sve to čuvam za svoju knjigu koju ću, nadam se, početi pisati uskoro – kaže nam Adi iskreno na početku svog prvog intervjua za „Azru“.
Kada se rodila ljubav prema muzici? Možete li se prisjetiti tih početaka?
– Ljubav prema muzici osjećam od kada znam za sebe. Počelo je s kasetom Halida Bešlića, koju mi je kupila moja nena Rabija. Tako da sam s Halidom, zapravo, počeo na neki način. Volio bih reći da je moj put bio normalan, da sam kao klinac imao neki bendić, da smo se okupljali u parku da pjevamo curicama, međutim, nije tako bilo. Pjevao sam za svoju dušu, jer sam samo tako i mogao. Čitav život se borim s prilično ozbiljnom anksioznošću. Do kraja 2017. godine nisam nikad imao javni nastup, nisam bio dio hora ili školske sekcije. Moji prijatelji nisu znali da pjevam. Niko nije. Nisam imao hrabrosti pjevati ni pred roditeljima. Baš je bilo ozbiljno. Volio bih da sam mogao krenuti ranije, da nisam ni studirao nego odmah uplovio u muziku, ali moralo je biti ovako.
Počeli ste solističku karijeru, prva pjesma je vani, a prati je lavina pozitivnih komentara. Kakav je osjećaj?
– Pa da, reakcije ljudi su krasne kao i uvijek otkad sarađujem s Amilom Lojom. Dobar smo tim, imamo tu pjevačko-autorsku hemiju, što je jedna od bitnijih stavki za veliku karijeru kojoj ciljamo. Sada nam se pridružio i Armin Šaković, koji je legendaran čovjek također, a uz to i nevjerovatan autor.
Pjesma nosi naziv „Nije lako biti ja“. Je li lako biti Adi Šoše?
– Dobro pitanje. Ne znam kako da odgovorim. I jeste i nije. Lako je, jer sada znam šta želim od svog života. Dugo mi je trebalo da to shvatim, ali bolje ikad nego nikad, zar ne? Radim posao koji mene čini sretnim, imam jasne ciljeve i spreman sam doslovno posvetiti čitav svoj život da ih jednog dana dohvatim. Znam da mnogo ljudi nema tu mogućnost da živi od nečeg što voli i zbog toga cijenim još više svoju situaciju. A teško je biti Adi, jer taman kada sam otkrio svoju svrhu i kada sam počeo da živim život o kojem sam maštao, svijet je, prosto, stao. Nevidljivi protivnik kojem su Corona dali ime nam je svima vezao ruke, stavio nas u razne izolacije, uveo restrikcije koje su ozbiljno poremetile kvalitet života svakog čovjeka. Bez obzira na sve to, ja sam okupirao svoje misli da pobjegnem od crnila. Mnogo sam trenirao, izbacio sam mnogo covera, sada evo i pjesmu, ali ništa od toga se ne može mjeriti s nastupom, tu energiju i interakciju s publikom ne možeš kupiti. To jednostavno nema cijenu, prosto moraš osjetiti, rekao bih da je to najljepša ovisnost koja postoji.
Pjesmu opisujete kao emotivnu baladu. Možete li se poistovjetiti s njom? Jeste li bili slomljenog srca?
– Pjesma je nevjerovatno emotivna i zrela. Imam osjećaj kao da je starija mnogo od mene samog. Zato mi se bilo vrlo teško povezati s tom pričom, ali dao sam sve od sebe. Nije mi prvi put da pjevam pjesmu koju nisam proživio potpuno. Konkretno mislim da ću pjesmu „Nije lako biti ja“ tek za desetak godina potpuno osjetiti bez obzira što je lirički vrlo izravna, bez nekih kompleksnih metafora. Kad je riječ o meni, rekao bih da sam bio razočaran kako su mi neke priče potpuno bezveze završile, a očekivao sam mnogo više od njih, ali nisu me slomile, da budem iskren. Kada se oporaviš poslije sedam dana i spreman si nastaviti sa životom, ne možeš baš reći da ti je srce slomljeno. Zbog toga se možda i nisam potpuno poistovjetio s pjesmom.
Jeste li zaljubljeni? Kakva djevojka može osvojiti Vaše srce?
– To bih sačuvao za sebe. Možda jesam zauzet, a možda i nisam. Možda sam oženjen i imam bebicu. Ja to držim vrlo jednostavno, moj posao je muzika i s tim sam super transparentan, a sve ostalo je misterija i to mi potpuno odgovara. Kod djevojke mi je bitno da smo, prije svega, prijatelji. Fizički izgled jeste bitan, on sigurno privlači, ali nešto me drugo zadržava. Hemija je ključ svega, ako nema hemije u komunikaciji, ja i nemam želju da posvetim punu pažnju djevojci. Izbirljiv sam strašno. Teško mi je uvijek bilo naći djevojku baš iz tog razloga. Slab sam na humor, ako me može nasmijati, na dobrom je putu, cijenim iskrenost, spontanost, cijenim kada ima razumijevanje za mene i moj posao, kao i jasnu ambiciju za sopstveni. Ono što ne podnosim jeste nedostatak empatije. Generalno se s takvim ljudima ne mogu družiti, a kamoli imati nešto više. Uz sve to volim kada je niža od mene, ja sam visok 183 centimetra, valjda to neće biti preteško (smijeh).
Adi s roditeljima i sestrom
Kakvi ste privatno, kako provodite slobodno vrijeme, imate li neki hobi?
– Sasvim sam normalan lik, volim matematiku, kvantnu fiziku, igram šah i član sam kluba poeta u Mostaru. Šalim se, naravno, prost sam k’o pasulj. Volim sport, svaki sam skoro trenirao kroz život, volim filmove i serije, igram igrice, volim duge šetnje, ispijati kafu s društvom, pomalo čitam i pišem pjesme, iako nisam zadovoljan baš svojim stilom pisanja, jer imam želju da previše stvari kažem, a na kraju obično ne kažem ništa konkretno, pa me malo to frustrira. Imam osjećaj da je to vještina u kojoj ne možeš biti do pola, ali ako ništa bolji sam u odnosu na osnovnu školu. Za koju godinu možda nešto i napišem, a da me nije stid, no za sada, ipak, više vjerujem svojim saradnicima.
Kako počinjete jutro, imate li neki poseban ritual?
– Nemam poseban ritual. Popijem kafu obavezno, gledam kakvo je vrijeme vani. Ako je sunčano, odmah imam želju ići vani, skitati, trenirati, bilo šta, prosto mi pojača životnu energiju. Mostar zbog toga najviše i volim, jer klimu kao našu nema nijedan grad na Balkanu. Samo nam more fali, ali i ono je blizu. S druge strane, kišu ne volim; ako pada, onda ostajem u kući pjevati i svirati tužne pjesme.
Vedrog ste duha te često nasmijavate pratitelje na Instagramu. Odakle crpite pozitivnu energiju?
– Razmišljao sam o tome i ne znam odgovor. Raspoloženje je promjenjiva stvar. I ja imam dane kada nisam baš za veselja i kada mi se ne da ništa, ali kada se osjećam dobro, što je vrlo često u zadnje vrijeme da budem iskren, onda imam prosto višak pozitivne energije i putem Instagrama se oslobađam toga. Spontan sam prirodno pa to sve ide samo od sebe. Energiju crpim iz životnih situacija i iz ljudi s kojima se družim. Sve su to neki čudnovati likovi, pomalo neshvaćeni, kakav sam i sam. Sve ih volim i ne bih ih mijenjao za dva života. Mnogo ljudi mi se javlja i kaže da im moji storiji gdje se glupiram i pričam s mačkama pomažu na neki način. Ne mogu baš to da razumijem, jer mene iskreno nekad bude sramota samog sebe kada gledam šta sam sve objavljivao (smijeh). Ali eto, svoj sam ako ništa. Svakako mi je drago ako moja energija može pozitivno utjecati na nekoga.
Adi s nenom Rabijom za koju kaže da je njegov glavni fan
Kako se nosite s popularnošću?
– Nosim se dobro, jer pravu popularnost još nisam osjetio. Vjerujem da će neki čitatelji vašeg magazina prvi put saznati za mene dok ovo čitaju, ali iskreno nisam time opterećen. Popularnost je, prema mom mišljenju, nešto što dolazi kao produkt dobrog i kvalitetnog rada. Ja sam sa svojim radom na neki način tek počeo.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost, u kojem smjeru biste željeli da ide Vaša karijera?
– Planovi su svi povezani sa solo karijerom. Imam želju da ove godine izbacim barem pet pjesama. Ne znam da li je to baš realno, ali svakako idem u tom smjeru. Bend već okupljam oko sebe, čekamo da popuste mjere i da krenemo promovisati našu muziku. Svoju karijeru vidim vrlo široko, u jednom momentu čak i na stadionima, ali to su neke moje lude fantazije. Dug je put do svega toga, vrijeme će pokazati kakvoj se karijeri mogu nadati. Ono što je sigurno već sad jeste da se ne vidim kao lik koji će raditi samo na području BiH. Vidim se mnogo šire. Balkan je malo tržište samo od sebe, a prema analitici na Instagramu najviše ljudi me prati iz Zagreba, pa onda iz Beograda. Mostar, u kojem živim, tek je na trećem mjestu. To govori da moja publika, zapravo, razmišlja vrlo slično meni i da moji snovi kao i očekivanja nisu bez temelja. Moje je samo da uložim ogroman rad, naoružam se pozitivnom energijom i dam svu ljubav koju imam toj muzici. Uz malo sreće i dobro zdravlje možda i uspijem.
Pogledajte video u kojem Adi pjeva i odgovara na pitanja samo za “Azru”